Cronomy.org

Sve afere  i korupcije HDZove vladavine na stranu, ovo je za mene jedini dovoljan razlog da Jadranka Kosor ne bude premijerka i da HDZ ne bude na vlasti.

“Državni zavod za statistiku je po našem mišljenju u Vladi, prvo te podatke trebao dostaviti Vladi, koja je platila popis stanovništva.”

Puno toga je pogrešno sa ovom rečenicom, ipak nisam iznenađen ili zapanjen. Duže vrijeme sam sumnjao da mnogi političari, HDZovi kao vladajuća stranka ponajviše, imaju ovakva mišljenja i suštinski ne razumije javne financije. Ne radi se samo o godišnjim proračunima, rebalansima i deficitima. To su komplicirane teme za one koji ne razumiju čiji je uopće proračunski novac. Porezi se uvode, povećavaju ili (ne)smanjuju prvenstveno sa efektom po državni proračunom na umu. Utjecaj na građane je sekundarne važnosti. Kažu, treba objasniti premijerki što je državni proračun. Ne, ako ne znaš što je i čiji je državni proračun, ne možeš biti premijer(ka). Točka.

Netko je jednom rekao da najvažniju stvar koji bi suci Ustavnog suda (bilo koje demokratke zemlje) trebali studirati, a da već nisu, je ekonomija. To onda valjda vrijedi dvostruko za političare koji žele voditi zemlju. Osnovno razumjevanje javnih financija koje treba tražiti od političara je u suštni jednostavno: porezni prihod državnog proračuna je novac građana u službi građana, ne Vlade ili Sabora. Dobro je vidjeti snažnu reakciju javnosti na ovakve pogrešne izjave premijerke. Često se nažalost neki građani odnose prema državnim prihodima kao “Vladinom novcu” tj. “neka to država plati.” Naravno, tako nešto ne postoji. Ne postoji neki skriveni sef gdje Vlada ima neki svoj novac. Sve je to uvjek i samo novac građana.

Ljudi su često impresionirani znanjem stranih jezika kao da je to neki signal kvalitetnog političara. Ne znanje stranog jezika, engleskog ponajviše, može se i oprostit i nije nužno potrebno da bi se kvalitetno vladalo. Da li Kosor zna engleski ili ne malo je važno. Naposljetku, Sanader govori par stranih jezika vrlo dobro (4 čini mi se), no to nije imalo nikakvog pozitivnog utjecaja na kvalitetu njegove vladavine. U povijesti odlazi kao korumpirani premijer i lopov. Znanje o javnim financija i čijim novcem se rasopolaže ima značajni efekt na kvalitetu vladavine i blagostanje građana.

Iz razgovora sa Jožom Mencingerom u Novom Listu.

… ako se Španjolska pojavi s istim problemom kao i Grčka, onda rješanja za eurozonu bojim se možda i neće biti, kaže Mencinger. Međutim, po njemu je ključni problem da je »euro postao simbol, umjesto da je novac«.

– To je onda slično kao što je bilo bratstvo i jedinstvo: nešto što se ne smije dirati, i kada sam prije par godina govorio o problemima s eurom, to je kao bilo nepristojno da se uspoređuje, što na neki način mene smeta, da se ne govori otvoreno o stvarima, a problem postoji. Jer, ako postoje tolike razlike u Europi, onda jedna ekonomska politika sigurno ne odgovara svima.

Točno, euro je bio “simbol” projekta EU još davne 1992. i po nekim navodima, savjetnici i suradnici Europke Komisije koji su pripremali izvještaje o zajedničkoj valuti još onda su bili upućeni da uzimaju u obizir samo dobre strane eura. Loše strane – problemi danas – su pometeni pod tepiha. Nije bilo u duhu projekta. A razlika u Europi je bilo i onda kao i danas. Neki su bili bogati i štedljivi, neki siromašni i rasipni.

Međutim, najgora je posljedica moguća prodaja imovine, kaže Mencinger, koji vjeruje da će Slovenija sada vjerojatno prodati mnogo toga što je do sada na neki način očuvala od prodaje, a po čemu je i bila specifična u odnosu na neke druge tranzicijske zemlje (za razliku od Slovenije, Hrvatska je strancima prepustila skoro čitav bankarski sustav, op. a.).

Mencingera korektno smeta da se nije moglo (a i dalje ne može) govoriti iskreno o stvarima i problemima zajedničke valute u EU – to se ne smije dirati jeli. Ali ex-ante, bez rasprave, otvorene diskusije, zaključuje da najgore bi bilo prodati ono što država do sada nije prodavala. Taj stav je očito nešto što se ne smije dirati. Nažalost vrijedi i u Hrvatskoj. HŽ i slične državne kompanije su “obiteljska srebra” i tu se nema što otvoreno raspravljati o nekakvoj prodaji.

A problem postoji.

Nikad dosta ekon rapa.

Od ovoga ima već par tjedana. Krešimir Sever i NHS traže aktiviranje Povjerenstva za praćenje cijena. Potpuna besmislica i gubitak vremena, naravno, jer niti povjerenstvo može bilo što napraviti oko viših cijena, niti je jasno zašto je to poželjno. Zemlja je u suštini u recesiji, nezaposlenost je relativno visoka, potršnja građana niska. Uglavnom, svaki od glavnih komponenti ukupne potražnje je na daleko nižem levelu nego prije par godina. Jasno kao dan iz HNBovog biltena. U isto vrijeme vidimo da cijene (pogotovo) sirovina i hrane idu na gore diljem svijeta. Ništa posebno Hrvatskoj da cijene idu gore. Uostalom, hrvatska je tako mala i beznačajna u svojoj kupovnoj moći i proizvodnji sirovina za svjetskom tržištu da nemamo nikakve šanse utjecati na vanjske cijene.

Iz ovakvih zahtjeva možemo iščitati da sindikati (NHS konkretno) traže bilo kakav razlog da zasjedaju sa Vladom, pretendiraju na rješavanje problema i brigu za malog čovjeka. A da ih pitate što i kako bi oni uradili da cijene više ne rastu konkretnih odgovora ne bi bilo. Sve se svodi na istu ispuhanu mantru o “sjednimo i dogovorimo se.” (Da ne bi bilo zabune, konkurentska struktura mnogih industrija u hrvatskoj naginje prividno monopolu što kao posljedicu ima više cijene proizvoda. Ali onda se prirodna diskusija o uvođenju više konkurencije u te neke monopolske sektore pod državnom kontrolom odmah poklopi i prekine. )

Ali može se i gorih razloga/motiva iščitati.

Primjerice, stare navike teško umiru. Neke, vrlo stare. Davne 301. godine car Dioklecijan je izdao Edikt o (maksimalnim) cijenama. Poanta je bila jednostavna. Silnim trgovcima, njihovoj gramzljivosti i besramnom određivanju cijena treba staviti limit. Za oko 900 dobara i 150 usluga u cijelom carstvu određena je gornja cijena i smrtna kazna onome tko se tih limitiranih cijena nije držao. Bila je to jedna od mjera za stabiliziranje cijena, na kraju neuspješna jer je sama cijena novca u rimskom carstvu padala. Dioklecijan je mislio da je povećanje cijena neopravdano i da se radi o čistom profiterstvu – podizanje cijena kako bi se iskoristili posebni uvijeti na tržištu – isto što i Sever danas misli. Iako Sever ne bi išao sve do smrtne kazne, edikt o spriječavanju rasta cijena bio bi više nego dobro došao kao “rješenje.” To je i ono što Sever traži kao svrhu Povjerenstva.

No Sever ne razumije razliku između inflacije i profiterstva. Kontrola cijena nije nikakva mjera protiv inflacije. Ako cijena baš svega raste onda cijena ničega ne raste jer su cijene samo relativne. Nema profiterstva iz inflacije svega jer ako svi pokušaju biti profiteri nitko neće uspijeti. Za poskupljenja postoje jasni razlozi u većini slučajeva, iako nesofisticirani ljevičari poput Severa imaju jasne moralne probleme sa time. Cijene rastu zbog relativnih oskudica i tražeći da cijene ne rastu baš u vrijeme oskudica je suprotno tržišnom određivanju cijena. Naravno da netko tko je protiv toga zahtjeva edikt o “nadzoru cijena kako bi se zapriječio bilo kakav njihov rast.” Ali, postoji i moralna pozadina određivanja cijena na bazi oskudice.

No, Sever to ne vidi. Za njega, kao i za Dioklecijana, poanta je da se kao skbrnik pobrine za najugroženije, siromašne, jer njih će povećanje cijena najviše pogoditi. Manipuliranje cijena je prilično loš način poboljšanja statusa siromašnih i rješavanja problema nejednakosti. Njihov problem je niski prihod, ne visoke cijene. Zaustavljanje povećanja cijena ima benefita za sve u društvu, bogate i siromašne, što baš i ne zvući kao najbolji način smanjenja nejednakosti i progresivnosti.

Rast cijena zbog oskudica ne pridonosi problemu nejednakosti prihoda (ili nepravde) u društvu jer funkcija pravilno određenih, tržišnih, cijena je efikasnost, ne pravednost. Edikti o cijenama mogu samo narušiti tu efikasnost, dok ništa neće napraviti za bolju (pošteniju) raspodjelu prihoda. Siromašnima trebaju veći prihodi, ne niže cijene. Povjerenstvo za redistributivnu pravednost dakle zvuči kao senzibilnija ideja.

Socijalistički ekonomist Abba Lerner je to dobro razumio. Šteta što mi imamo Dioklecijane, a ne Lernere na ljevici. Dva njegova citata.

“the solution of poverty lay not with the manipulation of prices but with the distribution of money income.”

“If redistribution of income is desired it is best brought by a direct transfer of money income. The sacrifice of the optimum allocation of goods is not economically necessary.”