Archive for ‘HNB’

29. studenoga 2008

Neovisni maher je “dao” neovisni HNB

autora/ice cronomy

Zvone se vratio iz mrtvih (a ja kao ne pišem jer sam kratak sa vremenom sada) i okinuo dobar post. Svakako vrijedi pročitati. Jedna od zanimljivijih izjava:

Ne znam napamet tko je Hrvatskoj Narodnoj Banci dao neovisnost u kreiranju monetarne politike, ali siguran sam da dotičnoga/dotičnu prije ili kasnije čeka spomenik zbog tog postignuća.

Što je Zvone htio reći je da ne zna tko je HNBu dao neovisnost, tj. tko je omogućio neovisnu monetarnu vlast.  Van nekih suhoparnih zakonski akata, odgovor se krije u samom postu. Prozvani Vitez Reda Kune Željko Rohatinski je “dao” tu neovisnost. Evo kako je to lijepo opisano u jednom članku prije kojih mjesec dana.

Što je to Rohatinskog učinilo nacionalno popularnim, možda najbolje ilustrira trenutak kad je trebao postati guverner. Mato Crkvenac, njegov profesor i mentor s Ekonomskog fakulteta, te Slavko Linić, potpredsjednik nove koalicijske vlade, ponudili su mu taj posao. Rekao je da pristaje uz dva uvjeta: ako jamče potpunu neovisnost Hrvatske narodne banke, i ako pristaju na prekid prakse izravnog kreditiranja države od strane HNB-a. Pristali jesu, ali se baš u to vrijeme Ministarstvom financija raširila ideja da će se problem nelikvidnosti u zemlji riješiti ekspanzivnom monetarnom politikom. Rohatinski im je rekao da se s tim ne slaže, napustio sastanak i otišao ravno u kabinet tadašnjega premijera Ivice Račana kako bi mu rekao da odustaje.

Račan je imao uključen televizor i pratio prijenos iz Sabora gdje je baš dolazila na dnevni red točka imenovanja guvernera. Htio mu je reći da odustaje, ali ga je Račan ušutkao, očito odlučivši da će tom tvrdoglavom ekonomistu dati na volju jer valjda zna što radi….

Svi zahtjevi Rohatinskog su usvojeni i Hrvatska je prvi put dobila potpuno neovisnu monetarnu vlast. Danas se to pokazalo kao najvažnija poluga za preživljavanje u krizi, premda to tada, naravno, nitko nije mogao predvidjeti. Da je tada dopustio državi ležerno financiranje troškova i rješavanje nelikvidnosti uz pomoć HNB-a, ne bi Hrvatska danas imala zalihe presudne za isplivavanje iz krize koja tek dolazi.

Oznake: ,
31. listopada 2008

Sad je vrijeme za Devalvaciju!

autora/ice cronomy

Ako ste pomislili da je vaš bloger izgubio pamet sa ovakvim pozivom u naslovu bez brige.

Noć Vještica je, pa sam vas malo htio prestrašiti. 😉 No zanimljivo bi bilo znati gdje su nestali svi pozivi vrlih urednika raznih medija za forsiranom deprecijacijom kune i njenoj dobrobiti za gospodarstvo? Zar ne bismo trebali povećati izvoz umjetnim putem sada kad vanjska potražnja pada zbog recesije u Europi? Inflacija se povlači, pa slaba kuna ne bi bila problem, zar ne? Ili možda selektivna devalvacija (samo za euro, ne za franak), pa kom’ opanci, a kom’ obojci prilikom otplate kredita sa valutnom klauzulom?

28. listopada 2008

Ipak Vlada, ne ‘mafija’

autora/ice cronomy

Business.hr je u ponedjeljak ukrasio svoju naslovnicu sa Polančecovim licem i izjavom da je svjetska kriza veći problem od mafije. Usitinu!? Na svojim internet stranicama postavili su anketno pitanje što je za Hrvatsku momentalno najveća opasnost? Kako je anketa završila vidite desno. Kada sam ja dao svoj glas “nesposobna Vlada” je bila iznad 40%, nešto manje od “financijska kriza”. No postepeno je kriza izglasana kao glavni problem od nešto više od 4500 ljudi.

Trenutna kriza je problematična i složena situacija sa još nepoznatim dugoročnim posljedicama za Hrvatsku. Za sada dobro prolazi u odnosu na druge zemlje Istočne Europe koje su zatražile pomoć/suradnju sa MMFom, no kako se financijska i valutna kriza šire istočnom europom, teško da će Hrvatska ostati oaza. Valute Istočne Europe su posebice pod sve većim pritiskom zbog već poznatih razloga – visoki i dugotrajni deficiti tekućeg račun, fiksni tečajevi, velika i brza kreditna ekspanzija, valutna kreditiranje što znači da su kućanstva akumulirala dugovanja u stranoj valuti. Sve je to stara priča, već viđena. U Morgan Stanleyu smatraju da će upravo valute Istočna Europa biti najgore pogođena od svih tržišta u razvoju. Osim spomenutih slabosti, globalna recesija će umanjiti/uskratiti neto tokove privatnog kapitala puno više u Istočnoj Europi i tako negativno utjecati na ekonomije Istočne Europe.

The EM (Emergin Market) currency storm that began in Asia in May has hit Latin America (Latam), and, we believe, is spreading to Eastern Europe (EE).  When it gets there, the storm is likely to cause more damage because of the weaker underlying fundamentals of the EE economies, compared to Asia and Latam.  The story for EE currencies should be familiar – large C/A deficits and high credit growth make a dangerous combination in a global environment marked by risk-aversion….

….As the world falls into a synchronous recession, capital flows to EM will likely dwindle. More than any other parts of EM, Eastern European currencies, as a group, are likely to experience intense pressure, partly because of their large C/A deficits, which have been accompanied by extraordinarily high domestic housing credit growth, with a serious currency mismatch.  While the falling EUR had protected these currencies from July to September, risks are skewed heavily to the downside for these currencies in the coming months, in our view.

Laganih, free-lunch, riješenja nema. One zemlje sa fiksnim tečajevima, pogotovo baltičke, će se naći pred nužnom dilemom – recesija (sigurno ne blaga) ili devalvacija. Hrvatska nema striktno fiksni tečaj, ali ima tkz. čvrsto upravljani tečaj (tightly managed float) čime je monetarna politika orijentirana i utječe na tečajnu stabilnost, uz svoj glavni cilj cijenovne stabilnosti. HNB je neki dan intervenirala i upozorila da “neće tolerirati špekulacije sa tečajem.” Monetarna politika je ograničena u svom utjecaju na ukupnu ekonomsku aktivnost. Nezavisna aktivna monetarna politika je nedovoljno učinkovita za upravljanje agregatnom potražnjom u Hrvatskoj jer je njen utjecaj na kamatne stope slab.

Ja sam tako glasao za najniži odgovor – Nesposobna Vlada. Ne smatram da je Vlada potpuno nesposobna u stilu partizanske politike oporbe, ali relativno sa problemima kojima se suočavamo Vlada nema potencijala kreirati dovoljno adekvatne i vremenske odgovore. U odnosu na zahtjevne mjesec koji možda prijete recesijom, Vlada nije predložila nikakvu aktivnu ekonomsku politiku ili vremešni potez. Željko Lovrinčević sa ZEI je jednom prilikom gostujući u Otvorenom oštro kritizirao Vladinu nesposobnost za ekonomske reforme sumirajući da nema intelektualnog kapaciteta. A reforme bi najviše trebale i pomogle u vremenima kad idemo nizbrdo. Prevladava mišljenje da proračun sljedeće godine ne bi trebao imati deficit, što znači zatvara se još jedna opcija stimuliranja ekonomije. Ova financijska kriza utjecati će na Hrvatsku van samog financijskog sektora i likvidnosti, a jasno je da neki Vladin odgovor ima primarni značaj. Ako Vlada nema intelektualnog kapaciteta za takav potez, kako je financijska kriza “najveća opasnost” ??

Oznake: ,
19. listopada 2008

Žarko Miljenović o regulaciji – Nema optimalne razine regulacije

autora/ice cronomy

Žarko Miljenović je bivši glavni ekonomist ZABE, a sada glavni savjetnik Rohatinskom. Autor je HNBovog Izvješća o Financijskoj Stabilnosti. U Svibanjskom izdanju magazina Banka dao je intervju u kojem govori o financijskoj krizi, regulaciji, moralnom hazardu domaćih banaka. Evo što je imao za reći o regulaciji i sekuritizaciji.

♦Kriza koja je započela prošle godine na tržištu drugorazrednih kredita u SAD-u i credit crunch koji je uslijedio nametnuli su pitanje bolje regulacije. S jedne strane ustrajanje na boljoj regulativi je razumljivo i poželjno, a s druge “prereguliranost“ nije rješenje. Kako naći sredinu i koliko se svijet može osloniti na to da će propisi pomoći u sprečavanju kriza?

Solomonskog rješenja nema, nema optimalne razine regulacije. Financije kao segment, kao aktivnost, izložene su velikim neizvjesnostima zato što se baziraju na povjerenju, dakle na psihološkom faktoru. Istodobno je financijski sektor izuzetno važan za gospodarski sustav i razvoj pa ga je zbog toga potrebno na neki način regulirati. Ne može ga se jednostavno prepustiti slobodnim silama tržišta jer ima prevelike eksterne efekte, odnosno sekundarne učinke. Međutim, stalna je dilema koliko regulirati. Financijski sustav se kroz vrijeme razvija i inovacije su iznimno bitne za njegov razvoj. Istovremeno te inovacije povećavaju kompleksnost sustava i rizike koje je teško sagledati. Međutim, zbog pozitivnog učinka inovacija na razvoj tržišta, bilo bi kontraproduktivno sprečavati taj razvoj prevelikom regulacijom. Treba dopustiti slobodu, ali i sagledati koliko inovacije, novi proizvodi, novi mehanizmi stvaraju novih rizika i onda prilagoditi regulativu kako bi se financijske institucije učinile otpornijima na eventualne krize.

♦Zapravo, mora se dogoditi kriza da bi se reagiralo?

Trebalo bi, na neki način, forsirati da same institucije dobro razumiju rizike, akumuliraju kapital, ukratko da dobro upravljaju rizicima. Ali, po logici stvari uvijek postoji malo zaostajanje jer najprije idu inovacije, a onda prilagodba kroz regulatorni okvir – i to je, jednostavno, rizik razvoja. Opcija je nastojati se što prije prilagoditi, akumulirati kapital kao nekakav bufer, kao rezervoar koji može amortizirati neočekivane rizike.

Turbulencije koje se upravo sad događaju, recimo, plod su inovacija koje su započele sa sekuritizacijom. Različiti izvedeni instrumenti i proizvodi zasnovani na sekuritiziranim kreditima potaknuli su razvoj financijskih tržišta i kolanje kapitala, doprinijeli rastu i razvoju cijelog svjetskog gospodarstva, međutim, očito se u nekim segmentima pretjeralo ili se premalo pazilo na rizike. Kad su se oni materijalizirali, sva hiperstruktura koja se gradila na osnovnim instrumentima sekuritizacije počela se pomalo urušavati, gubici su se gomilali, a kako transparentnost nije idealna ne zna se gdje su sve locirani i koliki su, nestala su mnoga tržišta za izvedene instrumente i uopće tržišta za kratkoročno i srednjoročno financiranje među bankama. Banke su se suočile s problemom likvidnosti za financiranje normalnog poslovanja i tu su uskočile središnje banke koje u principu jedino tu i mogu nešto učiniti. No, povećana likvidnost ne može supstituirati problem netransparentnosti i nepovjerenja koje iz njega proizlazi. Regulatori, odnosno središnje banke mogu utjecati na likvidnost, ali kad je riječ o gubicima, tu se moraju uplesti i drugi – mislim na ministarstva financija koja se trebaju upustiti u sanaciju određenih institucija, ako su im sistemski važne, ili ih pustiti da propadnu.

… …

♦U Hrvatskoj se donedavno, zapravo sve do pojave krize u SAD-u i spominjanja sekuritizacije u negativnom kontekstu, intenzivno govorilo o pripremama zakona o sekuritizaciji. Što vi o tome mislite?

Nema nikakvih izgleda da se bilo koja zemlja odupre razvoju financijskog tržišta. Sekuritizacija je jedan od instrumenata koji se razvio prije dosta godina i u cijelom svijetu pridonio je razvoju i rastu ekonomije, dakle ne samo financijskog sektora. Riječ je o važnom izvoru financiranja jer banke svoju aktivu u vidu kredita pretvaraju pod određenim uvjetima u vrijednosne papire, plasiraju na tržište i tako dolaze do izvora sredstava za novi rast. To je klasičan instrument koji je već standardan u financijskom svijetu i mi ćemo ga definitivno kad-tad morati uvesti. Naravno, tu se otvara pitanje koji su sve rizici mogući i kako ih kontrolirati. Na bazi sekuritiziranih kredita razvili su se i razni strukturirani instrumenti koji su u središtu sadašnje krize, ali svi ćemo biti pametniji nakon ove krize u pogledu regulacije.

U svakom je slučaju sekuritizacija zanimljiv izvor financiranja koji bi investitorima pružio instrumente u koje bi mogli uložiti.

16. listopada 2008

Pisanje o krizi

autora/ice cronomy

Nuka me, i laska mi, gale na pollitici:

Osobno te dozivljavam ekonomskim autoritetom pollitika.com-a. Stoga bih barem osobno jako volio vidjeti i tvoj elaborat cijele ove krize i regulacije trzista koju je ocito potrebno revidira.

Hvala na laskanju, ali ja sebe ne smatram autoritetom. Premalo diskutiram i eksponiram se na pollitika.com da bi to zavrijedio. Možda je dovoljno reći da sam iznadprosječno informiran i treniran.(?) Riječ dvije o upitu.

read more »

02. kolovoza 2008

Rohatinski na inflaciju jakom kunom

autora/ice cronomy

Ako se stopa inflacije ne stabilizira, ili bolje rečeno ako se ne počne nazirati njeno smanjenje, HNB će dodatno pooštriti mjere na strani ponude i potražnje. Zbog prodaje INE, Rohatinski očekuje aprecijacijski pritisak na kunu (vs. euro) i HNB će dozvoliti tu dodatnu aprecijaciju kune. Razlog tome je da po zakone sve transakcije moraju biti obavljene u kunama, pa će strani kupac INE privremeno snažnije povećati potražnju za kunama.    Na strani potražnje HNB bankama priprema dodatno smanjenje limita kreditiranja, na 0.75%. Članak iz današnjeg Glasa Istre.

read more »

14. ožujka 2008

Isprike uz Plan

autora/ice cronomy

E da, i ja sam se malo “ulinia”, pa uz isprike dajem mali “plan rada” o temama koje bi trebalo spomenuti, pisati i diskutirati. Posljednjih par tjedana baš i nije bilo kratkoročnih događaja koji su me zagolicali. Da, turbulencija na tržištu dionica je postala tema za Dnevnik, no ja još nisam uvjeren da je ono u Hrvatskoj postalo silni ekonomski pokazatelj ili faktor. Na dobrom je putu i vrijedno pažnje, no mislim da sa samo malo iznad 200 registriranih broker možemo još pričekati sa nekakvom mogućom raščlambom i pridavanjem veće važnosti od koje trenutno prirodno ima. Evo, ovaj tjedan HDZ sa Okom Sokolovim se obrušio na HNB. Živa smijurija od argumenata, em oko tečaja, em oko izvješća HNBa – propusti u izvješću HNBa. Mariću, šta je sa propustima u “izvješću” Proračun?

Ali, nije prvi put da se HDZ i HNB/Rohatinski namjere, a tko je prošli put upao u gusti problem? Sjeća se netko? Možda bi Marića netko trebao podsjetiti. Da, tu je i novi, izglasani proračun. Ali što sa njime?

On je, u ovom obliku bez ikakvih većih zahvata i reformi samo računovodstvena vježba, tko dobiva više, tko manje. Promjena u zdravstvenom sustavu, brodogradnji, subvencijama, decentralizaciji, poreznoj politici, stopama … – sve manje-više što i EU traži – nema. Bacanje više novca na iste sisteme ne smatra se reformom. Bez reformskih poteza i/ili naznaka promjene fiskalne politike na rashodovnoj i prihodovnoj strani, nema pravog mesa. Ili, kako je Anto Bajo iz IJF opisao proračun u tri riječi u svom Osvrtu – „Dakle, ništa novoga“. O čemu onda raspravljati u vezi proračuna? Ostaje nam neko teoretsko diskutiranje. Trebalo bi tako spomenuti nedostatne informacije i analize u vezi deficita, zaduživanja i smjera javnog duga. Već smo upoznati sa raznim procjenama veličine deficita. Da Svjetska banka ima jednu cifru, MMF drugu, kao i razlike među domaćim analitičarima. Što stoji iza toga? Ako uključimo/isključimo fondove van proračuna (poput mirovinskog) ili jamstva HBORu, dobivamo drugačije brojke.

Potom, razlike su u proračunskim klasifikacijama – državni proračun, proračun opće države, konsolidirani proračun. U medijima se objavljuje uglavnom deficit opće države od 2.3% za 2008. Ali, on je baziran na Vladinoj neobjavljenoj procjeni konsolidiranog proračuna opće države. Primjetite (ako već niste) da se uvijek citiraju prihodi i rashodi državnog proračuna, ne proračuna opće države koji sadrži vanjske fondove i proračune lokalnih jedinica. Ne koriste se ti brojevi jer ih službeno i javno zapravo nema

No, postoji problem i sa tim državnim proračunom za koji jesu objavljeni podaci. To je gotovinska bilanca, što podrazumjeva novac koji država potroši i primi ove godine. Aktualni deficit za ovu godinu. Konsolidirani proračun uključuje vanjske fondove poput mirovinskog, ali je opet gotovinski. U analizu i razmatranje se ne uključuje promjene vrijednosti državne imovine kao ni buduće obaveze od strane države (ponajviše kroz mirovinski fond). Bolja i ekonomski ispravna mjera proračunske bilance (deficita ili suficita) je ciklički podešen deficit, ili deficit pod punom zaposlenošću – koliki bi bio deficit da je ekonomija pod punom zaposlenošću, tj. proračun usklađen za fazu poslovnog ciklusa. Osim toga, takav deficit bi onda trebalo namjestiti za inflaciju, kako bi dobili ispravnu sliku da li država realno koristi više resursa nego što ih prima. Razlike između gotovinskih-aktualnih i namještenih proračuna je ekonomski relevantna.

2) Potom, druga, posebna priča je zaduživanje i najava da će se ići na zaduživanje kroz izdavanje obveznica vani, umjesto na domaćem tržištu. Iako su najavljena nova zaduženja manja, i uglavnom se refinanciraju postojeći dugovi, ipak dolazi do redistributivnih efekata. Dok to ima smisla s obzirom na trošak zaduživanja (vanjske kamate su niže od onih na domaćem tržištu), nužno dolazi do odljeva sredstava van zemlje, umjesto njihove redistribucije između poreznika i kupaca obveznica unutra zemlje. Mirovinski fondovi se žale na depresivne cijene obveznica, što dovodi do crvenila, jer se posljednjih godina država zaduživala obveznicama samo na domaćem tržištu. Kamate na ta zaduženja (prinosi) su shodno tome porasle i kreću se iznad 5.3% (5-godišnje domaće obveznice sa valutnom klauzulom) i 5.9% za čiste kunske obveznice. Prinosi na stranim tržištima su za čitav postotni poen niže. (Prinos i cijene obveznica se kreću u suprotnom smjeru).

Da li su redistributivni efekti takvog zaduživanja jedini faktor o kojem treba misliti? Kako bi bilo da država relaksira obavezu mirovinskih fondova da pod 50% imovine spadaju državne obveznice? Pravilo za kvalitetno i profitabilno investiranje je … Diversifikacija, Divesrifikacija, Diversifikacija. Nije najkvalitetnije riješenje da pola svih jaja ide u jednu košaru.

3) Pod tri, tu je sve-prisutna inflacija. Jedan post u stilu „Inflacija – Making Sense“ bi svakako bio uredu. Dosta je, ne sasvim pogrešnih, ali dosta mutljivih argumenata i objašnjenja po medijima. Začudo u Hrvatskoj, kao zemlji sa hipeinflacijom u svojoj povijesti, nema mnogo radova oko inflacije. Ali recimo 4-5 koji se bave direktno mogućim uzrocima inflacije treba spomenuti i rezimirati kako bi stavili sadašnju veću stopu inflacije u perspektivu. Što ako inflacija kako se upotrebljava u medijima nije dovoljno dobra definicija? Što ako postoji problem precjenjivanja sa našim indeksom potrošačkih cijena? Imaju ga druge zemlje, da li smo mi drugačiji? Inflaciju bi trebali definirati kao kontinuirani porast svih cijena u zemlji, tako da jednokratni skokovi cijena hrane i energije, ionako varljivi zbog sezonskih faktora, nisu dovoljni za objavu elementarne nepogode inflacije. Ali, redefiniranje ne uklanja problem, može ga jedino prosvjetliti. No, svi prognoziraju inflaciju za sigurnih 5% i više ove godine što bi značilo da će veći rast cijena biti kontinuiran. Nadajmo se da neće biti i veći. Da li je i tih 5% strašno. Kako za koga, ali svakako da nije nemoguće spustiti tu stopu. Kako? Da li je riješenje (ili uopće problem) na makro ili mikro levelu? (Da li to netko spominje produktivnost?)

4) Pod četiri, dolazimo do konkretnijih mikroekonomskih „problema“. Počnimo sa nužnom reformom zdravstvenog sustava. Izgleda da se počelo, iako samo šaptom, pričati o tome. Novi Ministar zdravstva ima neke ideje. Oporba ima svoje, ne pretjerano koherentne ideje (Jurčić kaže da se neke bolnice moraju zatvoriti, Ostojić kaže upravo suprotno, da se ne smiju.) Koja je onda SDPova pozicija?) Ključna je promjena u načinu razmišljanja oko zdravstvenog sustava. Prema tome, treba odrediti par temeljnih načela zdravstva u kontekstu javnih financija i po čemu se to tržište, razlikuju od klasičnih tržišta. Što sa troškovima, tko ih plaća, od kuda dolaze? Koja je uloga tržišta, koja je uloga države? Efikasnost ili jednakost kao najvažniji princip? („Čik pogodi“ pitanje, jer sad nemamo ni jedno od ta dva.) Jedan post je nedovoljan za pokriti sva pitanja, ali to je očito. Diskusije o poboljšanju zdravstva nikada neće prestati ni u jednoj zemlji, zbog temeljnog ekonomskog principa – ljudi uvijek žele više nego što mogu imati. Zdravstvo je ogromna tema, ogromne važnosti i na kraju dana je na svakom društvu da ga riješi shodno svojim socijalnim načelima, ali i ekonomskoj snazi. Neki osnovni ekonomski principi i općenito zdrav razum se moraju poštivati, da ne bi završili opet sa ovim što imamo – ekonomski bolestan zdravstveni sustav temeljn na populističkim principima više nego ičem drugom.

5) Peto je isto mikroekonomska tema – privatizacija. Konkretnije, privatizacija brodogradilišta. Za sada, jedino Uljanik je najavljen za ovu godinu kao siguran kandidat. I odmah se javlja silna opozicija i čuđenje. Zašto Uljanik, kad jedini dobro radi? Šta ne bi još mogao ostati u državnim rukama? Tu je i argument „obiteljskog srebra“ – važnije je tko je vlasnik, tko se može busati u prsa, nego kolika je produktivnost, i tako dobrobit za društvo, tog „srebra naših očeva.“ Zar uistinu?

Anyway, stati ću da ne odužim. Nastojati ću ići redom, uz tu i tamo koju digresiju.

%d blogeri kao ovaj: