Archive for ‘Ekonomska Povijest’

25. listopada 2008

Eko prošlosti

autora/ice cronomy

NYT ima dobar video (kliknite na sliku za link) o usporedbi današnje financijske krize sa Velikom Depresijom, te da li su i koliko Vlade naučile lekcije 30tih (ako sam dobro shvatio kod nas VD se često naziva Velikom Krizom). Uz to, dva novinara komentiraju državnu intervenciju, što mogu učiniti, potrebi za novom regulacijom i koliko se ovo razlikuje od vladajuće politike (što uopće nije slobodno tržište kao što mnogi misle, već više sliči na politički kapitalizam).Za očekivati je da će doći do određenih promjena u ekonomskoj filozofiji prema financijsom sektoru.

Nakon video valjalo bi pročitati par linkova koji produbljuju diskusiju ove dvojce komentatora. Razgovora o tome još nema, no mnogi već brinu o dugoročnim posljedicama državnog ulaska u banke i njihovih politika kreditiranja. Iako se radi o vrlo limitiranom, zapravo pasivnim investiranjem američke države u banke kako bi ih rekapitalizirale (bez glasačkog prava ili mjesta u upravi)  uvaženi William Poole, dugogodišnji predsjednik St.Louis Fed, brine da će država pokušati usmjeriti kreditiranje banke u politički oportunom smjeru. Primjer Freddie i Fannie. To bi bila katastrofa.

Some banks need more capital not to expand lending, but to shore up the existing balance sheet. It would be a terrible mistake for Treasury to direct banks participating in its capital-infusion program to expand credit in particular directions, or in the aggregate. Exhibit A: Fannie Mae and Freddie Mac, both now wards of the state. Do we need further exhibits? Federal credit allocation will be an unmitigated disaster.

Banks will not want to play this game. Treasury’s new program provides that a bank can exit by repurchasing Treasury shares with newly raised private capital. Given the program’s distasteful features and future dangers, banks may want to exit as soon as they can to escape potential federal intrusion into their lending practices. Only weak banks, after all, may remain in the program — a direct consequence of Treasury’s strong-arm tactics. Such an outcome would be unfortunate, as many banks do need more capital.

Some will dismiss my comments as reflecting exaggerated concerns. I well remember, though, how those advocating wage-price guideposts in the 1960s dismissed fears of full-blown wage-price controls. But when comprehensive controls became politically convenient for President Richard Nixon, he imposed them in 1971.

Edmund Phelps u članku koji sam reproducirao ovdje jučer kaže da bankarski sistem mora biti više okrenut poslovnom sektoru i njegovim šansama za razvoj, ne nekretninama i kratkoročnosti. Posve poželjno, no ukoliko poslovni sektor i poduzetništvo bude pod prevelikom državnom rukom, banke će se opet naći u situaciji kreditirati ogromnu potrošnju. (ne da ne bi trebale kreditirati potrošnju uopće) U velikoj mjeri to je upravo što se događa i u Hrvatskoj, i oni koji drže da bi državna banka riješila taj naš “problem” zagovaraju upravo ono što Poola gore zabrinjava.

Protiv političkog kapitalizma su i austrijanci (i.e. ekonomisti austrijanci za koje gajim određene, više nostalgične, simpatije). Ovo ljeto, prije svih nedavnih najvećih previranja i povijesnih bankorta, Jeff Frankels je na svom blogu napisao memorabilni post – “No atheists in foxholes, No libertarians in financial crises.” Bob McTeer, isto dugogodišnji predsjednik Dallas Feda je proširio raspravu na osobnu dilemu oko ekonomske filozofije. “You got to do what you got to do.” Citat iz Frankela ispod.

So what’s my point? Not to argue that governments should intervene always (nor that they should intervene never). The lesson for government officials is that wherever they choose to draw the bailout line – one hopes the line strikes an intelligent balance between the short-run advantages of ameliorating a serious financial crisis and the longer-run disadvantages of moral hazard — they should think through the system ahead of time. They should take the appropriate regulatory precautions during the boom times, which correspond to the bailouts that will inevitably come during the busts.

…It should not come as a surprise to high officials that there are such things as financial crises anymore than it should come as a surprise to soldiers that there are such things as bombs. Human nature must be accepted for what it is.   But in the case of  high officials, it shouldn’t be necessary for them to alter their fundamental beliefs when crisis strikes, in the absence of truly unforeseeable developments.

23. rujna 2008

O Potresima u Kontekstu – Charles Calomiris & Peter Wallison

autora/ice cronomy

Via WSJ. Prof. Calomiris sa Columbia University i Mr. Wallison iz AEI pridaju veliki dio krivnje za financijske probleme i potrese u kojima se nalazi Amerika lošim odlukama državno sponzoriranih i štićenih poduzeća Fannie Mae i Freddie Mac te onima koji ih je štitio. Podsjetnik ukratko: Fannie Mae (Federal National Mortgage Association) je stvorena 1938. kako bi osiguravala (ili snabdjevala) likvidnost putem sekundarnog hipotekarnog tržišta kroz kupovinu izdanih hipoteka od banaka i ostalih hipotekarnih kreditora (začetnika) te garantiranje glavnice i kamata na iste. Na taj način oslobađala je knjige banaka za izdavanje novih, svježih, hipoteka, po mogućnosti po nižim kamatama, pa tako nominalno služi (služila je) u poticanju i financiranju kupovine kuća i cijenovno dostupne stambene politike. Upravo sa tim posljednjim ciljem autori imaju problem. Freddie Mac (1970. Federal Home Loan Mortgage Association) je na sličan način participirao na sekundarnom hipotekranom tržištu; kupovao je hipoteke od kreditora u primarnom tržištu, prepakirao ih u nove instrumente (mortgage backed securities) i prodavao investitorima. Tom aktivnošću Freddie je osiguravao stalni priljev novca primarnom hipotekarnom tržištu koji je izdavao hipoteke kupcima.

Calomiris i Wallison ukazuju da su u razdoblju 2004.-2007. ta dva poduzeća bila najveći kupci subprime i Alt-A hipoteka (Alt-A su niša iznad subprime ali još uvijek ne Prime ‘A’, hipoteke. Naziv je kratica za Alternative A). Na taj način izrazito su stimulirala razvoj tržišta nekvalitetnih, suboptimalnih hipoteka koje su se poslje pretvorile u “toksički” dug. Korijeni takvih odluka Fannie & Freddie sežu iz više faktora. Oba poduzeća su imala implicitnu državnu garanciju dugova, što ima je u očima tržišta dozvoljavalo da posuđuju po povlaštenom tretmanu i taj novac koriste za kupovinu hipoteka i hipotekarnih izvedenica. Nakon što su 2003/04. otkriveni skandali u obje firme, Kongres ih je pritisnuo da objasne svoju vrijednost društvu zbog koje uživaju povlastice poreznog novca i državne zaštite. No, nisu samo skandali bili razlog pritiska. Ekonomske studije su pokazale da Fannie i Freddie nisu postizale svoje nominalne ciljeve, tj. svojom kupoprodajnom aktivnošću na hipotekarnim tržištima omogućavale smanjenje kamatnih stopa na hipoteke za kupce. Neki od uzroka današnjih problema, po nekim komentatorima i analitičarima, je i Community Reinvestment Act kojeg je Kongres donio 1995. Cilj je bio spriječiti diskriminaciju u bankovnom poslovanju protiv siromašnijih četvrti i obavezati banke na poslovanje kroz čitavo tržište. Banke i ostale financijske institucije su zbog toga bile primorane posuđivati i stvarati mogućnosti za hipotekarno kreditiranje i kreditno nepodobnim klijentima, a uz to dozvoljena je sekuritizacija subprime hipoteka.

Argument koji su Fannie & Freddie dale u svoju obranu je da vrijednost koju pružaju je cijenovno dostupno stanovanje (affordable housing). Argument je bio hvale vrijedan – obitelji koje se ne bi kvalificirale za hipoteke jer nisu kreditno sposobne će ovako dobiti šansu za kupiti kuću, i ispuniti Američki san, jer će Fannie i Freddie kupiti njihove riskantnije hipotekarne zajmove na sekundarnom tržištu. Kongres je to pozdravio, progledao kroz prste i nastavio politiku implicitne državne zaštite. No da bi Fannie i Freddie potvrdile tu vrijednost za društvo pod čijom izlikom su se provukle, trebale su agresivnije kupovati subprime i Alt-A hipoteke. Kao što već čitatelji znaju, te hipoteke se izdaju (pogotovo subprime) riskantnijim kupcima, nižeg prihodovnog razreda i većeg kreditnog rizika, čija vrijednost je klabirala nakon prsnuća nekretninskog mjehura. Subprime i Alt-A su 2003. činile 8% svih postojećih hipoteka. U 2006. taj postotak je već bio na 20%. Zbog povećane potražnje za tim vrstama hipoteka primarni izdavatelji su srozavali standarde pod kojima su posuđivali novac sve riskantnijoj klijenteli. To je bilo vrijeme kada su nastali ninja loans – No Income, No Job, No Asset; kada su klienti bili primamljeni vrlo niskim početnim kamatama i uplatama, neznajući da će kasnije vrijednost tih uplata naglo skočiti i staviti ih u situaciju da ne mogu uplaćivati mjesečne rate.

Kao što i priliči izbornoj sezoni, autori iznose i neke politčke optužbe na račun Demokrata (oba imaju mjesto u konzervativnom AEI), koji sada pozivaju na pojačanu regulaciju dok su 2005. prešutili, uključujući Obamu, predloženi regulacijski paket za Fannie i Freddie. Demokrati optužuju i deregulacije za sadašnje probleme. Postoji razlika između deregulacije u raznim ekonomskim sektorima – nema potrebe da država regulira veličinu sendviča u avio kompanijama – i deregulacije u bankarskom sustavu ili pak postojanje zastarijelog regulativnog okvira za financijski svijet nekog drugog vremena. Drugim riječima, nepostojanje ikakvog regulativnog okvira, kao što je jučer iznio Christopher Cox, za određene instrumente (over-the-counter derivatives) kao faktor u današnjoj krizi nije isto što i smanjivanje postojećih regulacija. Neke vrste deregulacije su se pokazale i dobrodošlim u posljednje vrijeme – da Glass-Steagall Act nije ukinut 1999. i tako dopušteno spajanje komercijalnih sa investicijskim bankama, Merrill Lynch ne bi bio kupljen od BoA, već bi bankrotirao. Zanimljiv je i podatak da su 4 najveća primatelja Fannie Mae i Freddie Mac doprinosa u predizbornoj kampanji u razdoblju 1989.-2008. četiri Demokrata: Christopher Dodd, John Kerry, Barack Obama i Hillary Clinton.  (Članak u nastavku)

read more »

18. rujna 2008

O Potresima u Kontekstu – Skidelsky i Milton Keynes

autora/ice cronomy

Prije koji dan Lord Robert Skidelsky je napisao kratki osvrt o trenutnom globalnom financijskom potresu i stavio ga u povijesni kontekst ekonomskih struja. Esej je napisan za Project Syndicate, ali tamo još nije objavljen. Ja sam ga pronašao u Globe&Mail i na njegovim osobnim stranicama. Profesor Političke Ekonomije na Warwick University, Skidelsky je najpoznatiji po svom biografskom opusuoko 3000 stranica u 3 komada – John Maynard Keynes-a. Ovo je vjerojatno najbolji sažeti, britki i balansirani podsjetnik za širu publiku o ciklusima ekonomskih teorija slobodnog tržišta u 20. stoljeću koji su se pojavili kao odgovori na postojeće makro krize te kako su te teorije izašle iz mode. Iako nema garancije da je Skidelsky sigurno u pravu svojim razmatranjem posljedica financijskih potresa – iz razloga koje i sam navodi – nije pogrešno zaključiti da je prilično on the money. Ciklusi ekonomskih paradigmi se izmjenjuju nakon većih kriza. Ovo je jedna takva kriza. Skidelsky se koristi Sj.Američkom terminologijom – Liberal znači, što bi mi rekli lijevo, Conservative je desno – suprotno europskom razumjevanju pojma liberal.

read more »

Oznake:
28. kolovoza 2008

O mogućnosti opstanka umjetne države

autora/ice cronomy

Iz susjedstva post o hipotetskom spasu Juge, makar kratkoročno i valjda potencijalno ono što se izgubilo zbog želje i potrebe za raspadom. Ništa drastično novo ali zanimljivo.

Ranih osamdesetih godina 20. veka u beogradskim disidentskim krugovima intenzivirane su rasprave o mogućnosti demokratizacije zemlje, odnosno unapređenja ljudskih prava, slobode govora, političkog udruživanja. Sa sovjetskom ”perestrojkom” i ”demokraskim gibanjima” u većini ostalih zemalja istočnog bloka, u drugoj polovini osamdesetih, ovi zahtevi postaju glasniji. Sve češće se postavlja pitanje da li je uvođenje demokratskog sistema vlasti ključ za rešenje nagomilanih političkih, nacionalnih i ekononskih problema, i uopšte za opstanak multietničke (kon)federativne zajednice.

Nema sumnje da bi puna demokratija, koju zajednička jugoslovenska država u nijednom momentu svog postajanja (1918-1991/92) nije iskusila barem svojim mehanizmima omogućila nenasilno rešavanje konflikata i pravljenje mnogobrojnih kompromisa. Međutim, mišljenje je autora da Jugoslavija, prosto, nije mogla opstati kao država u demokratskim uslovima, jer ona nije bila dugoročni, strateški projekat nijednog jugoslovenskog naroda, osim Srba, koji su je, opet, posmatrali na način (nešto blaže od ”proširene Srbije”), koji nije bio po volji ostalim narodina..

Ekonomski razlozi su bili značajan element rasprave unionista i secesionista od njenog nastanka Jugoslavije (npr. famozna Bićanićeva ”Istina”) pa do uzavrelih rasprava krajem osamdesetih (”ko koga iskorišćava”) ali se, ipak, može tvrditi da su dominantan uticaj na tok i rasplet krize imali drugi činioci (nacionalni, istorijski, kulturološki). Vrlo je realistično pretpostaviti da bi da je zemlja demokratizovana i privredno de-etatizovana ekonomski faktori u većoj meri podupirali stanovišta onih koji se zalažu za kakvu-takvu zajednicu (npr. konfederalnog tipa). Naime, indikativno je da je u SFRJ, i pored malog udela međurepubličkih investicija, često loše koordinacije razvojnih politika, dupliranja kapaciteta, nezadovoljavajućeg dejstva ”ekonomije obima” (zbog delimične isparcelisanosti tržišta), razmena između republika bila veća od eksterne i znatno iznad potencijalne razmene koju pokazuje tzv. gravitacioni model.

Krajem osamdesetih značajna grupa intelektulalaca (među njima mnogi ugledni ekonomisti) smatrala je da će ekonomske reforme sa liberalizacijom, odnosno demokratizacijom ”spasiti” Jugoslaviju (bilo kao federaciju ili konfederaciju). Polazili su od teze bi ubrzana itntegracija zemlje u EU i svetsko tržište, odnosno zamena socijalističkog mekim kapitalističkim poretkom mogla da ubrza ekonomski rast i blagostanje svih njenih naroda. Naravno, njihove postavke zasnivale su se i na brojinim referentnim ekonomskim studijama, koje su pokazivale da demokratije ”donose” brži privredni rast od alternativnih, manje liberalnih režima.

Projekat reformske federalne Vlade iz 1989. je propao; otpor većine republičkih rekovodstava (ili diktatora) bio je suviše snažan, dok je ubrzo i nasilno rešavanje konflikata već uzimalo prve žrtve.

Da li je to bila šansa koja to nije bila? U neku ruku da, Jugoslavija se nije mogla sačuvati ka država, eventualno samo kao labavi savez, ali se rat sigurno mogao izbeći, i njene naslednice su već mogle biti članice EU sa nivoom BDP neuporedivo višim  u odnosu na ovaj danas. Ovde valja imati u vidu da bi tranziciona recesija bila neizbežna, ali da npr. srpska privredna aktivnost ne bi za tri godine pala na polovinu, već bi neizbežno ”prizemljenje” (iskusile su ga baš sve zemlje u tranziciji) bilo mnogo blaže i oporavak mnogo brži.  (Ostatak posta na blogu)

Ja baš čitam memoare Dušana Bilandžića, “Povijest Izbliza“. Nisam stigao daleko, ali je i više nego zanimljivo, pogotovo kao podsjetnik na umjetnost države. Čini se kao da se Jugoslavija samouništavala, što implicitno, što eksplicitno, a ne samoupravljala. Teško da je ekonomija mogla biti oslon za spas. Primjerice unos za

31. VIII. 1989. (str. 335)

Drugi dan štrajka željezničara. Uznemiren sam. Prijeti općenarodni nemir. Vlastodršći to ne vide. Desetljećima donose rezolucije o samoupravljanju, demokraciji, tržištu, i snažnoj stimulaciji privatnog sektora, ali ništa od toga ne ostvaruju. Ne daju javni otpor nego tiho opstruiraju proklamiranu politiku. Bez radikalne smjene postojećih partijsko-državnih struktura, neće biti riješenja.

Komentari povijesno upućenijih?

%d blogeri kao ovaj: