Cronomy.org

Bakić me uz pohvalu i pokudio, dobronamjerno vjerujem, da glumim gljivu anonimnošću. Mojih par razmišljanja.

Prvo, mislim da nisam toliko anoniman koliko sam neizravan. Visoko vijednujem svoju privatnost, ali oni koji prate postove, kliknu na linkove koje serviram i onda pažljivo pročitaju vjerojatno će dokučiti tko sam.

Drugo, na kraju dana to opet ne znači puno. Šta ima veze tko sam? Koliko vas čita The Economist, bilo u tisku ili online? Primjetili ste sigurno da potpisa autora većine članaka po svim sekcijama nema. Reporteri i urednici tog tjednika nisu anonimni, ali ne znamo točno koji novinari pišu koji članak. Da li je uopće bitno? Mislim da ne. Taj magazin se ne čita zbog autora koji ga pišu već vjerojatno zbog svog posebnog modela. Teme i pisanje su zanimljivi, relevantni, argumentirani i efikasni. Potpis autora i titula ne znače mnogo niti imaju što dodati modelu. Ni u kojem slučaju ne tvrdim da sam ja blizu tog modela (ipak nisam profesionalni novinar), samo želim istaknuti da ako je tema zanimljiva i dobro obrazložena da li je uopće bitno tko je pisac? Nenad Bakić ima zanimljive radove sa stavom i solidnom argumentacijom koja pokazuje više nego površno znanje, te intelekt i autentičan interes za temu. Iste bi čitao i bez da znam tko ih potpisuje. Što želim reći je da ime, titula ili priznanje nisu zamjena za dobar argument.

U biti, dosta puta je bolje da čitaoci ne znaju identitet autora teksta ili komentara jer samo odmaže argumentu koji žele predstaviti. Skreće pažnju, posebice u senzacionalistički orijentiranim medijima. Uzmimo primjerice ispad mladog Marina Škribola, galamdžije iz Pernarova Saveza za promjene, inače student Ekonomskog fakulteta. Bolje je da smo ostali samo sa imenom, Marin bez da znamo od kud je i što studira/radi jer je samo naštetio svom i ugledu i reputaciji organizacije kojoj pripada. Kao anoniman, rekli bi, iskazao je svoje demokratsko pravo na protest. Ovako, kao javno obznanjen svima tko je i što je iskazao je svoje prvo i neotuđivo pravo demokracije, pravo na glupost.

Niti jedan student ekonomskog fakultet ne bi smio argumentirati svoj ili stav svoje “ekipe” sa “privatizirali su dom zdravlja i bolnice!” i ostati na tome. Kao, očito je da je to loša stvar. Vrlo efektivan odgovor na takvu argumentaciju je – Da pa šta? Zar bolnica ili dom zdravlja ne mogu biti privatne institucije? Jer, šanse su da onaj koji daje takakv argument nije ni malo promislio o njegovoj ispravnosti te bi ga i najobičnije protupitanje ostavilo ili zatečenim ili sa smješnim odgovorom.

Naravno da privatne bolnice znače samo motiv profita i zar ste vi pomislili da bolnica može biti išta drugo nego javna?!

Ipak, ništa tu nije naravno ili očito osim demagogije i nedostatka znanja ekonomske teorije. Privatno ne mora automatski značiti i profit. Postoje tisuće bolnica diljem svijeta koje su privatne neprofitne institucije a igraju ključnu ulogu u proviziji javno dostupne zdravstvene skrbi. Ako su Rumunji pronašli dobar načina (efikasniji) da pruže zdravstvenu skrb ili brže ili jefitinije ili kvalitetnije ili svo troje odjednom kroz privatne domove zdravlja i bolnice, zašto i kako je to loša stvar? Zašto je to loša aspekt ulaska u EU? Da li uopće razlikujemo javno zdravstveno osiguranje od provizije zdravstvene skrbi!?

Činjenica da te gluposti valja student ekonomskog fakulteta ne pomaže jer se od njega/nje očekuje bolje, a ovako samo gubi reputaciju kao mlad i obrazovan čovjek. Lajik anonimac može proći.

BTW nisam nikad ni bio u zgradi HNBa, a kamoli da radim tamo (iako, bio sam u zgradama Feda).

Prvo, jedna kratka šala.

This is a true story: 

Back in the mid-1970s, I attended an ASSA/AEA convention in Dallas. During the third day of the convention, one of the bellhops at the convention hotel asked me who the people attending the convention were and what we did for a living.

“We’re economists,” I replied. “Why do you ask?”

“I don’t know….. no women, no drugs, just booze, booze, booze.” 

John Palmer

Kao i najavljeno, kratki izvještaj iz Chicaga sa godišnje konferencije AEA i 54 saveznih društava (poput AFA.) Konferencija se svake godine održava u drugom gradu (a Chicago je bio domaćin i 2007.) te u Siječnju zato jer su letovi i hoteli nakon blagdana najjeftiniji, a ipak 90% sudionika konferencije su ekonomisti. Registriranih sudionika je bilo preko 11 tisuća, a prezentacije i sastanci rašireni preko 3 hotela.

Program za tri dana je zapravo knjiga od preko 300 stranica. Što to znači je da je bilo apsolutno nemoguće prisustvovati svim zanimljivima raspravama i prezentacijama radova. Ponekad je tema vrlo specijalizirana i zanimljiva jer je spada pod vaš profesionalni interes. Ponekad je tema samo generalnog interesa ili aktualna, a diskutanti su vrlo zanimljivi. Puno ljudi, puno bijele kose i sivih odjela. 🙂 Ipak, nije teško priznati da je prlično kul na jednom mjestu u par dana uživo vidjeti, poslušati, a možda i razmijeniti par riječi sa nekim od desetak Nobelovaca. Par slika ispod. Nisam baš neki fotograf, ali mislim da imam oko za detalje.

Poanta konferencije (link na dobar izvještaj Economista) je akademska diagnoza raznih problema, prezentacija radova i javne diskusije raznih ‘faca’. Službeno, članovi AEA diskutiraju i glasaju o nekim odlukama i smjernicama važnim za profesiju poput ovogodišnje odluke, potaknute javnim kritikama i dokumentarcima poput Inside Job, da kada ekonomisti govore javno i objavljuju radove otvoreno otkriju sve asocijacije i primanja kako bi se umanjio sukob interesa. Više o tome ovdje.

Ipak, jedan od najvažnih aspekata godišnjeg sastanka je tržište rada za nove akademske ekonomiste. Ako ste zanimljiv kandidat to otprilike znači u tri dana 15tak polusatnih intervjua sa različitim sveučilištima i ostalim institucijama koje zapošljavaju nove PhD ekonomiste (centralne banke, MMF, World Bank … ). Vrlo specijaliziran i osoban pristup sa ciljem što boljeg slaganja kandidata i poslodavca.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Neke od zanimljivih diskusija kojima sam prisustvovao i među kojima sam morao djeliti vrijeme kako bi svugdje ponešto ulovio:

Fiscal Policies and Outcomes sa prilično zanimljivim radom Taxation,Transfer Income and Stock Market Participation, dok je James Heckman održao prezenaciju o ranim (djetinjstvo) izvorima nejednakosti. Fiscal Policy during and after the Financial Crisis je obećavalo dobru diskusiju, primjerice o fiskalnoj politici i recesiji u euro zoni. No u isto vrijeme, Joel Slemrod, Alan Auerbach,  Gregory Mankiw i James Poterba su održali panel o Short-Term and Long-Term Consequences of Tax Reform, što je pogotovo aktualna tema u Hrvatskoj (a i moj osobni interes). Svi su dobro znani i priznati porezni eksperti, a Mankiw je makroekonomist. 😉

Porezna politika je rob mnogim stvarima. Osim politikanstvu, služi distribuciji, alokaciji, fiskalnoj bilanci i stimulusu, kao što je istaknuo Slemrod. (Vidi sliku gore) U suštini ipak moramo znati zašto uvodimo ili povećavamo porez – kako će se to trošiti i koji je cilj te politike. To je ono početno pitanje. U Hrvatskoj se malo o tome raspravlja javno i transparentno. Porezni prihod je tu, ispada, da puni rashodovnu stranu, a ako rashodovna strana nije učinkovita i deficit sve veći povećajmo PDV. Četiri su osnovna, generalna principa porezne reforme oko kojih se većina ekonimista slaže kao poželjnim.

1. Proširite poreznu bazu, smanjite poezne stope.
2. Ukinite sve olakšice.
3. Porez usmjeren na potrošnju je poželjniji.
4. Oporezivati loše stvari (bads), manje dobre (goods).

Porezna reforma u Hrvatskoj ne prati takav neki obrazac, ‘vjerojatno’ jer se ne radi o poreznoj reformi već samo o podizanju PDVa kako bi se napunio proračun. O poreznoj reformi treba puno više razmisliti. Što se tema važnih za Hrvatsku fisklanu politiku tiče, panel Lessons from the Past for Today’s Fiscal Adjustment Plans je pokazao zašto se oko fisklane prilagodbe lome koplja. Diskutiralo se o likvidaciji javnog duga, uspješnosti fiskalnih prilagodbi i o temi fisklanog planiranja i revizije, tj. uvijek prisutnim rebalansima proračuna koji nisu nepoznanica ni u EU. Za razlike u pogledima o fisklanoj prilagodbi pogledajte radove “When and Why Fiscal Adjustments are Successful” i “Chipping Away at the Public Debt.”

Dvije zanimljive teme koje sam samo djelomično poslušao, jer su se opet naravno održavale u isto vrijeme, The Political Economy of Macroeconomic Crisis Response i The Political Economy of U.S. Debt and Deficits. Luigi Zingales je u prvoj diskusiji pričao o “Economists’ Capture” kao spin na poznatu teoriju “Regulatory Capture.” Ekonomisti i ekonomski odjeli koji su dobrovoljno financirani od industrija i biznisa mogu spasti pod pretjeran utjecaj istih privatnih donatora.

Subota je donjela odličan panel The United States and China in the World Economy na kojem su Becker, Mundell, Summers i Zoellick raspravljali o razvoju Kine i sukobu sa SADom. Svaki put tokom povijesti kada je nastanak i rast jedne sile počeo istiskivati već postojeću došlo je do (vojnog) sukoba. Da li će se to i ovaj put dogoditi između Kine i SADa? Kina to baš i ne želi i kako Zoellick kaže, prihvaća da mora puno toga u svom unutarnjem sistemu promjeniti u suradnji sa Zapadom te prilagoditi se kako bi sama izbjegla imploziju. BTW, Larry Summers bi mogao zamjeniti Zoellicka na mjestu šefa Svjetske Banke.

Jedan od novih panel diskusija, koju sam vjerojatno trebao poslušati a nisam, bila je Using Blogs to Teach Undergraduate Economics sa Levittom, Delong, Beggs i Tabarrok i Jennifer Imazeki  svi od reda aktivni blogeri i ‘učitelji’ ekonomije. Chronicle of Higher Education ima članka o tom panelu i vrijednosti blogova za studente ekonomije (što smo u biti svi) i aktivnu diskusiju mnogih ekonomskih politika. Možda će se i koji video sa panela uskoro naći na netu.

Osim toga bilo je mnogo drugih specijaliziranih rasprava i “egzotičnih” tema. Primjerice Behavioral Welfare Economics je vrlo aktualna tema u posljednjih par godina; Forensic Economics rasprava je bilo više od jedne, kao i diskusija korupcije; za poklonike M. Friedmana bio je čitav panel Chicago and Democracy; obilježavanje 30 godina knjige Garya Beckera Treatise on the Family kojom je Becker ostavio ogroman utjecaj na sociologiju. Doslovce za svakog ponešto, pa čak i ako niste ekonomist sa doktoratom i mislite da su teme suhoparne (što neke naravno jesu), našla bi se tema od interesa i raspravu.

Sve detalje, radove, ako ih ima i imena diskusanata možete pronaći kroz program.

[Note. If by an off chance Noah Smith reads this (through a pingback maybe), I simply translated the First Seven Principles For Arguing With Economists into Croatian, for the benefit of a layperson and professional audiences in these parts of the world. I then discussed them in Croatian too. If only I had time to elaborate on (or expand) these points more I would probably go along the lines of “How to Argue With Eastern European Economists Above 40.” I think it might just as well be the only translation from English to another obscure language. All seven principles are, I believe, pretty obvious once someone presents them in this manner which makes me think Noah a really good economist, having such a firm grasp of the obvious. 😉 ]

Ovo je 7 principa koje bi svi trebali imati na umu kada se svađate sa ekonomistom, u izradi Noah Smitha. Preporuka za njegov blog ako ga već ne pratite. Ja ih interpretiram obostrano: ako se vi svađate sa  ekonomistom ne dajte ovakve “argumente” ili ako se ekonomist svađa sa vama ne prihvaćajte ovakve “argumente”. Moja diskusija ovih točaka slijedi boldani prijevod. Za originalnu diskusiju Smitha pročitajte njegov originalni post.

1. Titule (priznanja) nisu argumenti. Mislim da je prilično jasno da zazivanje titula nije nikakav argument sam po sebi. Još manje danas nego ranije. Takvo prizivanje signalizira da je sugovornik vjerojatno obrazovan ili vjerojatnije načitan što samo znači da bi trebao iznjeti pravi argument, a ne očekivati da nečije drugo priznanje to učini samo od sebe. Uredu je pozvati se na nečiji rad i teoriju, ali ne i tvrditi da je moj argument točan a vaš  pogrešan zbog toga. Na kraju dana samo je argument bitna, ne titula ili čak identitet. 
2. Sve teorije su pogrešne. Standardni argument, no prilično slab. Zapravo, potpuno promašen. Za ekonomiste, teorije su modeli. Teoretski modeli su samo to, modeli. Svakako nikada nemojte reći da su modeli nerealni ili prihvatiti to od nekog ekonomista kao argument da odbacite neku teoriju. Zovu se modeli sa razlogom, korisni su ali imaju svoje limite. Ne mogu biti pogrešni ako se koriste za što nisu prediviđeni jer .. za to nisu predviđeni.
   
3. “Imamo teorije za to” nije dovoljno dobro. Teorija ima puno, svih boja, okusa i ideologija. Samo zato što postoji u nekom tamnom kutku ne znači da je ispravna i uporabna svugdje, empirijski testirana i solidna baza za neki argument. Jednostavno može samo navoditi na krivo razmišljanje. (Da li vam neka takva teorija pada na pamet sada?) Razmislite ovako, za svaku teoriju postoji kontra-teorija, ili je pak vjerojatno možemo stvoriti. Možemo napraviti teoriju (model) da objasnimo neki fenomen i jedino što smo pokazali je da možemo napraviti teoriju da objasnimo neki fenomen.
4. Argument po računovodstvenom identitetu gotovo nikad ne vrijedi. Jedan od meni najdražih. Mislim da bi ovdje bio uspjeh kad bi se uopće koristili dvostranim računovodstvom, a ne jednostranim što mnogi rade (novinare i razni društveni kritičari). Navedu sve loše ili dobre strane i to bi samo po sebi trebao biti gotov argument. (?) No ni obostrano računovodstvo nije dovoljno dobro.
   Jedna od temeljnih pogreški koju mnogi rade, uključujući profesionalne ekonomiste, je da brkaju računovodstveni identitet sa ponašanjem pojedinca ili zajednice. To je posebice pogrešno kod agregatnih identiteta, što su u biti samo definicije. Identitet vrijedi (ako vrijedi) jer je identitet, jednakost. Kako on vrijedi je, tj. kako smo došli do te situacije je stvar ponašanja. Nešto mora prisiliti identitet da drži, kao što Krugman elaborira o ovoj točki. Stoga, ne koristite identitet ili definiciju nečega kao argument, već ponašanje varijabli u tom identitetu kao temelj svog argumenta. A ta ponašanja nije uvijek lako prepoznati.
   BTW, Krugman letimično spominje knjigu Micromotives and Macrobehavior Thomasa Schellinga što me podsjetilo da i ja imam tu knjigu i da je “moram” preporučiti kao fantastičnu elaboraciju individualnog svrsishodnog ponašanja prenesenog na čitav sistem/ekonomiju, bez pretenzija. Knjiga je izdana 1978. i još uvijek je u tisku. (Iako sam siguran da je kretivnim korištenjem interneta moguće …)
   
5. Hipoteza Efikasnog Tržišta ne čini automatski sve modele beskorisnim. Ovo bi mogli i preskočiti jer bi trebali daleko više znati o EMH nego što prosječni čitatelj zna. Ipak, za imati na umu je da je EMH samo hipoteza, ne dokazana teorija koja uvijek drži vodu. Na liniji točke 3. nije dovoljno citirati fancy teoriju da bi se pobile druge, a kamoli sve teorije.
   
6. Modeli koji su prikladni za samo jedan set podataka nisu vrlo dobri modeli. Da. I stoga stalno traganje za generalnim modelima koji su prikladni za mnogo podataka odjednom, tj. mogu objasniti mnogo toga odjednom. Nagomilavanje modela na model da bi objasnili svaku pojavu ili događaj zasebno ostavi nas samo sa gomilom modela (teorija) i bez robusnog razumijevanja činjenica.
   
7.  Poruka nije onaj (ona) tko ju je dostavio. Trapav prijevod, ali povezano sa prvo točkom. Vrlo važno. Argument i njegova zasluga su važni, ne osoba koja ga je predstavila. Osobnim napadima nema mjesta u diskutiranju i “svađanju.” Diskreditirati i omalovažavati na osobnoj razini i povući se plitkim emocijama očito nema nikakve veze sa argumentiranjem. Za to služi politička arena.
   

Paul Krugman ističe važan problem prisutan u online diskusijama.

This indicates, I think, a key problem in these debates. People like Kantoos or Tyler Cowen start from the presumption that when people with the right credentials, like Cochrane, or Jean-Claude Trichet, or Robert Lucas make strong statements, that they must have a defensible model behind their assertions. And so if someone like me or Brad says that there is no such defensible model, we must be engaged in a “rant”, treating these people unfairly.

But sometimes people with impressive credentials do talk complete nonsense ….

So what purports to be a demand for fair-minded argument ends up, in practice, being a demand that we pretend to find a coherent position where none exists, that we basically invent a high-minded debate out of thin air.

Iako je njegov komentar vezan za nešto drugo, kompleks i impresija ‘titule’ i nadopunjujući stav sukobljavanja i omalovažavanja prisutan je u mnogim diskusijama oko ekonomskih pitanja i onemogućuje staloženu diskusiju.

Po medijima se paradiraju ideje i izjave Nobelovaca i raznih drugih “priznanja” kao kredibilni odgovori što kod većine čitatelja, rekao bi, ostavlja dojam da je to i ultimativni odgovor na neku društvenu problematiku. Nedostaje kritika predstavljenog razmišljanja ili ono najvažnije, suprotnost u razmišljanju što bi trebalo uravnotežiti čitavu diskusiju. Razmišljam stoga da li je takav način diskursa kroz medije pridonio i diskursu u javnosti kad se primjerice nakon par komentara s kojima se netko ne slaže (dozvoljeno i konstruktivno) diskusija preokrene u napadanje i omalovažavanje (nije dozvoljeno i nije konstruktivno) zbog dojma da postoji samo jedan točan odgovor, a ostalo su demagogije i patroniziranje.

Ipak, ne želim napadati i kriviti medije jer krajnja odgovornost za sukobljavanje leži kod samih komentatora i autora. Mnogi bi željeli živjeti u svijetu gdje postoji samo jedna istina, bez diskusija, bez razmišljanja, jednostranih, subjektivnih definicija i potrebe “raspravljanja banalno loših ideja“. No to nije naš svijet. Nit vodilja Nicolasa Stenoa, danskog znanstvenika i oca geologije kojeg je Google Doodle prije neki dan komemorirao, bila je da ne prihvati neki tvrdnju kao istinitom samo zato jer je u knjizi, već da se jednostavno osloni na vlastito istraživanje, bez pretenzija da je nešto banalno i očito loše ili dobro.

Zavrsila je ovogodisnja konferencija American Economics Association (sluzbeno ASSA) na kojoj sam prisustvovao. Dojmovi ce sacekati koji dan. Ono sto se neizbjezno dogodi je da vas preopsezan program onemoguci da poslusate sve seminare koji vas zanimaju. Teski tradeoff je zagarantiran.

Cestitke deckima sa pulskog sveucilista, Bateman, Sinkovic, Skare, na dobroj prezentaciji zanimljivog rada o propasti bosanskog trzista mikrofinancija. Slucajno sam ga vidio u programu i odlucio poslusati. Nadam se da je rad dostupan online.

Occupay ovo-ono protestanti su isto bili prisutni i pokusali uci na glavnu “ceremoniju” i predavanje. Ne znam sto su tocno protestirali (nesto Mankiew, Summers) ali cujem da ima videa na youtubu u kojem elokventno docaravaju svoje neznanje.

Svakako potrazite video gotovo dvo satnog Humor Session od Subote 7. Komicar/ekonomist Yoram Bauman je bio odlican!

Vise teksta i koja slika ovih dana.