11. ožujka 2012
Neke moje misli, sa orgijom linkova. (Because I can!)
Anto Bajo i Jelena Penava u odličnom ‘primeru’ od 10-ak stranica o kreditnim rejting agencijama i monotonoj povijesti Hrvatskog rejtinga pišu:
Kreditni rejting možemo shvatiti kao ulazna vrata za stvaranje dobre investicijske klime i pokazatelj koji će svaki institucionalni investitor provjeriti pri donošenju odluke o investiranju u neku zemlju. Svrha kreditnog rejtinga je procjena sposobnosti države u otplati obveza.
Svakako pročitajte.
Nije sve u državnom rejtingu. Formalno nesmanjivanje rejtinga Fitcha samo je predah za Vladu u sljedećih šest mjeseci tokom kojih se očekuje uvođenje strukturnih reformi i pokušaj preokretanje negativnog ekonomskog trenda. Kažu, sve je sada u rukama Milanovićeve Vlade, no treba biti realan; u jednoj malo, otvorenoj ekonomiji mogućih politika koje bi u kratkom roku pokazale pozitivne rezultate ima jako malo.
Nakon šest mjeseci novog kredita za život smanjenje rejtinga bila bi ocjena neuspjeha Vlade. Možda bi junk status tek u dužem roku, ukoliko se ne popravi, otežao oporavak ekonomskog rasta, a možda bi baš omogućio lakše i brže provođenje reformi, sa daleko manje društvenog otpora. Sada je Hrvatska u recesiji, ne nekakvoj financijskoj krizi jer još ima zdrav bankarski sektor i niti jednom nije imala problema sa refinanciranjem i isplaćivanjem svog duga u stilu PIIGSa. U slučaju pada na junk status Hrvatska bi došla u situaciju svojevrsne krize. Antagonizam konfliktnih interesa koji postoje u društvu i koji su kočnica mnogim promjenama, u takvoj situaciji lakše bi se otopio i razriješio jer kriza je užasno loša stvar za potratiti.
Nije jasno da li je ta formalna ocjena rizika otplate duga države uopće toliko bitna za investicije u kratkom roku ako hrvatske obveznice već sada trguju sa znatnom premijom na rizik. Državni rejting u teoriji služi kao indikacija kreditne sposobnosti države i iako je važan indikator, ipak nije dovoljan ili najvažniji uvjet za odluku o investiranju u zemlju. Premija na rizik, koja se dnevno mjenja, može porasti u sljedećih šest mjeseci i otežati refinanciranje dugova i bez promjene rejtinga.
Potencijalni inozemni investitori zainteresirani za ulaganje nisu ista vrsta kao institucionalni investitori te svakako traže i druge pokazatelje stanja i perspektive ekonomije, poput otvorenosti, poreza, relativne cjene rada, inflacije, volatilnosti tečaja i lakoće poslovanja. Mjesečni magazin Bloomberg Markets kojeg sam prigrabio tokom nedavnog putovanja ima lijep članak o ‘Emerging Markets’. Prvo njihovo rangiranje naj-obećavajućih zemalja upravo po tim nekim kategorijama (podaci MMFa) Hrvatsku stavlja na 13. mjesto od 15. i to u kategoriji frontier markets. Ne morate biti najbolji u svemu da bi bili 1., ali morate biti bar u nečemu vrlo dobri da ne budete samo nisko marginalni.
Također, pogledajte listu zemalja koje WSJ blog EmergingEurope smatra vrijednim isticanja (odmah ispod naslova). Pišu i o Hrvatskoj, ali u prvih 10 rezultata pretraživanja spominje se Mađarska (Ina-Mol), nogometni navijači i Jasenovac. Ništa što stavlja Hrvatsku na kartu investitora.
Ali hej, makar smo na nekoj Bloombergovoj listi. Prema tome, rizik postoji, ali i mogućnosti da se nešto realizira. Investicije koje Vlada najavljuje ne mogu brzo pokazati rezultate, a i upitno je kako će se financirati. Da li bi strukturne reforme stavile Hrvatsku na kartu investitora brže i dovele do realizacije ulaganja i preokrenulo ekonomski trend?
OECD svakako misli tako. Njihov nedavni izvještaj ističe (!) da strukturne reforme mogu napraviti razliku u oporavku zemlje. Ipak, grafikon sa kojim su izašli izazvao je salve smjeha jer prikazuje da zemlje koje su pokrenule najviše reformi – Grčka, Španjolska, Irska, Portugal, …- ispada da su najgore prošle. The Economist je to drugačije (odlično) prokomentirao.
Well, yes and no. Recommendations for reform, like advocacy for deficit reduction, often function as a mark of seriousness within some intellectual and policymaking circles. It’s tempting to chalk economic failure up to profligacy, or insufficient adherence to a set of commonly accepted economic principles. Some leaders seem anxious to misdiagnose crises, intentionally or unintentionally, in order to seize the opportunity to foist preferred policies on vulnerable economies. …
Now look, this is not the reason that Greece has been mired in recession for four years. It is not the reason that its current downturn rivals the worst of the 1930s. It is, however, a serious economic problem. Absurd Spanish labour-market rules are not the reason that country suffered a terrible recession. They are, however, a serious economic problem, and one which has exacerbated the present economic crisis. America’s weak labour-market recovery is not primarily due to an explosion in onerous occupational licensing requirements, to kudzu-like growth in regulatory red tape, or to increasingly stringent zoning rules that make prosperous cities unaffordable to working households. These are real economic problems, however, which can constrain growth over the long run, distort the returns to growth toward more capable rent-seekers, and slow the process of recovery by impairing the economy’s natural adjustment processes.
Poanta je da strukturne reforme i kratkoročno rezanje proračuna ili podizanje PDVa nisu ista stvar i ciljaju na drugačiju rezultate. Također, dobro je znati da Hrvatska kao i druge zemlje nije u recesiji zbog nedostatka strukturnih reformi na tržištu rada, javne uprave, lakoće poslovanja, fiskalnog federalizma sada, jer su isti problemi bili prisutni i iste reforme potrebne prije 5+ godina. Reorganizacija javne uprave za efikasniju potporu ekonomiji nije isto kao smanjenje plaća u javnom sektoru.
Prvome je cilj stvaranje radnih mjesta i dugoročnog rasta, a drugome rezanje proračuna štednja, rejting i izgled ozbiljnosti političara pred stranim (institucionalnim) investitorima. Prvo je još uvijek samo ideja i želja, a drugo je tek započeto u Hrvatskoj. Pitanje je, da li ovo drugo spriječava prvo? Da li naglasak na štednji i rejtingu potkopava mogućnost strukturnih reformi kroz podizanje konflikta u društvu? Strukturne reforme su važne, OECD je upravu, ali ne garantiraju brzi preokret negativnog trenda i izlaska iz recesije, pogotovo u okružju gdje s očuvanje rejtinga države i rezanje proračunske potrošnje, bez potpore aktivne monetarne politike, stavlja u prvi plan.
Cronomy.org 