Archive for ‘Uncategorized’

20. ožujka 2013

@cronomyorg

autora/ice cronomy

Twitter account je “upaljen”.

Nažalost, handle cronomy je već iskorišten, iako je korisnik potpuno neaktivan, pa sam se morao zadovoljiti sa nekom preinakom, iako nisam baš prezadovoljan s njom. Ako imate neku preporuku što bi bilo bolje ili jednostavnije samo dajte. Uglavnom, ne očekujem nekom masovno “cvrkutanje”, bar ne u neposrednoj budućnosti. Ideja je više povezati blog sa twitterom i tako omogućiti lakše praćenje bloga, praćenje drugih twitteraša i interakciju. (Život u uredu može biti tako samotan ….)

Komplement, a ne zamjena blogu, rekli bi ekonomisti. Pa ako je nekome lakše i bolje pratiti blog i nove postove preko twittera, ne samo preko starinskog emaila, i to je sada “enejblano”.

UPDATE – Sad sam shvatio koji bi trebao biti bolji naslov. Za poludit.

 

Oglasi
Oznake:
14. siječnja 2013

Još opreznije o multiplikatoru

autora/ice cronomy

Očekivano, rad MMF-ovog glavnog ekonomista Olivier Blancharda i ekonomista Daniela Leigha (BL nadalje) o veličini fisklanih multiplikatora dobio je značajnu medijsku pažnju u Hrvatskoj. Pročitavši rad očito je da je u medijskoj interpretaciji i nastupu nekih “faca” izostalo malo više stručnost, a prevladavao je populizam. (Dnevnik HRTa je pozvao Slavka Kulića da komentira na tu temu. Zemljo otvori se!! Nitko neće biti pozvan na raport zbog toga, ali kad u NU2 …. nema veze.)

Milan Deskar Škrbić ima dobar komentar BL rada, stvari o kojima treba voditi računa prilikom interpretacije i što to znači za Hrvatsku. Malo. Hrvatske kao ni nekih drugih zemalja u susjedstvu nema u BL istraživanju. Svakako pročitajte njegov komentar.

Fiskalni multiplikator, još zvani multiplikator ukupne državne potrošnje, u osnovi govori nam koliko (procjena) za jednu kunu više (manje) državne potrošnje možemo dobiti (izgubiti) potražnje i time dovesti do porasta (pada) BDPa. Smatra se kao jedna od važnih varijabli za znati svaki put kada razmišljamo o potrošnji države (G), promjeni i reformi državne potrošnje (konsolidacije) i općenito svaki puta kad govorimo o državnom proračunu.

Ne spada baš sva državna potrošnja u svakom modelu u G. Točnije, ono što nas ovdje zanima je potrošnja države na dobra i usluge. Većina državnih proračuna u svijetu se u bavi porezima i transferima, npr. obrazovanju, mirovinama, naknadama za nezaposlene, subvencijama. Iako su to važni djelovi proračuna (i upravo njima je potrebna reforma) to nije direktna potrošnja na dobra i usluge.
Djelovi proračuna koji se odnose na primjerice izgradnju infrastrukture su u kategoriji direktne potrošnje države na dobra. Dakle, u razmatranju veličine multiplikatora državne potrošnje zanima nas utjecaj državne kupovine jedne škole više nego državno izdvajanja za plaće nastavnika.

Sad, iako je jedan od autora gornjeg rada vrlo ugledan makroekonomist ne znači da je moguća debata oko veličine multiplikatora zbog toga zaključana. Nasreću, a ponekad i nažalost, to je uvijek tako u ekonomiji. Svačiji rezultati su otvoreni (i trebaju biti) za propitivanje. Nema ga do ekonomista da sve zalije hladnom vodom i smiri strasti.

Procjena multiplikatora je vrlo teška. BL u svom radu ne ističu neku specifičnu makroekonomsku teoriju ili model, niti ih direktno testiraju. Sve je na razini statističkih procjena. Ipak, nije teško uočiti da je “go-to” makroekonomska teorija BL-a Keynezijanska. Blanchard kao keynezijanac, iako ne vulgarni kao neki naši domaći keynezijanci, nema problema vjerovati da multiplikatori mogu biti i viši od 1.

Slično je i sa Christinom Romer, bivšom glavnom ekonomisticom Obamine administracije koja isto uživa veliki akademski ugled i koja je također Keynezijanske struje. Na samom početku mandata Obame, Romer je bila zadužena za dizajniranje paketa i veličine fisklanih mjera za stimuliranje i oporavka američke ekonomije, kasnije znanim kao ARRA. U procjeni učinka tih mjera za američku ekonomiju Romer se koristila “multiplikatorima poreza i potrošnje iz vrlo konvencionalnih makroekonomskih modela … U većini modela, porezni rez ima multiplikator od otprilike 1.0 nakon godine i pol, a potrošnja ima multiplikator otprilike od 1.6.” (njene riječi, moj prijevod)

Na drugoj strani tih “konvencionalnih” keynezijanskih modela stoje modeli u kojima multiplikator može biti najviše 1. Multiplikator veći od 1 značio bi “besplatni ručak”, nešto za ništa, da koristi veće državne potrošnje dolaze bez njenih troškova. To je model tipa koji je prezentiran u onoj seriji o “Vulgarnim Keynezijancima“, onima koji kruto shvaćanje makroekonomije nastoje predstaviti kao standard i istinu. Multiplikator će zapravo biti manji od 1 kada država svojom velikom potrošnjom i porezima počinje istiskivati privatnu potrošnju i investicije.

Primjerice, Robert Barro je u vlastitim istraživanjima procjenio taj multiplikator za američku ekonomiju na otprilike 0.8 i to tokom rata. Barro vjeruje da je ta procjena i niža u mirnodobsko vrijeme. U njegovom opsežnijem radu iz 2011. (čitav rad dostupan ovdje) multiplikatori su također manji od 1. (Vidi ovaj članak za diskusiju o multiplikatorima i transferima.)

Kada bi krenuli od modela prezentiranog u seriji o vulgarnim keynezijancima, dosta toga bi trebali uvesti i odrediti u modelu da bi multiplikator ispao viši od 1. No, poanta je da to sigurno nije model od kojeg kreću Blanchard i Romer kad razmišljaju o multiplikatorima.

Kao i Blanchard, Romer pod “konvencionalnim makroekonomskim modelima” smatra standardne glomazne, Keynezijanske modele koji su ‘naštelovani’ na makro podatke određene zemlje. U njima je multiplikator u prosjeku uvijek veći od 1. Međutim, unatoč riječi “konvencionalni” ti makroekonomski modeli nisu nužno prihvaćni od svih ekonomista, dobrim djelom jer ne zadovoljavaju mikroekonomske principe i Lucasovu kritiku.

Lucasova kritika je vrlo jednostavna: ako se oslanjamo na neki model makroekonomije da predvidimo efekte (smjer i veličinu) neke nove politike (npr. povećanje ili rez državne potrošnje) ta politika može promjeniti ponašanje aktera u ekonomiji i stoga originalni model na koji smo se oslanjali. Iz toga slijedi da politika ne mora imati željene efekte. Da bi bili korisni za predviđanje utjecaja neke politike, makro modeli moraju biti bazirani na temeljima (tehnologije i preference) koje se ne mjenjaju sa ekonomskom politikom. Poanta Lucasove kritike je da “konvencionalnim keynezijanski modeli” ne zadovoljavaju te uvjete i tako ne mogu dati konzistentne procjene multiplikatora.

Iako mi nije namjera prepirati se koji je model nužno bolji želio sam istaknuti da postoji više od jedne “istine” o veličini multiplikatora, ovisno o načinu i okviru u kojem formiramo naše razmišljanje makroekonomiji, te da mnogo ekonomista neće olako prihvatiti ove rezultate. BL to sigurno znaju.

Što su onda BL istraživali i procjenili?

Nikakva pogreška
Diskusija o multiplikatorima neće prestati jer je MMF navodno istaknuo vlastitu pogrešku. Kako ja čitam rad, BL su na jedan vrlo jednostavan način pokušali procjeniti koliki su zapravo fiskalni multiplikatori bili početkom financijske krize/recesije i nakon njenog vrhunca. Njihovi rezultati pokazuju da su stvarni multiplikatori na početku recesije u Europi (2009) u prosjeku bili viši od onih koje su predvidjeli ekonomisti-prognostičari prije početka recesije. 

No, što se moglo pretpostaviti o veličini multiplikatora prije početka recesije? BL ističu da niz radova o veličina multiplikatora prije krize upućuje da je sve do 2008. pretpostavka multiplikatora od 0.5 bila sasvim solidna. Dakle, ne pogrešna. Radi se o tome da ekonomisti vjerojatno nisu podesili svoju procjenu multiplikatora početkom krize već nastavili prognozirati makroekonomska kretanja na osnovni konsenzusa od 0.5.

Očita slabost BL rada, čega su oni svjesni, je procjena veličine multiplikatora kao jednog parametra za sve zemlje u njihovom uzorku. Očito je da jedan broj ne može vrijediti za sve zemlje. Makroekonomski svaka zemlja je ponešto drugačija. Razlike su posebno vidljive između malih otvorenih zemalja u razvoju i velikih razvijenih. BL to znaju vrlo dobro i zato su vrlo oprezni kod savjetovanja oko izvođenja zaključaka. Preniska procjena veličine multiplikatora značila je prenisku procjenu utjecaja državne potrošnje na rast BDPa, a ne da je fiskalna konsolidacija loša.

Povrh svega, njihov rad, kao što možete pročitati u zaključku, apsolutno ne kaže da je fiskalna konsolidacija nepoželjna ili nepotreban. Svatko tko kaže drugačije ili laže ili nema pojma o čemu govori jer nije pročitao rad. 

BL ističu da je kvalitetna procjena veličine multiplikatora za svaku pojedinu zemlju važan korak u pripremi i provođenju fiskalne konsolidacije. To nije nimalo jednostavno, pogotovo kad svi podaci koji vam trebaju nedostaju, što je slučaj u mnogim zemljama u razvoju. A BL-ov način procjene multiplikatora je samo jedan od načina procjene.

11. siječnja 2013

James M. Buchanan (1919-2013)

autora/ice cronomy

Ne iznenađuje ako niste čuli da je u Srijedu preminuo James Buchanan, jedan od velikana ekonomske znanosti 20. stoljeća. Paradokslano, usudio bih se reći da nema ekonomista koji može bolje ili originalnije prikazati razloge iza (ne)funkcioniranje politike bilo gdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Pišem ‘može’ jer iako Buchanan nije više među nama, nj

Osim libertarijanaca nisam vidio da je puno drugih blogera pisalo o Buchananu. Umjesto da ih ja prenosim ovdje, Don Boudreaux kratko ali precizno opisuje značaj Buchanan-ovog rada. Arnold Kling, Tabarrok sa MR, Steve Horwitz isto tako.

Sa svoje 93 godine Buchanan je vjerojatno bio manje ‘tjelesno’ aktivan. Ali ne i umno. Još i prošle godine objavio je dva rada u Public Choice časopisu, jedan od njih  o nastajanju knjige koju je napisao zajedno sa Gordonom Tullockom 1962. The Calculus of Consent. Knjiga i njenje teorije postavile su temelj teoriji javnog izbora, public choice, u onom originalnom značenju, nekad još zvanom i Virginia School of Political Economy. Buchanan je bio jedan od suosnivača, mislim i najglavniji.

Rad i značaj Buchanana za ekonomsku znanost je monumentalna. Raspon tema kojima je pridonio uključuje teorije javnog duga i fiskalne politike (gdje je bio anti-Keynezijanac) i ustavne ekonomije (donošenje ustavnih pravila kako bi se unaprijedilo funkcioniranje demokracije, u biti “vezivanje ruku” političarima unaprijed za što smiju, a što ne činiti). 1986. dodjeljen mu je Nobel.

Zanimljivo je da je Buchanan počeo svoj akademski život kao socijalist ali se ubrzo “preobratio” na slobodno tržište.  Ali takve etikete su manje važne od suštine Buchananovog doprinosa i rada u političkoj ekonomiji. Politička ekonomija u danas starom smislu riječi je podrazumijevala studiranje različitih ekonomskih škola misli i debatiranja kvalitete političko-ekonomskih sistema, socijalizam vs. kapitalizam, slobodno tržište vs. tržišni socijalizam. To su bile ozbiljne debate sa prilično snažnim argumentima sa svih strana. No onda je došla 1990. i pad socijalizma/komunizma i te debate su ostale samo u akademskim časopisima o povijesti ekonomske misli, bez mnogo značaja za ekonomsku politiku i teoriju danas.

Danas, umjesto starih debata o ekonomskim sistemima, imamo “novu političku ekonomiju” kojoj je Buchanan udario temelje. Buchanana, zajedno sa suradnici, imao je vrlo jednostavnu, ali i vrlo snažnu kritiku standardne ekonomije blagostanja i keynezijanstva koja je dominirala 50tim godinama prošlog stoljeća: bez jasnog razumijevanja i modeliranja države i političara, ekonomija blagostanja (welfare economics) je predstvlja neispravan pogled o ulozi države u ekonomiji.  Ako pojedinci kao potrošači, radnici, investitori, poduzetnici racionalno donose odluke sa ciljem udovoljavanja i unaprijeđenja vlastitog interesa, koja je šansa da isto ne vrijedi za političare, pitao je Buchanan? Nikakva. Danas to zvuči kao retoričko pitanje, ali vjerojatno ne bi bilo  bez rada Buchanana.

Doduše, način razmatranja ekonomske politike koju donose ne sveznajući i dobrodušni političari, već racionalni političari koji brinu o vlastitim interesima (“politika bez romantike” kaže Buchanan) nije bio novitet u europi gdje je veza između ekonomske  i političke znanosti uvijek bila jača nego u engleskom govornom području. Buchanan je proveo dosta vremena u Europi i studirao radove talijanskih i švedskih ekonomista ekonomista (De Viti De Marco i Knut Wicksel kao vjerojatno najvažniji). Buchanan je ne samo popularizirao neke njihove originalne ideje, već ih sistematizirao, razradio, unaprijed integrirajući političku i pravnu teoriju sa modernom ekonomijom i stvorio novo područje ekonomske znanosti, Public Choice. Tri su glavne oznake public choice analize.

  1. Političati, kao i svi drugi pojedinici su racionalne osobe vođene osobni interesom. Racionalni egoizam ima svoje prirodne implikacije i političare moramo razmatrati kao da prvenstveno brinu o svom interesu, a ne društvenom.
  2. Ustavna pravila su jedina koja mogu postaviti ograničenje na taj osobni-interes političara. “Da bi unaprijedili politiku moramo unaprijediti ili reformirati pravila” kaže Buchanan. Nikakvo moljakanje političara da se opamete i sami reformiraju neće uspjeti. Ako su problemi institucije, onda institucije treba reformirati. Političari će uvijek biti političari.
  3. Normativni okvir public choice teorije se temelji ne na utilitarizmu, već na tradiciji klasičnog liberalizma Lockea i međusobnom ugovaranju slobodnih pojedinaca.

Više o ove tri oznake public choice teorije, novoj političkoj ekonomiji i doprinosu Jamesa Buchanana pročitajte u radu Tima Beselya.

Ne znam da li je i jedan rad Buchanan preveden na hrvatski i koliko su njegov rad i Public Choice teorije poznati u Hrvatskoj. Svakako bi trebali biti.

23. prosinca 2012

Mižerija 2012.

autora/ice cronomy

Evo update onog Misery Index-a kojeg sam u par navrata prikazao, posljednji put davne 2009. Ovaj put malo zanimljivije.

Ako ste zaboravili, u najjednostavnijoj verziji misery index je zbroj stopa inflacije i nezaposlenosti. Željeli bi da su oboje niski, a veći  brojevi indeksa loša su vijest. Njihovo nepovoljno kretanje predstavlja stagflaciju. Ja sam uz ta dva  pokazatelja dodao i treći, kamatnu stopu, točnije kamatu na dugoročne kredite stanovništvu, za koju bi također željeli da je niska.

Ta verzija indeksa mizerije je bliža verziji koju je Robert Barro izradio. Još bi se tu štogod moglo dodati, npr. razlika između aktualne i potencijalne stope rasta BDPa. Ali za to treba prvo unjeti podatke i poigrati se njima. Dakle, osim povećanja inflacije i nezaposlenosti, index će se pogoršati ako dugoročna kamatna stopa poraste te ako je ekonomski rast ispod dugogodišnjeg prosjeka.

Za sada, stopu inflacije po mjesecima preuzeo sam od HNBa; prosječnu mjesečnu kamatnu stopu na kunske kredite s valutnom klauzulom također od HNBa; mjesečnu stopu nezaposlenosti (desezonirano) preuzeo sam od Eurostat-a. To je stopa nezaposlenosti mjerena po ILO standardu, tj. anketno.  Anketna stopa nezaposlenosti je preciznija i niža od one administrativne, te usporediva sa drugim zemljama, uglavnom svim EU i OECD zemljama. (Admin nezaposlenost trebam unjeti ručno jer naravno(!) DZS nema jednostavan excel file ili nešto slično sa tim podacima. Uglavnom, sa administrativnom stopom koju DZS objavljuje brojevi u indeksu bili bi samo nešto veći.)

Prvi graf prikazuje Indeks Mižerije od 2002. do danas. Osjenčani dio je recesija započeta u trećem tromjesečju 2008. To je datiranje iz rada Krznara plus moj zaključak da recesija još nije završila.  Baš negdje u Svibnju 2008. sam pisao kako nismo u recesiji, još, te tako ne možemo biti ni u stagflaciji. (Pogledajte kako su se ondašnja predviđanja pokazala krivim!) Od onda se stanje drastično promjenilo i sada bi već mogli govoriti o stagflaciji. Misery index je zapravo mjera stagflacije.

Rplot02

Drugi graf isto prikazuje evoluciju Indeksa Mižerije od 2002. do danas, ali uz dodatnu razdiobu po strankama na vlasti i vladajućim Premijerima i Premijerki. Samoobjašnjavajuće. Nažalost podatke za nezaposlenost nemam sve do početka Račanove Vlade 2000. pa sam morao započeti sa 2002. Kronologiju Vlada sam preuzeo sa HIDRE.

Rplot01

Treći i posljednji graf ispod je samo prikaz tri komponente koji čine hrvatski misery index iznad. Zajedno, iz gornjeg i donjeg grafikona, vidljivo je da je u 2012. stopa inflacije porasla, u odnosu na prijašnje dvije godine tokom kojih je bila relativno stabilna, te je tako “pogurala” već rastući trend misery indeksa u višu brzinu. Stopa nezaposlenosti je od početka recesije 2008. u stalnom porastu, čini se sa konstantnim trendom rasta, dok dugoročna kamata stanovništvu ne pridonosi rastu mižerije.

Nezaposlenost i inflacija moraju rasti istovremeno kako bi stanje ekonomije okarakterizirali kao stagflaciju. Doduše, na (ne)zadovoljstvo ljudi vjerojatno, u prosjeku, manje ovisi o inflaciji nego o nezaposlenosti, pa je dugoročan rast nezaposlenosti veći problem od nedavnog skoka inflacije. Izgleda da nam je stagflacija zakucala na vrata ove godine.

Sretan Božić! Rplot03

19. prosinca 2012

Ekonomisti nemaju privilegiranu govornicu

autora/ice cronomy

U ove hladne dane, tekstovi poput ovog posljednjeg dr. Željka Ivankovića iz Banke mi daju jedan onako topao osjećaj oko srca i dobro me nasmiju. Odlično napisano, još bolje ciljano.

Nisam do sada znao niti mogao zamisliti zamršeniji način za razumijevanje direktne veze duga i vremena od onog Srećka Horvata, kojeg je lijepo opisao Ivanković. Za anale.

Sve što je dr. Horvat trebao napraviti je uzeti neku od knjiga iz Osnova Ekonomije i pročitati malo o vremenu, dugu, intertemporalnom odlučivanju, kamatama ako si je htio pojasniti tematiku. Sat vremena posla. Zaboga, online postoje i zabavni stripovi o štednji, posuđivanju, kamatama, koje svatko tko zna čitati razumije. Nekima bi i gledanje Seinfelda bilo dovoljno da razumiju što je štednja, financijsko posredovanje ili kamatna stopa.

Kao i mnogi drugi takvi ‘uzvišeni’ intelektualaci, on misli da to njemu ne treba, da su stvari “očite” ili pak da to što “oni” pišu (misleći vjerojatno na ekonomiste i strance) je neka vrsta muljaže i zavjere. Nažalost, malo toga je u ekonomiji toliko očito da bi se objašnjenja javnosti mogla sipati iz rukava.

Ali, lako je moja profesorica matematike volila reći, neki vole od Rijeke do Zagreba doći preko Karlovca, a neki preko Duborovnika. Horvat je, izgleda odlučio preko Budimpešte. (I.e, nema smisla!)
Tko zna što je sljedeće? Moža će dr. Horvat shvatiti da su cijene i količina isto u “direktnoj korelaciji”.

U posljednje vrijeme dobio sam dojam, iz tekstova Banke, da se ne treba libiti zvati magarca magarcem i neznalice neznalicama. A tih ‘magaraca’ u ekonomskom diskursu u Hrvatskoj ima napretek. Nije ovo ni prvi ni zadnji put da  ekonomski šarlatani poput Horvata, sačuvaj-me-bože Kulića, sad i Pavuna, pa onaj Mihajlović nastupaju u javnoj diskusiji sa “zemljo otvori se” i “smješnim” argumentima. Kapa dolje Ivankoviću što ima želudac za slušati takve diskusije i govornike. Ja ga nemam.

Malo elaboracije

Ekonomska nepismenost nacije, ne samo Hrvatske veći i mnogo razvijenijih zemalja, ne zaprepašćujuće i vjerojatno, u neznanju i predrasudama, ne odstupa bitno od nekog prosjeka za post-socijalističke zemlje. (Vidi npr. Caplan.)

Ekonomska tematika i problemi dio su svakodnevice. Diskusija o njima nije rezervirana za ekonomiste i ne bi trebali biti.
Svi su dobrodošli u raspravi. Zov je po ljudskoj prirodi neodoljiv. Ipak, neko minimalno razumijevanje i otvoren um je pretpostavka. Najbolje bi bilo kad bi svim imali isti level kompetencije o ekonomskim pitanjima, ali to nije tako. Kamatni račun se standardno ne razumije, izračun ‘sadašnje vrijednosti’ je gotovo nepoznanica i posljedično svima kuna danas i za 10 godina vrijedi isto. (To je ono pitanje “Kad osvojiš milijun Kn na lotu, koliko si zapravo osvojio?” Novinari iz  dnevnog lista na kojeg je Ivanković natuknuo su se ogriješili u to mnogo puta. Vidi npr. izračun troškova rukometnih dvorana.)

Neki minimum ekonomske pismenosti se ipak očekuje od fakultetski obrazovanih, a pogotovo od intelektualaca sa doktoratom. Nije uzalud  da je ‘Uvod u Ekonomiju’ obavezni jednogodišnji, ne samo semestralni, predmet za SVE brucoše na sveučilištima u zemljama zapada. Da li su Horvat i slični intelektualci ikada otvorili i učili i jedan ekonomski udžbenik? Sumnjam. Njima je to očito. Postoji razlika između informiranih lajika i jednostavno neznalica.

Dvije stvari su ključne u Ivankovićevu argumentu. Prvo, intelektualna diskusija o ekonomskim problemima je zagušena uvijek istim, pogrešnim i nesuvislim argumentima. Oni najglasniji, najmanje i znaju. Drugo, to nije nimalo bezazleno jer populizam, demagogija i ksenofobija, čije pojave se uvijek intenziviraju tokom recesija, mjenjaju mišljenje javnosti  u smjeru politika koje javnost želi, a ne koje treba.

Intelektualci ‘zamagljni’ ekonomski predrasudama i koji manipuliraju diskusiju u tom smjeru, poput Srećka Horvata na kojeg je Ivanković pikirao, su najglasniji diskutanti i u većini. Kao što je Ivanković primjetio, oni su opasni,  njihova retorika je vrlo efikasna jer igra na emocije i identitet slušatelja/gledatelja (ekstraprofit, privatizacija, neoliberalizam). Na drugu ruku, ekonomisti koji se, kroz mukotrpno istraživanje, godinama bore protiv kojekakvih “krivih navoda” i predrasuda, nalaze su u manjini.

Ali problem sa ovom prvom grupom nije koliko su beskrupulozni manipulatori i kako efikasno koriste retoriku, već da nemaju pojma o onome o čemu govore! Tako ekonomisti moraju trošiti masu vremena na ispravljanju ekonomski nepismenih intelektualaca kojima i nije interes postati ekonomski pismeni.

Bryan Caplan, u svojoj knjizi The Myth of the Rational Voter, je predložio tri pravila kako ekonomisti efikasno i jasno mogu komunicirati ekonomske ideje. (1) Kontrast između popularnog javnog mišljenja i ekonomskih principa mora biti jasan. (2) Nužno je objasniti i istaknuti zašto je prvo pogrešno, a drugo ispravno. Iznad navedena većina je u krivu. (3) Mora biti zabavno.

Lijepo je vidjeti da se Ivanković potrudio i uspio oko sva tri. Razlika između jednostavnih ekonomskih pojmova dug, novac i kredit i popularno zastupljenih ali krivh mišljenja Horvata su naglašena. Ekonomske poante iza ideja štednje kao odgođene potrošnje, kredita koji prebacuje buduću potrošnju u sadašnju te valutne klauzole su istaknute. Nikakva “krađa vremena” ili “privatizacija.” I drugi ekonomisti koji pišu za Banku imaju slične uspjehe. (Tekst1, Tekst2, Tekst3.)

(Vjerojatno se puno o pojavi valutne klauzule može objasniti time što ekonomisti zovu endogena pojava ili politika, jer valutna klauzula nije uvedena ad hoc nekim diktatom bankara ili tko zna koga izvana, odozgo, već ponudom i potražnjim samih štediša i kreditora za stranom valutom zbog nepovjerenja domaćoj. U prošlom i sadašnjoj državi. Za markom prije, za eurom sada.)

Mislim da nije dovoljno naglašeno da nisu svi ekonomisti dio te inteligencije koja sprečava diskusiju na konstruktivan način. Sličnu argumentaciju imao je i Borislav Škegro u nedavnom tekstu o Darku Mihajloviću u onom nesretnom NU2. Da je ekonomska struka u hrvatskoj podbacila.  (Zašto sličnog teksta nije bilo nakon što je Kulić gostovao u NU2?)
Ima tu i tamo nekih čudaka, ali mislim da se uglavnom radi i nepopularnosti ekonomista, pogotovo među političarima, a ne njihovom zakazivanju. Stalno mislim na nekoliko ekonomista, mlađe generacije, moderno obrazovanih i sa iskustvom i radovima iza sebe, koje nikad ne vidim u javnom nastupu, a volio bih. Zašto mediji, npr. emisija NU2, njih ne pozovu nego Kulića i Mihajlovića? Možda oni ne žele nastupiti, ali zašto? Možda im sugovornici ne odgovaraju? Možda su sramežljivi? Kako god, oni privilegiranu govornicu još uvijek nemaju.

03. prosinca 2012

W?! Hello!

autora/ice cronomy

U onom “boljem” scenariju, Hrvatska je u W tipu recesije, još znana kao ‘roller-coaster’ i naravno kao ‘double-dip’. I to je vjerojatno rastegnuta interpretacija ako ćemo dati ikakvu važnost ona dva kvartala beznačajnog pozitivnog rasta BDPa. U onom gorem slučaju, ako gledamo razinu BDPa, Hrvatska je u L recesiji. Znana još i kao “hockey stick” recesija, najgori je mogući scenarij. Ekonomija padne i ostane duuuuugo na dnu. Japan je tako izgubio čitavo desetljeće, a recesija u Japanu je započela prsnućem balona nekretnina i dionica.

Ako sad počnemo povlačiti paralele sa tržištem nekretnina u Hrvatskoj lovljenju za glavu i zabrinjvajućim mislima nema kraja.

Ipak, evo kako otprilike izgleda kretanje BDPa sa najnovijim podacima o padu 1.9% u trećem kvartalu 2012.u odnosu na 2011. Prosudite sami da u kojem tipu recesije je Hrvatska. Uzeo sam si za slobodno pretpostaviti pad od 1.5% u četvrtom kvartalu 2012 i graf to reflektira. (Ne držite me odgovorni ako bude toliko ili više! Ekonomisti pretpostavljaju sve osim odgovornosti.)

slika12

…. realizirani u odnosu na ‘potencijalni’ BDP. (u grubo jer smo bez modela ovdje)

slika22

…. i jedna duža serija o broju i trendu nezaposlenih. (dovraga i beztraga zašto mora biti tako komplicirano doći do podataka o tržištu rada. Tema za neki drugi post.)

Nez1

Šteta što su se prošle godine izgubile bez da se išta konkretno učinilo da bi se zemlju izvuklo iz recesecije. Ne sasvim drugačije od Japana. Sada je preostao izbor između lošeg i goreg tipa recesije.

Misao – “From now on, when you take a chip, just take one dip and end it.

Oznake: ,
20. listopada 2012

Zablude u ‘Jovanovićevom Zakonu’ o Visokom Obrazovanju

autora/ice cronomy

Pratim koliko stignem diskusije oko reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja. Ponajviše na stranicama connect portala. Članci Jutarnji, Banka također korisni.

Ekonomistima je fascinantno koliko se vremena i energije potroši na raspravljanje samog zakona, slova na papiru, a gotovo najmanje koje bi bile posljedice, popratni učinci i kojeg reda veličine. Drugim riječima, što želimo postići određenim zakonom je mnogo puta doslovce samo ‘pretpostavljeno’ ili još gore ‘ nečija želja’ bez čvršćeg uporišta i razloga da će to tako i biti. Neka situacija ne valja i riješenje se nalazi u vidu promjene zakona, bez nužne analize i provjere mogućih “neželjenih posljedica”. Klasičan primjer je zakon o reguliranju stanarine (rente).

Gore i od toga je kad se zakon donosi na potpuno pogrešnom razumijevanju kako ono na što zakon cilja, za što je namjenjen, uopće funkcionira. Tkz. ‘Jovanovićev zakon’ je jedan primjer takvih, točnije jedna njegova stavka. Ne dovodim u pitanje nužnost reforme sustava financiranja znanosti i visokog obrazovanja i riješevanja statusa quo u hrvatskoj akademiji. Možda je dosta toga u ‘Jovanovićevu zakonu’ relativno dobro zamišljeno i uistinu poboljšanje u odnosu na sadašnju situaciju.

Ali jedan dio nije i trebalo bi ga potpuno ukloniti – mjere o ograničavanju (i ukidanju) radnog odnosa znanstvenika iznad 65 godine. Pojednostavljeno, nazovimo te mjere ‘obavezno umirovljenje’.

Čini mi se da većina olako prihvaća argument da je postrožavanje uvjeta za produljenje radnog odnosa nakon 65-te godine dobra ideja jer bi se tako naravno oslobodila sredstva, otvorila zamjenska radna mjesta na kojima bi se potom zaposliti novi, mladi, znanstvenici. Tanja Rudež ističe taj argument, kao i dr. Pavel Gregorić.

Oboje su u krivu. Rudež stidljivo spominje da u SADu nema dobne granice za umirovljenje profesora, tj. više nema ‘obaveznog umirovljenja’, ali ne i zašto. Nema ga ni i u nekim drugima zemljama. Zapravo ispravnije rečeno je, postojalo je obavezno umirovljenje ali je ukinuto. Bilo bi pogrešno da Hrvatska tako nešto uvodi sada, pa i nekom u blažem obliku “postrožavanja” uvjeta za nastavak radnog odnosa.

Argument da je obavezno umirovljenje nužno potrebno da bi se zaposlili novi, mladi znanstvenici je upitne moralne ‘kvalitete’ i siguran sam da krši nekakva etička i ljudska prava o diskriminaciji. Da to i nije tako, da nema bilo kakvih moralnih dilema, obavezno umirovljenje krši i najosnovnije ekonomske principe.

Ako mislite da bi limitiranje ili prisilno umirovljenje starih povećalo upošljavanje mladih znanstvenik i profesora onda morate vjerovati i da zapšljavanje žena onemogućuje muškarcima da pronađu adekvatno zaposlenje. I jedno i drugo je naravno glupost.

Skrivena pretpostavka u tim argumentima je da je količina korisnih poslova koji se mogu obavljati fiksna. Za ekonomiste to predstavlja staru zabludu o fisknoj količini rada – ‘lump of labor fallacy’. Iako je ta je zabluda doživjela već 1000 smrti i odbačena ne samo ekonomskom logikom već i povijesnim iskustvima, i dalje se uvriježeno drži u javnoj raspravi. Iskustva drugih zemalja je dobar razlog zašto Hrvatska ne bi trebala i uopće smjela spasti pod zabludu da će obavezno umirovljenje stvoriti nova radna mjesta. Jednostavno nema uporišta u argumentu da će se tako nešto dogoditi.

Sveučilišta kao i ekonomija ograničeni su u svom rastu dostupnosti radnika svih dobi. Sveučilišta mogu stvoriti toliko radnih mjesta koliko je potražnje za njima i koliko je dostupno radnika sa potrebnim vještima da ih ispune, 25 ili 75. Sveučilišta, kao ni drugi djelovi tržišta rada i sektor obrazovanja općenito, nisu zatvoreni sistem u kojem da bi se otvorili novi poslovi treba prvo zatvoriti stare.

Disclaimer: Ne branim svoju generaciju. Do moje 65-te je još koje desetljeća.

Oznake: ,
08. rujna 2012

Predviđanje Budućnosti

autora/ice cronomy

Mogao bi napisati cijeli post o ovome, ali to bi bilo suprotno poanti iz videa niže. Ekonomisti ne predviđaju budućnost. The End.

 

 

[Za iznimku koja potvrđuje pravilo vidi ovdje.]

12. kolovoza 2012

Povratak u (kriznu) normalu

autora/ice cronomy

Iako je se godišnji bliže kraju (za mene u biti nije bilo nikakvog odmora, štoviše čak!) recesija se u svijetu i Hrvatskoj nastavlja i izgleda intenzivira.

Blogovanje bi se trebalo vratiti u nekakvu semi-regularnu normalu.

Linić se vidim “urazumio” da ove godine nema šanse ostvariti pozitivnu stopu rasta. Oni razumni od početka godine su još pred koji tjedan za njega bili samo “statističari”, a sada je i Linić jedan od njih. Rohatinski, koji je slobodniji u komentiranju ekonomskog stanja, istog je mišljenja – BDP pada ove godine. Opet.

Vjerojatno će nekima ovo biti oštro, ali za mene je ovakav ‘flip-flop’ stavovima još jedna potvrda da Linić nije trebao biti ministar ‘računovođa’. Dobro, stav koji je zauzeo tokom pregovora sa sindikatima javnih službi, točnije okršaj sa Ribićem, je bio ispravan i dobrom smjeru za razliku od predhodnika koji su izbjegavali sukobe i gurali glavu u pijesak. Ipak, Linićeva nesigurnost oko ekonomske vizije i pouzdanja kako će i šta biti ‘opipljivo’ je kroz njegove više značne izjave. Objava liste poreznih dužnika je prvo dvosjekli mač (što to porezna uprava radi sve ove godine?), drugo izgleda da su brojke nepouzdane i neažurirane i treće u biti samo odvlačanje pažnje od rashodovne strane na prihodovnu.

Čitava priča oko sindikata i kolektivnih ugovora iziskuje više komentara. Nitko ne postavlja ona pametna, a škakljiva pitanja kao npr. čemu služe ti i takvi sindikati i vođe kao Ribić? Da li pridonose ekonomskoj vrijednosti neto ili to uopće nije pod upitnikom, kao samo očito? Kako je dopustiv takav razmak između  odnosa sindikata i poslodavca u privatnom i javnom sektoru?  Otvorene rasprave o industrijskim odnosima nema i sve se manje više svodi na frazologije i demagogiju. Osvježavajuće je da i drugi to vide. Rentijerstvo određenih sindikata ne bi trebala biti tabu tema.

Iz istog intervjua  sa Rohatinskim, koji prenosi Jutarnji, vidljiva je i temeljnja sličnost Hrvatske sa Grčkom. Ne veličina duga (visina javnog duga je neusporediva), porezna presija, evazija ili korupcija već nesposobnost političara da provedu reforme. U tom grmu leži zec. Tu je jedan od velikih razloga zašto je Grčka danas gdje je i gdje hrvatska vlast treba tražiti lekcije kako izbjeći taj scenarij.

Hrvatski mediji dosta pišu o izlasku Grčke iz euro zone, a ne diskutira se mogućnost da Njemačka, pošto snosi golemi teret podupiranja ostalih euro zemalja, ode iz euro zone. Kako bi to utjecalo na Hrvatsku odluku da preuzme euro, ukoliko isti preživi? Sigurno bi i dobar dio hrvatske štednje prešao sa eura na(zad) na marku.

Uglavnom, Hrvatska je i dalje u recesiji i da li se što značajno može napraviti da se negativni trend preokrene, u ovakvom neizvjesnom okruženju, ostaje za vidjeti. Prijedlozi i rasprave su i dalje tanke.

Oznake:
12. travnja 2012

Why Nations Fail predavanje, zašto je Keynes relevantan i još neka čitanja

autora/ice cronomy

Za nadolazeće kišne dane.

Predavanja Acemoglu-a o Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity and Poverty.  Predavanje je bazirano na knjizi istog naziva koju svakako preporučujem iako je nisam još stigao čitati. Imam njihovu prvu knjigu Economic origins of dictatorship and democracy i bezuvjetno je preporučujem.

Nema razloga vjerovati da ovaj rad nije iste ako ne i bolje kvalitete. Nije potpuno ista tema, ali srodne i obje se bave pitanjima svih pitanja: razvoj, demokracija, prosperitet.  A čini mi se da je Why Nations Fail i pristupačnija širem čitateljstvu, sadržajno sa manje ako i išta matematike. Economic origins je prepuna modela. [Netko mi je jednom rekao da google može pronaći svašta na internetu. ;)]

(Apel izdavačima da prevedu obje knjige na hrvatski!)

Ako vam predavanje nije dosta, novi Journal of Economic Literature ima više zanimljivih i kraćih radova, što se u biti ne može reći za većinu ekonomskih magazina.

Primjerice, prije par tjedana preporučio sam knjigu Sylvie Nasar Grand Pursuit, a u novom JEL Orly Ashenfelter (predposljednji predsjednik AEA) je napisao osvrt o knjizi. Iako preporuka za knjigu još stoji jer je dobro i zabavno napisana, svakako pročitajte u osvrtu zašto Grand Pursuit nije najbolji izbor ako vas zanima povijest ekonomske misli. Robert Solow ima nešto manje pohvalan  osvrt knjige.

Obojca citiraju jedan posebno dobar, analitički i noviji rad o povijesti ekonomske misli – Agnar Sandmo Economics Evolving koju i sam imam na polici. Heilbronerov The Worldly Philosophers je i dalje klasik i odličan prvi korak u povijest ekonomske misli.

Zašto je Keynes i danas zanimljiv, možda i važan? Ne zbog General Theory, već zbog ranijeg rada The Economic Consequences of the Peace. Orly kaže,

Keynes wrote The Economic Consequences
of the Peace at just age 36, having been in
Paris for the negotiations over who paid what
in reparations at the end of World War I. In
retrospect, what he wrote seems remarkably
prescient, and relevant today for negotiations
continuing in Europe over debt problems
and fnancial integration. One could even
argue that the European problems exposed
in the First World War, and reexposed in the
Second World War, are still unsolved.

Uz to, novi JEL sadrži i osvrt još jedne knjige o kojoj je bilo mnogo rasprave Poor Economics, Abhijit Banerjee i Esther Duflo.

Za zainteresirane o ‘povijesti’ financijske krize tu su dva osvrta. Kao što autori kažu, svaki ekonomist bi trebao biti upoznat sa osnovnim događajima financijske krize 2007-09. Svatko bi trebao, ali nažalost mnogo radova je nepristupačno široj javnosti. Nasreću nisu svi, te ima i mnogo ‘ljetnog štiva’ i radova koji uspiju sažeto prikazati čak 21 knjigu o financijskoj krizi.

Getting Up to Speed on the Financial Crisis: A One-Weekend-Reader’s Guide – Gary Gorton and Andrew Metrick

Reading about the Financial Crisis: A Twenty-One-Book Review – Andrew W. Lo

Btw, ako imate problema sa pronalaženjem i pristupom ovim tekstovima u pdf formatu, samo mi pošaljite email sa apelom. Znanje želi biti slobodno.

%d bloggers like this: