Cronomy.org

Zanimljivo je da za radove u akademskom ‘svijetu’ postoje jasni deadlines kojih bi se svi trebali držati, a naravno par dana više ne stvara nikakav štetu ili trošak za nikoga, dok pak u prometnom svijetu, gdje par sati može upropastiti puno toga, sasvim je uredu da je avion u zakašnjenu i osam sati. Tako se ja nalazim na aerodromu, ubijajuću par dugih sati do ukrcavanja.

Još da i nije neko gluho doba, bilo bi dobro vrijeme za nadoknaditi blogiranje.

Uzbuna

Zvonimir Despot ima vrlo dobar članak u Večernjem. Uistinu, treba nam Oluja u ekonomskoj politici, fisklanoj politici. Monetarna, sa Rohatinskim na čelu ne može biti bolja, a da ne krene sa politikom deprecijacije kune, što stvara veliki upitnik kako i da li bi bila “bolja.” Mnogi koji vide nekakve spasonosne brojke povećanog izvozu konstantno ignoriraju negativnu stranu pada kune. Nema kontroliranih deprecijacija za zemlje poput Hrvatske te valutno-kreditna ograničenja su značajna kočnica za, istina, tadicionalni lijek zemalja za izvući se iz ovakve recesije.

HNB jest u pravu da odbija zahtjeve pojedinih ekonomista za devalvacijom, ali Kulić nije ekonomist. Općenito, mislim da ekonomista koji traže devalvaciju ima vrlo malo jer dobro razumiju kompleksnost problema i ne vode se linearnim jednadžbama.

Na koje i kakve intervencije HNBa Despot misli ne znam. Dakle, malo šta Rohatinski može i treba napraviti, osim možda vršiti pritisak na Vladu. No, i to je klizav teren, jer monetarna i fiskalna vlast se ne bi trebale sukobiti. Znamo da Šuker ne trpi kritiku, posebno ne od pametnijih i sposobnijih od sebe. Na kraju je ipak na Vladi i premjerki Kosor da provede zamišljene reforme i (nepopularne) rezove. Rohatinski dakle tu može i mora podržati iz reforme, iskoristiti svoju popularnost i znanje da objasni kako i zašto su određene promjene potrebne i korisne.

Znamo već neko vrijeme da društvena polarizacija sa korijenom u sukobu/bitki oko redistribucije prihoda je velika zapreka razvoju i učinkovitim ekonomskim rezultatima. Ako se možemo složiti da je to slučaj u Hrvatskoj, onda znamo jednu od velikih, ako ne i najvećih, zapreka u razvoju zemlje. Nikakve zasebne debate oko pojedinačnih, odstranjenih od cijeline, pitanja, poput nedostatak onog poreza ili previsokog ovog poreza, nisu glavni problem. Shodno, prijedlozi riješavanja tih problema ne uklanjaju zapreku za razvojem i samo skreću pozornost od puno značajnijih zapreka. Dakle:

Da li donji cita sažeto predstavlja političko društvene okolnosti tijekom godina “booma” i posljednjih godinu i pol recesije? Da li je, primjereno dužini opisa, precizan i objektivan opis Hrvatske Vlade i političke strukture?

“…the fundamental difference between redistributionist and developmentalist governments is social polarization. Societies divided into factions fight over division of the spoils; societies united by a common culture and a strong middle class creates a consensus for growth.”

(Easterly, The Elusive Quest for Growth (2001)  pg. 256)

E pa divno. Politička ali i ekonomska problematika nam nije dovoljno estradizirana još nam i Severina fali. Što je sljedeće? Vaš-omiljeni-estradni-umjetnik-ovdje razglaba o poreznoj reformi u Otvorenom? Gdje je nestao dobri, stari argument da se osvoji rasprava i mišljenje javnosti? Npr. kao mrak ovdje. Ne, kod nas se u javnost ide sa:

“sindikati će u pomoć pozvati poznate osobe s domaće javne scene, od intelektualaca do estradnih zvijezda.”

Kruha i igara raji za potpis. Severina već potpisala. A i intelektualci će biti uvijek ista, isprana, turobna odjela na televizij. Bez i malo novog za reći i dodati, promovirati će dušebrižne ideje kako bi ste osjetili krivicu ako ne potpišete i razbacivati se velikim riječima. Koliko puta će se pojaviti riječ “neoliber…” ili “krupni kapital”? Puno priče, a malo toga će se reći. Bez intelektualne drame, bez koristi za društvo.

Bitno da su Severina i sindikati u istoj rečenici. I ja koliko god da pratim što se zbiva oko ekonomske i reformske problematike, nisam dovoljno informiran koji problem sindikati imaju. Ali vijest da će se i Severina zalagati sam vrlo lako ulovio.

———————————————————-

Svjetsko se približava. Ovaj site bi mogao biti zanimljiv, pogotov ako ste fanatik za podatke i što nam govore, što možemo zaključiti iz njih. Dok god ne preinterpretirate podatke. Primjetite na lijevoj strani razne istraživačke radove iz ekonomski časopisa sa temom nogometa. Ništa bolje nego kad se ekonomisti ulove traženja uzroka uspijeha nacionalnih reprezentacija.

BTW, ovaj rad trebao bi biti od interesa svima koje zanima veza između nogometa, nasilja i kulture. S obzirom na naše prostore interes ne bi trebao nedostajati. Rad se jednom davno pojavio na Rodrikovom blogu, ali link tamo više ne radi. Srećom, imam rad.

———————————————————-

Novinarka Jutarnjeg Barbara Slade piše o 25 godišnjici filma Goonies i njena interpretacija je da se radi o

…”borbi protiv privatnog vlasništva, tema koja se može fino uklopiti u današnje vrijeme kapitalizma i privatizacije.”

Molim?? O kakvoj borbi protiv privatnog vlasništva? I ako zanemarimo onih 90% filma gdje je glavna priča dječja pustolovina u potrazi za skrivenim blagom, gdje i kako se pojavljuje borba protiv privatnog vlasništva u ostatku? Ako išta, pustolovna skupina iz obitelji srednje i niže klase kreće u potragu za blagom, nakon što slučajno pronađu kartu u tavanu,  sa namjernom da spase svoju(e) kuće i susjedstvo, da sačuvaju “privatno vlasništvo”. Prijetnja da će se golf teren sagraditi u njihovom susjedstvu, zbog čega moraju odseliti, je prijetnja nad privatnim vlasništvo mnogih obitelji u gradiću i dječja skupina se ne bori protiv izgradnje golf terena jer u biti ne mogu puno toga napraviti osim spasiti svoje privatno vlasništvo i tako natjerati izgradnju golf terena u nekom drugom pravcu. Nadalje, sukob u filmu nikako nije privatna izgradnja golf projekta vs. “društvena.”

U biti, puno se može izvući iz ovako jednog komentara plasiranog u naoko beznačajnom članku o nekakvom starom filmu. Te stav hrvatskog mentaliteta u odnosu na polit-ekonomske teme, te level obrazovanosti o polit-ekonomskim temama, te možda i strahovi i želje za nekakvim alternativama, te od kud uopće proizlaze ovakvi stavovi, te stoga i što učimo našu djecu o ovakvim temama. Novinari su obično lake mete i zadatak im nije dubokoumna rasprava po novinama, pa nije ih fer ni napadati zbog “bezopasnih” komentara. Drugo je kad si novinari daju truda pa iskoriste prostor u medijima da slože i obrane određeni argument i svoje mišljenje.

Mislim da je ovo čisto pogrešno i da ovakvoj interpretaciji nema mjesta u ovom članku o obljetnici dobrog dječjeg filma. Nešto ne štima sa ovom interpretacijom i u najmanju ruku je rastezanje teme filma u beznačajne i besmislene dimenzije. Rečenica visa-vi filma je isforsirana mišljenje i sigurno se tu ništa fino ne može uklopiti u “današnje vrijeme.” Ispada da smo mi danas, u Hrvatskoj, protiv privatnog vlasništva, protiv privatne izgradnje golf terena.

Ja sam “malo” zamro ovdje, ali sa dobrim razlogom. Nastojim se vratiti među “žive” uskoro. Dosta zanimljivih događaja mi promakne i nedostaje mi vremena za komentiranje.
Ovdje samo ukratko želim ukazati, za zainteresirane, na jedan rad nedavne Nobelovke iz ekonomije Elinor Ostrom, koji sam nedavno pročitao. Radi se o “Collective Action and the Evolution of Social Norms” iz 2000. objavljenom u Journal of Economic Perspectives. JEP je ne-tehnički časopis namjenjen ne-specijalistima, što znači da su teme i radovi napisani tako da su dostpuni široj (akademskoj) publici, nema matematike, dokaza, pretjeranog tehničkog žargona.

Sažetak na linku ne opisuje dovoljno zanimljivost i pristupačnost rada. Rad je o mogućnosti/izvedivosti kolektivne akcije u jednom društvu (primjerice kooperacija u proviziji/proizvodnji javnog dobra). Proslavljeni, iako u Hrvatskoj malo poznati, ekonomist Mancur Olson je u svom radu iz ’65 The Logic of Collective Action predstavio ideju da bez nekog oblika vanjske prisile racionalne osobe se neće udružiti i surađivati kako bi ostvarile neko zajedničko dobro, tj. dobro od kojeg svi imaju jednaki benefit. Taj problem kolektivne akcije je do dan danas temeljna ideja, pretpostavka i ishodišna točka teorije provizije javnih dobara i jedan od razloga za opravdanje državne intervencije. Ostrom ukazuje da je taj zaključak kontradiktoran dokazima koje imamo – ljudi uspiješno i održivo koordiniraju kolektivnu akciju. Dokaza ima mnogo.  Ostromov Nobel je djelom zaslužen i zato jer je pokazala, direktnim istraživanjem na terenu, da se osobe samoinicjativno udružuju i surađuju, te da vanjska prisila (npr. u obliku državne intervencije) i poticaj može “frustrirati” privatnu proviziju javnog dobra. Unatoč svemu tome, teorija se i dalje temelji na post-Mancur Olson stanovištu.

(Ako netko ima problem sa nalaženjem cijelog teksta ovog rada, a zainteresiran je pročitati pošaljite mi email.)

Post samo kao mali izvještaj da sam prebacio jedan od kompjutera na ubuntu. To znači da ću dio blogiranja raditi preko ubuntua. Još   namještam neke sitnice, DVD i video općenito treba malo posebnije namještati. (Ako netko ima neke savjete slobodno komentirajte).  Ali uglavnom, definitivno osvježenje od Vista “kašete”. Cilj je što više odvojiti se od Windowsa. Ako imate volje i malo strpljenja, a možda i “rezervni” kompjuter isprobajte, vrlo je jednostavno.

Još jedan zanimljivi promo poster ovdje.

Kraći odmor je gotovo. To je loša vijest.

Ukinuta je “neradna” nedjelja. To je dobra vijest. Ogavnost i glupost (moj osobni pridjev toj politici normativne ekonomije) te zabrane je bila ravna najgorima iz doba komandne ekonomije. Večernji pita Tko će odgovarati za otkaze i milijune kuna štete?. Valjda je odgovor, oni koji su odobrili i donjeli zakon – vladajući. Vlada i ministarstva su izradili zakon. Ministri su ga prihvatili. Vladajući HDZ je izglasao zakon u parlamentu. Dobro, to je mehanizam. A zašto je došlo do tog “lošeg zakona”?

Zanimljivo je bilo čitati Priopćenje Ustavnog Suda. (str. 4)

Zaštita prava radnika zaposlenih u trgovini, definirana na prethodno opisani način, mogla bi biti jedini cilj koji bi dostatno legitimirao uvoĎenje osporene zakonske mjere zabrane rada prodavaonica nedjeljom u pravni poredak Republike Hrvatske. U odnosu na pitanje legitimnosti ostalih ciljeva zbog kojih bi osporena zakonska mjera eventualno mogla biti propisana (primjerice, zaštita nekih drugih prava radnika zaposlenih u trgovini, kao što je njihovo pravo na poštovanje obiteljskog života i sl.) Ustavni sud upućuje na praksu Europske komisije za ljudska prava.

Nije sporno da zakonska mjera zabrane rada prodavaonica nedjeljom predstavlja oblik zakonskog ograničenja poduzetničke slobode trgovaca, ali je sporno je li cilj zbog kojeg je to ograničenje propisano takve naravi da bi ono iznimno bilo ustavnopravno dopušteno.

U tom smislu zaštita prava radnika zaposlenih u prodavaonicama kao cilj osporene zakonske mjere teško bi se mogla podvesti pod bilo koje dobro odnosno vrijednost koje ustavotvorac smatra tako važnim da zbog njih dopušta ograničenja poduzetničke slobode.
Stoga, uz propisani normativni okvir ureĎenja i zaštite prava radnika u prodavaonicama, pojava nepoštivanja ustavnih, zakonskih i ugovornih obveza trgovaca/poslodavaca u odnosu prema radnicima zaposlenim u prodavaonicama, koja je prisutna u stvarnom gospodarskom životu zemlje, nije ustavnopravno dostatan razlog koji bi mogao opravdati posebnu zakonsku mjeru zabrane rada prodavaonica nedjeljom.

Ustavni sud u tom smislu ističe da je država dužna organizirati svoj pravni sustav nadzora nad pravilnom i urednom provedbom zakona i drugih propisa na način koji će svakom zaposleniku jamčiti i osigurati djelotvorno ostvarenje priznatih mu prava, ali i jamčiti i osigurati djelotvornu zaštitu protiv bilo koga tko ne poštuje njegova zakonska i drugim propisima odnosno ugovorima priznata prava. Navedeni se zahtjevi odnose i na gospodarsku djelatnost trgovine, a po naravi stvari uključuju i radnike zaposlene u prodavaonicama.

U takvoj situaciji čini se nespornim da propisivanje zabrane rada prodavaonica nedjeljom nije mjera koja bi odgovarala ostvarenju cilja zbog kojega je propisana: zaštiti prava radnika u prodavaonicama. Osim što nije odgovarajuća, ta se mjera teško može podvesti pod bilo koje Ustavom određeno dobro zbog čije bi zaštite bilo dopušteno zakonom ograničavati ustavnu slobodu poduzetništva u smislu članka 50. stavka 2. Ustava.

Zabrana rada nije (ekonomsko) dobro. Vlada je nesposobna organizirati pravosuđe sa svrhom zaštite sudionika trgovačke djelatnosti (radnika, potrošača i poduzetnika) pa podilazi primitivnom lobiranju politike “linije manjeg otpora” i kad takva politika krši osnovne poduzetničke slobode. Jedno je ne imati dovoljnu političku potporu za teške i neugodne reforme, a drugo ne imati kičmu i suporstaviti se kriminalno lošim prijedlozima. Država jedino sebe i ubiranje poreza zna zaštiti.

Razlog ne pisanja je da sam malo odsutan, još uvijek na putovanju. Ipak, sad imam više vremena. Još prije koji dan, prije nego sam krenuo na putovanje, htio sam ukazati na održavanje poznatog Lionel Robbins memorialnog predavanja na London School of Economics. Ako vam ime ekonomista nije odmah poznato, sjetite se standardne definicije ekonomske znanosti koju ste naučili vjerojatno na prvom predavanju Osnova. Sad znate i autora te definicije. Lionel Robbins predavanje uvijek ugošćuje najrespektabilnije ekonomiste koji predaju o jednoj od najzanimljivijih i aktualnijih tema i traje nekoliko dana. Predvanje zna prerasti i u knjigu.

Ovaj put, predavanje je proizašlo iz knjige – Paul Krugman “The Return of Depression Economics”. Treći dan predavanja, koje bi ujedno trebalo biti i najzanimljivije, bi trebalo započeti skoro u isto vrijeme kad ovo pišem. Snimke prethodna dva dana možete pronaći ovdje. Krugman je na svojem blogu stavio i slides sa predavanja. Svakako pogledajte.

Oni koji preferiraju debatu o foreign aid, a sigurno ih ima, svakako pogledajte debatu koju su nedavno u Torontu održali Stephen Lewis, Paul Collier, Hernando de Soto i novo lice u debati oko vanjske pomoći Dambisa Moyo. Uvod u debatu i početni argumenti ovdje, a snimka ovdje.