Danijel Nestić sa Ekonomskog Instituta piše povodom predstavljanja antirecesijskih mjera EI. (Graf iz prezentacije. Prezentacija je dostupna na stranicama EI.)
Argument je na liniji razmišljanja da smo u igri povjerenja sa međunarodnim financijskim tržištima na kojima će i država i banke i poduzeća morati financirati svoje potrebe i obaveze u ovoj godini. A potreba za stalnim vanjskim financiranjem je određena internim strukturnim problemima ekonomije. Vrlo sažeto objašnjava zahtjev EI kako Hrvatska mora smanjiti proračunsku potrošnju i uravnotežiti proračun ga kako bi osnažila kredibilnost u očima stranih kreditora i održala dobar kreditni rejting. (E sad da li mi zaista moramo igrati tu igru povjerenja je drugo pitanje.) Tako, Nestić komentira kako neoklasičnu sintezu (ili Keynesov ugovor) koje mnoge snažne i razvijene zemlje provode, Hrvatska ne može i zapravo ne smije provoditi. Najbolje što Hrvatska može učiniti, osim već spomenutog utjecanja na očekivanja i povjerenje stanih kreditora, je ublažavati negativne efekte recesije, ali nikako ne potpuno spriječiti pad ekonomske aktivnosti.
Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.
Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.
Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007. U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.
Članak slične tematike se pojavio i u Banka magazinu.
Da nam je fiskalna politika bila bolja tokom posljednjih 5 godina, tj. da smo imali pravu, ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju, možda bi i bili (tj. Vlada) u poziciji utjecati na sam pad ekonomske aktivnosti, umjesto na samo ublažavanje efekata i igranja povjerenja.
Cronomy.org 