22. Travanj 2014

Beskorisnost “neoliberalizma” (587459-ti put)

autora/ice cronomy

Više od 2 mjeseca bez blogiranja. Loše.

Mislim da postoje dva načina da postanete nerelevantni. (1) da jednostavno propadnete u zemlju. Nisam u zemlju propao, samo sam veoma zauzet. (2) način da postanete nerelevantan u javnoj diskusiji je da kao intelektualac, akademik, stručnjak, itd. pišete i diskutirate o …. wait for it …. nerelevantnim temama, idejama, riješenjima. Mislim da to izbjegavam.

[1] Nema boljeg da uzavre blogerovu krv nego beskorisno laprdanje grupice intelektualnih nulera pozera, koji se skrivaju iza beskorisnih fraza i ispuhanih ideoloških koncepata, a tobože pokušavaju potaknuti nekakvu društveno korisnu intelektualnu raspravu.

Slučaj je to sa skupinom akademika i ekonomista, izgleda dobrim djelom okupljenih oko HDZ-a, koji uzroke sadašnje recesije u Hrvatskoj vide u “prihvaćanju i upotrebi neoliberalne ideologije, ideokracije i mitologije“:

  • neoliberalizam je dotukao Hrvatsku;
  • neoliberalizam je opasan za opstanak malih naroda;
  • domaći ekonomisti krivi su za njegovo promoviranje;
  • domaći ekonomisti krivi su za trajanje krize u Hrvatskoj;
  • domaći ekonomisti krivi su za nastajanje krize u Hrvatskoj;
  • privatizacija je loša;
  • državni kapitalizam je dobar;
  • prosvijećeni državni kapitalizam je još bolji;
  • treba studirati Marxa;
  • neokolonijalizam;
  • baba roga;

Mediji su te pompozne i ‘maštovite’ teze naravno bezrezervno prenijeli. Na 24 stranice rada neoliberalizam je spomenut 92 puta, u raznim oblicima, a opet ništa korisno nije rečeno. Keynes i kejnzijanstvo je spomenuto 43 puta, bez da je jednom opisan način kako bi to funkcioniralo u Hrvatskoj. Paradoksalno, javne investicije na tragu (krute) kejnezijanske politike i državno vlasništvo poduzeća karakteriziralo je vladavinu HDZ-a do 2012.  Ali, neoliberalizam je kriv.  (Da li je intelektualno nepošteno od mene da ne želim proslijediti direktan link na rad?)

Jednom sam rekao, a sad ću ponoviti: koncept i sam izraz neoliberalizam ima malo, ako ikakvog značaja u potjeri za boljim sutra. Koriste je ekonomski polu-pismeni, ali najglasnij komentatori koji vode diskusije (da ne kažem glavnu riječ) koristeći se tobože samo-očitim “istinama” i poštapalicama kao zamjenom za suvislu misao. Nažalost, u društvu u kojem još uvijek vladaju krute polu-istine o tržištu, beskorisne ekonomske teorije i diktat države, ne čudi da upravo takvi dobivaju medijskog prostora.

No, sigurno je bez trunke nedoumice da to nije rasprava koja će pomoći u rješavanju problem recesije, nekonkurentnosti i stagnacije Hrvatske ekonomije, ili uopće razumijevanju istog. Čitajte Marxa do mile volje, no kao što je Željko Ivankovoć jednom napisao, ovo je odličan primjer “diskusije koja onemogućava oporavak.”

Uz to, ovakvi ispadi HDZ-ovaca stranci daju imidž potpuno beskorisne stranke koja  se sama sa sobom ne može dogovoriti što hoće i što predstavlja. Podvodni tuneli, Marx, korupcija i nacionalizam, sve je jedno veliko ništa, a ne politička opcija. Nažalost, i to je loše za Hrvatsku. Demokracija i zemlja je na dobitku sa kvalitetnom oporbom koja je vlasti stalno za petama i tjera je na inovativna razmišljanja i poteze. Ovako, SDP i drugi ne moraju puno brinuti od “koncepcijski zbunjenog” HDZa i može dati mozak na pašu.

[2] Ništa bolji ne vidim nedavni intervju sa renominiranim ekonomistom Zvonimirom Baletić-em u Globusu.  Doduše, umjesto neoliberalizma, Baletić se bacio na teorije zavjere o diktatu ekonomske politke izvana,  funkcionerima iz Bruxellesa i “zlim” kapitalistima. Mišljenja se predstavljaju kao činjenice (precjenjenost kune), ekonomska politika kao ishod klasne borbe (štednja). Što reći? Bilo kakva replika je suvišna jer bi samo dala dozu kredibiliteta idejama i tezama koje su same beskorisne za bolje sutra. Čitav tekst je dostupan ovdje, no u biti je gubitak vremena.

[3] Doduše, ako si već date truda i pročitate originlani rad pod [1] i intervju pod [2], onda idite korak dalje i usporedite te tekstove sa primjerice intervjuom sa Velimirom Šonje, Zdravkom Petkom, ili Maruškom Vizek. (Još ih ima, ne mogu sve izdvojiti.) Koliko je puta spomenut neoliberalizam, krupni kapital, nekolonijalizam, Marks? 0 puta, jer su 0 puta bili korisni za raspravu i odgovore na pitanja.

Da, moguće je odgovoriti na ekonomska pitanja i problematiku u Hrvatskoj, BEZ prizivanja neoliberalizma!!

Priznajem, vjerojatno sam pristran u svojoj selekciji. Pristran sam prema diskusiji koja se bazira na realnosti Hrvatske ekonomije, modernom razumijevanju ekonomije, a ne nekim umišljenim scenarijima i fetišu traženja krivca za recesiju. No, vjerojatno sam kriv za recesiju u Hrvatskoj. Ispričavam se.

 

09. Veljača 2014

Zašto nam treba novi Ministar Financija

autora/ice cronomy

Šegon je smijenjen zbog neovlaštenog trošenja političkog kapitala Vlade premijera Milanovića i SDP-a, te njegovo neočitovanje o tome. Milanović je bio prilično jasan da nema više povjerenja u Šegona i da neće dopustiti da takvi incidenti stavljaju Vladu u sivu zonu.

Izgledno je da je Linićeva obrana Šegona i kolebanje oko smjene narušilo i njegovo povjerenje kod premijera. No, Milanović je prilično jasan, priča sa Linićem je zatvorena,  ostaje kao ministar financija.

Ne bi bilo loše da se predomisli.

Ovako ili onako, realni  problem je da ostaje kao ministar sa narušenim odnosom sa premijerom, nestabilnom pozicijom u Vladi – ratuje sa Marasom, sa Ostojićem -  i smanjenom djelotvornošću vođenja možda i  najvažnijeg resora u povijesti Hrvatske.

Ako je ministarstvo obrane bilo najvažnije ministarstvo za vrijeme domovinskog rata, ministarstvo financija je to danas, za vrijeme 5.5 godina duge recesije/stagnacije. Upitno je koliko je u takvom trenutku dobro imati  okrnjenog ministra financija.

U fiskalnoj politici, kao i u monetarnoj, puno toga ovisi o očekivanjima i vjerodostojnosti. Nije nemoguće zamisliti da EK i financijska tržišta, promatrajući trzavice u Vladi i slabo funkcionirajući odnos premijera i ministra financija, gdje ostavke i/ili smjene vise u zraku,  počnu sumnjati u mogućnost ove Vlade da smanji deficit i provede fiskalnu konsolidaciju. Što je prioritet? Fiskalna konsolidacija i smanjenje deficita ili političke pozicije?

Jutarnji ima anketu: Da li bi Slavko Linić trebao otići iz Vlade? Moj glas je bio Da. Čak i nevezano za čitavu situaciju sa pomoćnikom – koji je trebao biti smijenjen – Linić bi trebao otići. Incident sa Šegonom je možda dovoljan razlog da Linić odstupi, ali nije nužan.

RAZLOZI

Evo još par razloga zbog kojih bi Linić trebao podnjeti ostavku na mjesto ministra financija, više ekonomske prirode a ne zbog političkih afera.

(1) SOB – Same Old BS. U Listopadu 2011. kad je počelo biti očito da će SDP pobjediti na izborima i kada se kadroviralo sa ministarstvima, napisao sam tekst “Zato Linić ne može biti ministar financija“. Nisam mislio da je Linić dobar izbor za ministra financija onda, ne mislim to ni danas. Dapače.

Linić je onda vrtio priču oko dolaska MMF-a čim SDP preuzme vlast. Zaletio se. U Listopadu 2013. pak ne vidi potrebu za aranžmanom sa MMF-om, a već u Studenom “ne odbacuje ni takvu mogućnost.” Jedino što je stalno je Linićev bi-nebi. Kad treba plašiti sa groznom situacijom u proračunu, onda je MMF opcija, a kad  misli da ima argumente da radi dobar posao onda MMF više nije opcija.

Liniću je i dalje važnije polemizirati sa HDZom, ukazivati na 8 godina uništavanja ekonomije, golemog duga koje je HDZ ostavio, kostura u ormaru, financijskih mina itd. Linić Čisto politikanstvo kojim, slično prethodniku Šukeru, skreće pažnju od vlastitih rezultata na HDZ i prošlost. Uvijek prošlost!

I ja mislim da je HDZ stranka loših namjera i još gorih rezultata, ali kao i mnogima dosta mi je slušati  međustranačko kopanje očiju.

(2) Linić je već najavio odlazak. U intervju za Globus u studenom 2013. Linić je ne dvosmisleno rekao da neće biti u sastavu nove Vlade, ukoliko SDP opet dobije izbore. “Vrijeme je za nove ljude.” Jasno je da nema interesa i potrebe čuvati svoju poziciju za nove izbore.

To je u biti dobra stvar, pogotovo ako se složimo da su stranke u Hrvatskoj klijentističke. Ako politička budućnost Linića nije toliko bitna, onda se ne mora previše obazirati na političke implikacije svih poteza. Ako treba rezat neku potrošnju ili ukinut neku nefunkcionirajuću politiku, može to napraviti i ne previše mariti za sljedeće izbore jer njega tamo neće biti. Posao se može obaviti kako treba.

Linić se ipak ne oslanja na te okolnosti koje bi mu trebale davati snagu za obavljanje posla. Linićevi potezi su mlaki i neodlučni. Uporno pokušava stare recepte na prihodovnoj strani. Umjesto konzervativnih procjena i očekivanja, ima nerealna očekivanja rasta ekonomije i prihoda. Brojke kao da su iz sna izašle, a koje samo unose pomutnju među poduzetnicima i potencijalnim investitorima.

Uvažavanje je valuta u politici. Ministar koji jasno objavi probleme koje želi riješiti i ciljeve koje želi postići, te najavi ostavku ako u tome ne uspije u poziciji je kupiti poštivanje birača, investitora, medija. Ali još važnije, signalizira obvezivanje za politiku smanjenje deficita. Ostavka u kuverti podiže cijenu neuspjeha i donosi vjerodostojnost da se problemom namjerava baviti vrlo ozbiljno.

Linić bi još jednom trebao jasno reći da nakon sljedećih izbora neće sudjelovati u novoj Vladi. Trebao bi napraviti korak dalje i otvoreno ponuditi ostavku ukoliko u sljedeće dvije godine ne postigne smanjenje deficita za određni postotak, npr. na 3% BDPa. Ostavka se automatski aktivira i definitivno nema šanse više biti ministar financija ako bude očito da ostavlja deficit za 2016. veći od 3% BDPa. Vezati se za jarbol poput Odiseja! Naravno, znači i još nešto.

Sljedeći ministar financija to također treba napraviti, što sam također istaknuo  2011.

(3) Nevjerodostojnost i ad hoc. U članku u Jutarnjem Marina Klepo piše:

Hrvatska praksa, gdje ministar financija najavljuje i odustaje od pojedinih mjera, nije stekla potrebnu vjerodostojnost. Za ostvarenje ambicioznih ciljeva koje je postavio EK očito će je trebati mijenjati.

Ne vidim kako Linić, u sadašnjoj funkciji  ministra, ima ikakve šanse ostvariti te ciljeve. Zašto onda ne bi počeli sa svježim ministrom financija sa drugačijim praksama?

Nakon dvije godine ove Vlade, vođenje državnih financija Slavka Linića je karakterizirano probnim balonima i ad hoc potezima. Te karakteristike se pridodaju onoj vječitoj instituciji rebalansa proračuna, za koju se ministri financija drže kao pijan plota. Umjesto toga, zašto ne pokušamo sa argumentiranim opredjeljenjem za određenu politku i odustajanjem od improviziranja? Mislim da Slavko Linić u poziciji ministra financija za to (više) nije sposoban.

Porez na nekretnine je dobar primjer toga. Postoje dobri argumenti zašto je to dobra reforma i poželjniji porez od sadašnjeg stanja komunalnih nameta. Postoje i razlozi zašto nije poželjan u Hrvatskoj danas. Ali, Linić je odustao ili privremeno odgodio. Nije velika razlika. Unutarnju borbu u koalicijskoj Vladi nije izdržao. Umjesto ozbiljne ekonomske diskusije o porezu na nakretnine kao reformi poreznog sustava, danas imamo, da oprostite, uličarske politike “uzet ću pare iz privatnih mirovinskih fondova i javnih poduzeća  da smanjim deficit.” Briljantna ideja!

Unatoč političkom iskustvu i relativno snažnoj ličnosti koju Linić nosi u ovoj Vladi, ispada da Vesna Pusić i HNS imaju veću moć u kreiranju javnih financija od Linića. Ali i ministar financija i Vlada općenito zaboravljaju da se ekonomske politike ne analiziraju na principu što je bilo u odnosu na što će bit, već u odnosu na što bi moglo biti.

Pitanje dakle nije toliko što će biti ako se porez X uvede, već što će biti ako se ne uvede i odgodi za neku budućnost?

To moglo nije jednostavno za znati jer se odnosi na moguće buduće efekte raznih politika i ekonomsku situaciju što zahtjeva delikatniju analizu, a ne čisto protivljenje na bazi ideoloških principa.  Znamo, međutim, da zbog odgađanja i neprovođenja potrebnih reformi ishodi bi mogli biti loši.

Porez na nekretnine dolazi, kad tad, ali ne za ovog ministra. Može biti uveden na razuman način u obliku  zamjene za komunalne namete na “revenue neutral” principu ili na ad hoc način, nediskriminatorno u mogućem Grčkom scenariju.

(4) Van dodira sa modernom ekonomijom i stvaranje neizvjesnosti. Naglasak na državnim investicijama kao pokretačima razvoja veliki je signal da pripadate “staroj gardi”  ekonomskih planera koji misle da se ekonomiju može voditi po komandi i po dogovoru. Dvije godine mandata je Slavko Linić potrošio na  ufanje u državne investicije i europske fondove. U Globusu je bio jasan: rast BDP-a “samo na bazi državnih investicija.” Od toga nije bilo ništa.

Priznao da se prevario kad je mislio da je moguće restruktirirati državne firme i voditi program investiranja. Nema veze, sad su restrukturirane i “mogu krenuti sa investicijama….investicije u željeznice [će] postati pokretač niza proizvodnji.” Za energetiku  tu su mirovinski fondovi.

Ali, sad se sjetio uzeti dobit javnim firmama i štednju iz privatnih mirovinskih fondova “preusmjeriti” u proračun, sve za krpanje deficita. Nije jasno da li će se najavljene državne investicije ostvariti. U manje od 3 mjeseca okrenuo je ploču. Sa državnih investicija kao bazi rasta BDPa, na krpanje proračuna. Dogodine šta bude. Ako ne bude rasta, a neće, vikati će na poduzetnike. Prilično traljav načina vođenja ekonomije.

Linić ne razumije kako makroekonomija funkcionira. Nije da je trivijalno razumijeti makroekonomiju, ali Linić uporno stavlja kola ispred konja. Smatra da je dovoljno sniziti doprinos, porez na dobit, “odreći se poreznog prihoda” i poduzetnici bi već trebali skakati glavom u investicije i otvarati nova radna mjesta. Poslovna klima, ZOR, parafiskalni nameti (izgleda da se tu nešto radi), nesigurnost porezne politike, privlačenje stranih investitora i greenfield FDI manje više. A upravo ti faktori imaju više efekta na poduzetnički pothvat i prihvaćanje rizika nego ukidanje poreza na reinvestiranu dobit. Da to je dobro i poželjno, ali u Hrvatskoj nije dovoljno. Not by a long shot!

Iako Linić voli govoriti o opredjeljenju Hrvatske tržišnim principima, izgleda još uvijek operira na principu “Linić predlaže, Linić nalaže.” Jelena Lovrić – koja ga djelomično i brani – opisuje Linića kao formiranog u socijalističkom sustavu, pa stoga misli da može zapovjedati ekonomiji šta da radi.

Moderan ministar financija, razumije da je ispravno “Ministar predlaže, tržište nalaže.”

(5) ‘Sad bi gori, sad bi doli’ porezna politika. PDV nije porez koji je zamišljen da se mjenja 5 puta u 2 godine ili kao porezni instrument za stimuliranje ekonomije. Ne znam da li je Liniću netko predložio ili je bila njegova ideja da smanji PDV u turizmu nakon što je uveo fiskalizaciju i pooštrio poreznu disciplinu. Ovako ili onako bila je glupa ideja i politika od početka. Da se PDV za ugostitelje nije snižavao, rezultati u turizmu bili bi vjerojatno isti, a proračun ne bi izgubio potencijalne i dragocijene prihode.

Opet je pitanje ‘što bi moglo biti’ i očito da se nije mislilo da je moguće da će rezultati sezone biti isti bez obzira na promjene PDVa i da će jedino proračun biti na gubitku. To je prilično skup ‘trade-off’ u situaciji sve većeg deficita i tankih prihoda. Na osnovu čega se uopće mislio da će rezultati biti toliko bolji smanjenjem PDVa da će nadoknaditi izgubljene proračunske prihode?

Moguće je, naravno, da je smanjenje PDV “spriječilo” slabije poslovne rezultate i “spasio radna mjesta”, ali ne bi se kladio na taj scenarij. Ako mi netko može predočiti uvjerljive rezultate, bio bih zahvalan. Jedan instrument fiskalne politike je namjenjen za jednu politiku i obično postiže jedan rezultat, i to ako. Ovdje je ideja bila, izgleda, jedan instrument i pet rezultata.

Sad je situacija da se PDV opet “mora” mijenjati pred sezonu, što je još jedna u nizu kontraproduktivnih izmjena PDVa. Unosi neizvjenost i umanjuje vjerodostojnost u Vladinu poreznu politiku. Udženičke osnove: privremena promjena poreza nema nikakav utjecaj na ekonomiju, a samo trajne izmjene, za koje se Vlada obvezala, imaju šanse postići željeni efekt. No Vlada i Linić se ne mogu izgleda obvezati, a niti jedna promjena poreza nije podigla ukupni prihod proračuna.

(6) Drvlje i kamenje umjesto oslanjanje na struku.  Nevjerovatno je da Institut Javnih Financija, koji godinama piše o problemima i  upravljanju javnim dugom, napiše kritiku vođenja fiskalne politike i poteza koji su direktno povećali deficita i za koje je Linić direktno odgovoran, a Linićev odgovor je omalovažavanje i spočitavanje stručnog znanja. Samo bahata osoba ne bi pitala za savjet struke.

Smješno je da Linić napada IJF da ne žele govoriti o javnom dugu, a naslov kritike IJF je Gospodo, gdje je strategija zaduživanja i upravljanja javnim dugom?

Silni porezni novac se daje za visokoškolsko obrazovanje i stručno usavršavanje, a potom se stručni i obrazovani ekonomisti odbacuju kao neznalice od samog ministra. Tragikomično. Ozbiljne Vlade organiziraju ne-stranačke komisije sastavljene od vodećih stručnjaka, Nobelovaca, kao temelje za primjerice poreznu reformu, konsolidaciju i slično, te se potom vežu za njihove odluke i preporuke temeljene na znanosti, a ne ideologiji. Ali ne i  mudri i sveznajući Slavko Linić koji bazira proračuna na 1.8% rast BDP-a.

(7) Uvođenje Kvazi-Red. Nešto kao-dobro. Nije da Linić baš ništa dobro nije napravio. Hrvatska je porezno opterećena zemlja. Nameti, prirezi, “doprinosi”, sve u suštini porezi, mnogobrojni su i visoki. Ali, treba razlikovati veliku poreznu presiju od ozbiljnog provođenja poreznih zakona: da su jasni, da vrijede jednako za sve i da ih se svi pridržavaju. Visoki i mnogobrojni porezi nisu nadomjestak efikasnoj provedi poreznih zakona i politike.

Tko god bude sljedeći ministar financija neće moći u dogledno vrijeme smanjiti PDV, doprinose ili poreze na dohodak. Uvođenje fiskalizacije je dobro što se tiče ozbiljnog uvođenja reda i discipline u poreznoj politici. I najefikasniji oblici oporezivanja ne vrijede puno ako se provode paušalno, po političkoj (ne)volji. Kvalitetna porezna politika  prelazi stranačke linije i ideologije.

Nažalost, bolja porezna disciplina nije dovoljna da izvuće zemlju iz fiskalnog ponora. Jelena Lovrić ističe da je kombinacija visoke porezne presije i utjerivanja fiskalne discipline dovelo do fiskalne iscrpljenosti, nešto poput maksimuma na Lafferovoj krivulji. Možda i je. No, važnije je da je  Linićev fokus na prihodovnu stranu proračuna imao prorecesijske efekte, što je potpuno očekivano.

Iz iskustava konoslidacije državnih financija drugih zemalja znamo da fiskalne konsolidacije u vremenima fiskalnog stresa (visoki deficit, brzo rastući javni dug), a koje su se oslanjale na povećanje prihoda, bile su neuspješne i recesijske. (Vidi i ovaj pregled.) Oslanjati se na relativno “jednostavne”  prihodovne stavke u proračunu – PDV, trošarine, troškove – neće biti dovoljno za postizanje značajne i trajne fiskalne konsolidacije. Kompozicija je važna, a Linić je naglasak uporno stavljao na manje važne komponente.

Uz sav taj naglasak na poreznu disciplinu i uvođenje reda zaboravilo se na vječitu instituciju državnih financija – rebalans proračuna. Red u donošenju i izvršenju proračuna se nije uveo.

Prvo, i dalje se proračun planira od oka, nerealno, stalno misleći na sljedeći rebalans. Poput učenika koji uči da bi prošao popravni, znajući da će na prvom testu sigurno pasti. Da li griješim ili se još nije dogodila godina bez rebalansa? IJF je to lijepo dokumentirao, ali uzaldu. U uređenim zemljama rebalansi su gotovo nezamislivi. U Hrvatskoj su nužni i neizbježni, što konstantno umanjuje vjerodostojnost fiskalne politike Vlade. Koga briga kako proračun izgleda, kad ionako ide u rebalans.

Rebalans proračuna je temeljni dokument svake Vlade, ne sam proračun. Ministar Linića je “zaboravio” uvesti disciplinu u  proceduru donošenja proračuna.

Drugo, proračunska procedura i fiskalna disciplina nisu odvojene stvari. Procedura donošenja proračuna jedna je od odrednica proračunske bilance, i.e. deficita i fiskalne discipline. Hijerarhijski proces u kojem ministar finacija i/ili premijer ima moć stvaranja i određivanja proračuna povezan je sa većom fiskalnom disciplinom i imaju bolju šansu smanjiti  deficit proračuna i javni dug.

Ako Vlada i ministar financija žele ojačati fiskalnu disciplinu morali bi se okrenuti i reformi procedure donošenja proračuna, ojačati položaj ministra financija u odnosu na druge “potrošačke” ministre, ali potom i držati ga odgovornim za (ne)uspijehe. Procedure bi trebale biti transparentne i ne stvarati zapreke Vladi da bude fiskalno odgovorna. 

28. Siječanj 2014

Povijest Hrvatskog javnog duga – neka pojašnjenja

autora/ice cronomy

U Subotu, 11.1.2014 u Magazinu Jutarnjeg Lista imali ste priliku pročitati zanimljiv članak o povijesti javnog duga. Točnije, tema je bila politička povijest hrvatskog javnog duga. Iako zanimljiva, ona se nužno ne podudara i sa ekonomskom povijesti javnog duga. Puno toga u ekonomiji je van utjecaja političara. Graf koji je bio prikazan u članku je moj rad. (linije i izračuni, slike premijera su dodatci JL). Pošto se JL poslužio mojim grafičko-umjetničkim djelom o indeksu mizerije mislio sam malo dodati/pojasniti neke stvari.

1. – Ako ste kojim slučajem sretnik koji živi u Istri ili Kvarneru graf je prikazan sa pogrešnom legendom. Izvrnute su boje indeksa mizerije i javnog duga. Greške se događaju, ništa strašno. Uostalom, vjerojatno ste i sami shvatili da ako je javni dug negdje oko 60% BDPa, onda samo gornja krivulja može biti javni dug.

2. -  Preferirao bi da su grafovi javnog duga (% BDPa) i indeksa mizerije prikazani zasebno. Primjetite da je mjera na Y osi “% BDPa”, što je ispravna mjera za javni dug, ali ne i za Indeks mizerije. Indeks je samo zbroj različitih varijabli i nije mjeren kao postotak BDPa. No, Jutarnji je htio sve na jednom grafu (možda upravo zbog obrade i nedostatka mjesta u novinama) pa sam ih “gurnuo” zajedno, iako ne bi trebali biti. Crtanje grafova sa dvije različite Y osi, dvije različite skale, je u osnovi pogrešno i vodi na pogrešno razmišljanje.

U posebnom okviru postavljeno je pitanje “Da li postoji veza između javnog duga i indeksa?” Gledajući samo graf ispada da postoji neka veza između njih, no to u biti nije ispravno. Možda postoji veza između kretanja jednog i drugog zbog nekog trećeg faktora (npr. poslovnog ciklusa, recesije) koji utječe na oboje, ali ne i direktna veza između jednog i drugog. Obična korelacija javnog duga i Barro indeksa mizerije za razdoblje od 2000. do 2013. je 0.4, ako nekome to nešto znači.

Kretanje indeksa mizerije možda možemo bolje razumijeti kroz kretanje njegovih komponenti, što donji graf predstavlja.

miseryQ3. – Analiza zaduživanje u članku se svodi na apsolutne iznose, ali kao što Jelić piše brojke bez konteksta ne otkrivaju sve.  Možda još konteksta o tempu gomilanja duga možemo vidjeti kroz stopa rasta javnog duga tokom prošlih Vlada. Donji graf prikazuje godišnje stope promjene (u %) apsolutnog iznosa javnog duga u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine. Npr. prvo Tr. 2012. u odnosu na prvo Tr. 2011.

Primjerice, i Račan i Kosor su zasjeli na čelo Vlade odmah nakon recesije i izgleda zaduživali su se istim tempom. S tim, rekao bih, da je recesija 2008. daleko gora i duža od one iz 1999. Kosor je preuzela Vladu sredinom 2009. i do kraja mandata spašavala proračun.

rastJD

4. – Također za imati na umu su nedostaci samih podataka o javnom dugu. 2008. je došlo do određenog “prekida” podataka jer su iz proračuna izdvojeni HAC, HBOR, itd. što znači da su određene komponente javnog duga “izbačene” iz statistike. Bar se meni tako čini gledajući u podatke. To otežava ispravnu analizu rasta javnog duga.

Možda i najvažniji dio članka u Jutarnjem je dio u kojm prof. Lovrinčević objašnjava da je javni dug zapravo prikazan nepotpuno zbog toga. Promjenom metodologije, promjeniti će se i razina javnog duga. Umjesto 65%  on će biti 80% BDPa. Ekonomisti koji gledaja javni dug to znaju, tržišta to znaju, investitori to znaju. Političari i dalje misle da raznim računovodstvenim ‘abrakadabra’ potezima zavaravaju netkoga. Možda građane, ali samo na kratko. Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me.

5. – Ipak, ono što dominira u razdoblju od 2000. do danas je recesija koja sada traje 5.5 godina. Nažalost. Da bi mogli razlikovati što je posljedica stanja ekonomije na koje političari nemaju toliki utjecaj, a što je posljedica direktne politike (diskrecijske) Vlade, sve podatke bi trebalo korigirati za stanje poslovnog ciklusa. Na toj liniji je i moj komentar u Jutarnjem. Rasta (Pad) BDPa iznad (ispod) nekog dugoročnog trenda imati će utjecaj na prihode proračuna koji će (privremeno) rasti (padati) iznad (ispod) svog trenda i ekonomskog potencijala zemlje. Određeni rashodi su također pod jačim utjecajem stanja ekonomije nego političkih hirova, npr. naknade za nezaposlene.

6. – Na kraju, pitanje je kako smanjiti javni dug (javni dug u odnosu na BDP)? Vjerojatno najmanje bolan i najzdraviji način, što znači održiv, je rast BDP-a. To je Jelić i istaknuo na kraju članka. Razina javnog duga od 60%, 65%, 70% BDPa nije kritična ili nužno loša. Upitno je da li postoji crvena linija ili gdje se ona nalazi. No, loše je da javni dug nije stabiliziran na jednoj od tih razina i da i dalje raste. Nije jasno da li će se u dogledno vrijeme stabilizirati njegov rast.

Jedan od faktora koji smanjuju javni dug je dosljedno vođenje primarnog suficita, što je razlika između prihoda i rashoda umanjenih za troškove kamata. Isplate za kamate su van utjecaja političara, ali ostala državna potrošnja na razne (socijalne) programe je. Donji graf prikazuje primarni deficit državnog proračuna, kao % BDPa, po kvartalima. Iako je izračun prljav, na brzinu, vidljiv je opet utjecaj recesije i nedjelovanje političara na razliku prihoda i rashoda ne uključujući kamate. Primarni deficit je zacementiran od početka recesije. Dok se to ne preokrene, ne treba se nadati smanjenju javnog duga.

primarni

Hrvatski političari još uvijek smatraju da se parole i objašnjenja koja prolaze na hrvatskoj političkoj sceni i u javnosti prihvaćaju i vani. To nije  tako. Nikog van Hrvatske nije briga što je i koliko HDZ radio u prošlosti, za što je “kriv”, ili koliko dugo su “stvarali nered” – sve mantre koje ministar Linić ponavlja svaki put kad se govori o javnim financijama.  To nisu objašnjenja, već skretanje pažnje.  Tržišta zanimaju samo brojke, izračuni. One daju transparentno stanje stvari, bez političkih mućki. Vidljivo je da javni dug i dalje raste, možda i neodrživo.

Da li će se brzina rasta i veličina javnog duga moći smanjiti? Možda, ovisno o odlučnosti i sposobnosti vladajućih. Tržišta također vide da su hrvatski političari neozbiljni, da se u biti samo prave da žele riješiti probleme  deficita i javnog duga. Da pribjegavaju populizmu te da su u biti nesposobni riješiti probleme. Linić bi bio zgrožen da mu tako nešto kažete. No, da li je Linić bolji ministar financija od Šukera? Na stranu specifične okolnosti u kojima su jedan i drugi vladali, neki rezultati su fiksni kroz vrijeme i govore za sebe: nerealne procjene prihoda i rashoda proračuna, bazirane na nerealnim procjenama BDPa, što rezultira u rekordnom broju rebalansa proračuna. Rebalansi se planiraju i prije nego to se tinta na proračunu osuši i postali su glavna institucionalna karakteristika hrvatske fiskalne politike.

29. Prosinac 2013

Mižerija 2013.

autora/ice cronomy

Za kraj godine, kao i prošle godine, dopunjeno izdanje Misery Indeksa za Hrvatsku. Dva indeksa ovaj put.

Najjednostavnija verzija indeksa mizerije je zbroj stope inflacije i nezaposlenosti. Željeli bi da su oboje niski, što znači da su veći  brojevi loša vijest. Njihovo istovremeno nepovoljno kretanje predstavlja stagflaciju. Misery index je zapravo mjera stagflacije. Uz te dvije varijable dodao sam i treću, kamatnu stopu, točnije prosječnu kamatu na dugoročne kunske kredite s valutnom klauzulom stanovništvu i poduzetnicima, za koju bi također željeli da je niska. Za malo više detalja o podacima i indeksu pogledajte prošlogodišnji post, da se ne ponavljam.

Prvi graf prikazuje Indeks Mižerije od 2000. do danas sa recesijom započetom polovinom 2008. u crveno osjenčanom djelu. Ide li na bolje?

misery1

Drugi graf prikazuje evoluciju indeksa od 2000. do danas po vodećim strankama na vlasti i Premijerima i Premijeriki. Kronologija sa HIDRE. Bilo je nekad i gore?

misery2

Treći graf zasebno prikazuje tri komponente koje čine hrvatsku mizeriju. Inflacija posustaje, ali nezaposlenost galopira.

 

misery3

Posljednji graf predstavlja verziju Barro Misery Indeksa. Robert Barro je uz inflaciju, nezaposlenost i kamatu još ugradio  promjenu BDPa. Ja sam stoga dodao razliku između realiziranog i potencijalnog BDPa, tj. odstupanje BDPa od trenda. (Trend bi trebalo ekonomski precizno definirati, što nije trivijalna stvar, pa sam za potrebe ove ‘vježbe’ samo uzeo trend i cikličku komponentu BDPa izračunate HP filterom.)

BDP iznad (održivog) trenda je dobra stvar i snižava indeks, dok BDP ispod svog trenda povećava indeks. Dakle, osim povećanja inflacije i nezaposlenosti, indeks će se pogoršati ako dugoročna kamatna stopa poraste, te ako je ekonomski rast ispod nekog svog trenda. Ide li na bolje?

BMI

Sve najbolje u Novoj Godini !!

20. Prosinac 2013

Zapošljavanje i premija zaposlenja u javnom sektoru

autora/ice cronomy

Tržište rada se budi. Ne u stvarnosti doduše, već samo u raspravi o visokoj nezaposlenosti. U stvarnosti je u zimskoj hibernaciji.

Primjerice, Jutarnji ima jedan opsežniji članak u kojem ističu da po prvi put manje od polovice radno sposobnih građana (15-64 godine) radi. Stopa zaposlenosti (odnos broja zaposlenih i broja stanovnika između 15-64 godine) i udio radne snage u radno sposobnom stanovništvu (stopa aktivnosti) izgleda ovako:

zaposlenost

Iako se prepoznaje važnost i hitnoća reforme tržišta rada, malo se raspravlja o tome što koči reforme. Uzima se kao očito da su neke interesne skupine upletene, ali ne i koje i što točno hoće. (Da sindikati, ali što sindikati hoće je stogodišnje pitanje. “Više” je klasičan, polu-ozbiljan odgovor.) Članak ‘yours truly’ na banka.hr raspravlja o političkoj ekonomiji reforme ZOR-a. [Stvarno dobar članak ;)]

Vedrana Pribičević također komentira reforme ZORa i iskustva drugih zemalja. Milan Deskar-Škrbić ima odličan članak-reportažu o dva predavanja: o nezaposlenosti mladih Ive Tomić i razlici plaća u privatnom i javnom sektoru Ivice Rubila. Svakako pročitajte. Nažalost, male su šanse da će (ne)zaposlenost i ekonomija postati najvažnije teme u političkom životu zemlje. Teme iz prošlosti i dalje dominiraju.

Ivica Rubil istražuje jedan važan fenomen o kojem se često raspravlja: da su poslovi u javnom sektoru plaćeni više od onih u privatnom. Dokumentira da je jaz nadnice (po satu) za usporedive pojedince u javnom i privatnom sektoru oko 4.5%. Taj jaz reflektira određenu ‘ekonomsku rentu’ zaposlenja u javnom sektoru. Drugim riječima, viša prosječna nadnica zaposlenog u javnom sektoru iskazuje premiju zaposlenja u javnom sektoru. Ako već niste, više pročitajte u Škrbićevom članku.

Ono što nas zapravo zanima i više od veličine jaza, je zašto postoji taj jaz? Jaz između privatnih i javnih plaća sam po sebi nije nužno loša stvar, ali zanima nas koji faktori stvaraju taj jaz. Primjerice, zašto država plaća (u prosjeku) više kad istovremeno nudi veću sigurnost radnog mjesta? Maltene zagarantiranog. Očekivanje je da se veća sigurnost radnog mjesta kompenzira nižom plaćom.

Na drugu stranu, država koja želi osigurati najsposobnije radnike u javnoj službi konkurirati će najbolje plaćenim, sličnim poslovima u privatnom sektoru i htjeti će privući kvalitetne radnike sa  primjereno višom plaćom. (Razmislite primjerice o pravnicima koji mogu raditi za državu kao tužitelji i suci ili pak kao privatni odvjetnici.) No, ukoliko je država razmjerno veliki poslodavac i u ekonomiji zemlje može doći do efekta istiskivanja radnika od privatnih poslodavaca.

Brine nas da li i koliki dio razlike u plaći između javnog i privatnog sektora je rezultat ‘netržišnih’ faktora, dakle faktora koji nemaju veze sa tržištem rada, produktivnosti i tržišnim natjecanjem. (Ako počnete razmišljati o produktivnosti radnika u javnom sektoru naići će te na problem što to javnim sektor proizvodi?’)

Koje su odrednice razlike nadnica u javnom i privatnom sektoru? Zašto bi očekivalli da netko u javnom sektoru zarađuje više/manje i da li se radi o nekim Hrvatskim posebnostima? O javnom sektoru možemo razmišljati kao o jednoj velikoj industriji sa svojim posebnostima. Javni sektor uživa određene nemonetarne aspekte: veću sigurnost zaposlenja, povlastice, političku izloženost, ali i politička ograničenja, te u biti samo jednog poslodavca, državu.

Istaknuo sam iznad da veća sigurnost zaposlenja u javnom sektoru bi trebala biti kompenzirana nižom plaćom, tj. da stvara pritisak snižavanja nadnice. Veća sigurnost zaposlenja nije nužno loša stvar jer može spriječiti da se javna uprava smijenjuje kako paše političkoj stranci na vlasti. Tako se održava kontinuitet javne uprave i možda umanjuje razmjer korupcije u javnoj upravi, koja se ne mora bojati da će sa svakom promjenom vlasti izgubiti posao. No, veća sigurnost može biti i korisna političarima koji dijeljenjem “sigurnih” poslova i javnom sektoru mogu “kupovati” naklonost, prednost i utjecaj.

S obzirom da se plaće u javnom sektoru (upravi) financiraju novcem poreznih obveznika (kompliciranije za javne kompanije), za oportune političare je primamljivo da snize nadnice i uštede na sadašnjima plaćama te obećaju veće povlastice u budućnosti, poput ranije mirovine i/ili većih mirovina. To opet stvara pritisak na niže plaće i javnom sektoru danas, iako stvara veće obveze za buduće generacije poreznih obveznika.

Javni sektor je po svojoj naravni izložen političkom, a ne tkz. profitnom ograničenju, kojem su izloženi privatni poslodavci. To bi značilo da je politički proces nesavršen jer oni koji bi trebali imati najviše utjecaja nad visinom plaća u javnom sektoru (kao oblik državne potrošnje) – poreznici i upravitelji u javnom sektoru – u biti imaju najmanje kontrole. Poreznici nisu dovoljno ujedinjeni i informirani, i tek kroz povremene izbore imaju utjecaja. Menadžerima-birokratima lakše je prosljeđivati odgovornosti vezanu za politike plaća, pogotovo kada politika plaća nije dobro definirana.  Zaposlenici u javnom sektoru su pak vrlo dobro organizirani i ujedinjeni, obično u snažnim sindikatima, i tako vrše vrlo precizna i snažan pritisak za više plaće.

Iako političko ograničenje nije neumitno kao profitno koje vrijedi kod privatnog poslodavca, što omogućuje povećanje plaća u javnom sektoru, politika može utjecati i na smanjenje plaća i kontrolu rasta kroz poltičare koji se poreznim obveznicima žele prikazati kao štedljivi i razboriti u trošenju poreznog prihoda. (ima i takvih negdje u svijetu)

Mnoge usluge koje Hrvatska država proizvodi su osnovne, primjerice zdravstvo te usluge u njemu i osnovno obrazovanje, koje nisu ponuđene od privatnog sektora ili možda samo u beznačajno malim količinama. Korisnici tih ‘držvnih’ usluga, potrošači i porezni obveznici, ne mogu ih  zamjeniti privatnim pa je njihova potražnja prilično cijenovno inelastična. Veće plaće u javnom sektoru mogu se prevaliti na poreznike bez bojazni da će poreznici smanjiti potražnju za tim uslugama i tako potražnju za radnicima koji proizvode te usluge. Stoga, kao rezultat nedostatka konkurencije javno proizvedenim uslugama, ne-tržišnim faktorima koji ograničavaju korištenje zamjenskih usluga i rada u proizvodnjih tih usluga, sama potražnja za radom u javnom sektoru je neelastična.

Ideja je slična onoj benzina. Ako vam auto ide na benzin u njega možete staviti benzin, ne dizel. Ugradnja plina, osim što je možda skupa, nije možda uopće moguća zbog nedostatka plinskih stanica u blizini, pa bez valjane zamjene za benzin potržanja za benzinom je cijenovno prilično inelastična.

Slično ideji da je potražnja za radom u javnom sektoru inelastična je mogućnost da je država dominantna poslodavac na nekim tržištima rada: npr. nastavnici u osnovnim i srednjim školama, doktori, sestre, tehničari u zdravstvu. Država bi stoga bila efektivno monopson na tim tržištima rada. Kao monposon – jedini kupac – država tehnički ima moć držati plaće u javnom sektoru nižim nego što bi bile da nema tu ‘moć monopsona.’ (to je teoretski tako, da ne ulazim u tehničke detalje)

Zbog raznih političkih faktora i pritisaka, država se može ponašati suprotno tome i ponuditi plaće konkurentne privatnom sektoru. No, kao monopson država ima mogućnost povećati plaće radnika i ne samo održati isti level zaposlenosti već istovremeno povećati zaposlenost. Ako neealstičnoj potražnji, mogućem efektu države-monopsona dodamo i treći faktor, utjecaj sindikata u javnom sektoru dobit ćemo trifektu razloga zašto su i plaće u javnom sektoru više i zaposlenost veća.

Dakle, mogli bi formulirati sljedeću hipotezu o mehanizmu koji dovodi do viših plaća u javnom sektoru: relativno privatnom sektoru, sindikati u javnom traže povećanje plaća i ne moraju se brinuti o otpuštanjima pošto je država dominantna poslodavac (monopson) na nekim tržištima rada. Dapače, država može povećati plaće i zaposlenost, posebice u sektorima koji su znatno sindikalizirani, poput djelatnika u zdravstvu, javnoj administraciji i učitelja. Ukoliko je potražnje za radom u javnom sektoru neelastična, trošak većih plaća za više zaposlenih se “lako” prebacuje na potrošače poreznike, koji su kao porezni obveznici u usporedbi sa sindikatima neujedinjeni i malo utjecajni.

Do koje mjere su ovi faktori – država monopson, utjecaj sindikata, neelastičnost potražnje – prisutni u Hrvatskoj ostaju pitanja za empirijsku analizu.

07. Studeni 2013

Prihodi i Rashodi Države (preliminarno)

autora/ice cronomy

Nisam u zemlju propao, samo sam zauzet nekim drugim stvarima.

Među ostalim “službenim” obavezama, bacio sam se na neko “istraživanje” javnih financija, potrošnje i prihoda države. (Ovo više odgovara engleskoj riječi ‘exploratory’ nego ‘research’. Postoji razlika, ali hrvatski prijevod je nažalost isti.)

Proračun 2014 dolazi. Diskusija o makroekonomiji se, osim o nedostatku rasta BDPa, gotovo u potpunosti odnosi na stanje državnih financija i fiskalnu politiku. Sa dobrim razlogom. Monetarna politika je limitirana, a fiskalna (Linićeva?) politika stvara velike neizvjesnosti za ekonomsku aktivnost i ne pomične državne financije prema održivosti.

Možda je jedino izgledna da se nešto promjeni u  dogledno vrijeme zbog vanjskih pritisaka, Europske Komisije i MMFa. Eto Linić najavljuje da nakon 2 godine eksperimentiranja sa proračunom i poreznom politkom, dolazak MMFa ipak nije za isključiti. Izgubljene dvije godine. I sad je alarm.

Kako je to Vlada eksperimentirala?

Sažeto, značajnih reformi na rashodovnoj strani i dalje nema. Konsolidacija državnih financija se uporno pokušava ostvariti na prihodovnoj strani, što vidimo nikako ne uspjeva. U biti, moglo se predvidjeti, na osnovu primjera  prošlih konsolidacija raznih drugih zemalja, da to neće uspjeti. Jedino u čemu uspjeva je održavanje statusa quo: deficit umjestio da se smanjuje i dovodi pod kontrolu, raste, što znači da javni dug države raste iz godine u godinu.  S vremenom ta politika postaje sve skuplja za održavati.

Donji graf prikazuje kretanje udjela prihoda i rashoda (konsolidirane središnje) države u BDPu, po kvartalima. Recesija je započela u trećem tromjesečju 2008. i traje do danas. Rashodi koji su u biti ostali isti povećali su svoj udio u padajućem BDPu, dok su sve niži prihodi proračuna padali zajedno sa BDPom. Jaz koji se otvorio je očit i bez ucrtane linije nekakvog trenda.

[Da imamo dužu vremensku seriju, vjerojatno ne bi bilo iznenađujuće da je postotak prihoda, točnije poreznih prihoda, u biti konstantan. U američkom kontekstu, gdje federalni prihod uvelike ovisi o porezu na dohodak, ta pravilnost znači da je  federalni porezni prihod kroz povijest uvijek bio na razini 19% BDPa i zove se kolokvijalno Hauserov zakon. Nije bez kritike, ali kao mala zanimljivost možda vrijedno spomena. ]

udioMinistru Liniću i Vladi očito nitko nije rekao da iako država može povećati porezne stope, ima malo utjecaja na povećanje poreznih prihoda. Primjerice pogledajmo kako su se kretali prihod i rashod konsolidirane središnje države. Donji graf prikazuje kretanje desezoniranih ukupnih (nominalnih) prihoda i rashoda države po mjesecima. Slično kao iznad sve do početka recesije sredinom 2008. vidljv je rast prihoda, ali i rashoda. Potom se otvara jaz koji ostaje manje više isti sve do danas, što je mislim vidljivo i usprkos oscilacijama.

Ucrtane su i linije koje označavaju najznačajnije porezne promjene. Primjerice, 1.8.2009 uveden je krizni porez (“harač”) i povećan PDV na 23%. Krizni porezi su potom ukinuti 2010., prvo 2%, potom i 4%. Vlada premijera Milanovića je 1.3.2013. povećala PDV na 25%.

Unatoč povećanjima i uvođenjem novih stopa PDVa, uvođenjem kriznih poreza i fiskalizacije, prihodi države podbacuju i uporno su manji od očekivanih. Procjene Ministarstva Financija o visini prihoda su konzistentno pogrešene i napuhane, slično kao i nerealna očekivanja o rastu BDPa u posljednje dvije godine. Sjećate se onih projekcija rasta BDPa od 1.8% za 2013? Ali dobro, reći će te, lako je meni biti general poslije bitke. Čim podbaci nerealno prognoziran rast BDPa, podbacuje i prihod proračuna, unatoč povećanjima poreznih stopa.graphtot

Uostalom, što Ministarstvo Financija očekuje od prihodovne strane nakon vjerojatnog neto povećanja porezne presije? Da, na jednu ruku ne oporezuje se reinvestirana dobiti i smanjen je dosprinos za zdravstvo, ali na drugu, povećanja PDVa i krizni porezi su ostavili, izgleda, negativniji učinak na ukupnu prihodovnu stranu proračuna.

Možda je zanimljivija slika (i priča) ako pokušamo izoliramo nekakv trend kretanja ukupnih prihoda i rashoda države.

Ispod je slika ‘trenda’ prihoda i rashoda države. Sigurno da bez većih zahvata i reformi državne potrošnje ne možemo očekivati promjene u trendu rashoda države. Ali, usprkos određenim, možda i drastičnim potezima u poreznoj politici (ucrtane okomite linije), nema promjene trenda ni u ukupnim prihodima države. Možda možemo reći da je povećanje PDVa na 23% i uvođenje ‘harača’ zaustavilo drastičan pad prihoda i postavilo nekakav pod ispod kojeg prihodi nisu više pali, sve dok ‘harač’ nije ukinut. Izgleda kao da povećanje PDVa na 25% i ukidanje nulte stope također nije promjenilo trend, što možda nije bilo ni za očekivati.

Primjetite kretanje Rashoda: strmi porast prije recesije i potom plafon bez promjene. Zanimljiv je onaj strmi pad rashoda krajem 2009.

graphMA

Donji graf predstavlja sličnu priču trenda prihoda i rashoda, samo što je trend izračunat na drugačiji, robusniji, način. Obično prosjeci znaju biti prilično loše mjere. Ucrtane točkice su originalni mjesečni prihodi i rashodi KSD, dakle ne-desezonirani. Prikazane su dvije linije za prihode i rashode. Jedna, koja oscilira, uspijeva zahvatiti sezonsku komponentu, dok druga, glatka, predstavlja trend komponentu. Poanta je kao i iznad da se jaz između prihoda i rashoda države otvara početkom recesije i bilo koji značajni potez u poreznoj politici nije uspio zatvoriti taj jaz, tj. deficit.

(Ostavite komentar ili pošaljite email ako vas zanimaju detalji ovog izračuna.)

pirkernelscatter

U izostatku ekonomskog rasta, prihodi su konzistentno podbacivali. U izostatku promjena, reformama, rashodi su ostali isti od početka recesije. Recesija je zaustavila rast državne potrošnje i odredila plafon ispod kojeg nije pala. Jaz između prihoda i rashoda su sve Vlade do sada pokušale zatvoriti povećanjem porezne presije, ali niti jednoj još nije uspijelo niti okrznuti deficit državnog proračuna.

Više je razloga iza izostanka većih prihoda nakon viših poreza (pozitivnog efekta porezne politike na prihode). Ljudi se jednostavno prilagode na više poreze, pa ili  manje troše ili izbjegavaju plaćanje viših poreza kroz npr. kupovinu vani. Također, viši porezi “koštaju” više od samih ‘kuna’ koje treba platiti. Porezi uvode distorzije u ekonomiju, što smanjuje prihode, zaradu i naposljetku blagostanje. Porezne distorzije umanjuju ekonomski rast, a nedostatak i manjih stopa ekonomskog rasta onemogućuje više porezne prihode. I tako u krug.

Jedini način za povećati prihode je ekonomski rast, što znači porezna politika koja potiče rast ili ga makar ne guši. Porezna i parafiskalna presija u Hrvatskoj mislim da ne udovoljava tim uvjetima.

Možda je povećanje porezne presije uspjelo spriječiti još veći pad prihoda države, koji bi se dogodio u situaciji bez povećanja stopa PDVa i kriznih poreza. Možda. To bi trebalo bolje istražiti. No svakako nije uspjelo zatvoriti deficit. Bez reformi na rashodovnoj strani koje bi ne samo smanjile državnu potrošnju već i omogućile viši ekonomski rast, jaz će i dalje ostati, što je neodrživo.

Na kraju, ovo svakako nisu definitivni rezultati. Prihodi i rashodi su u nominalnim vrijednostima, što znači da su primjerice porezni prihodi veći kad su cijene veće. Cijene bi treballi držati konstantnim, no to nije jednostavno za državnu potrošnju, koja se razliku od običnih kućanstva. Također, dobro bi bilo kontrolirati za broj stanovnika. Više ljudi, znači više poreza, a znamo da u Hrvatska broj stanovnika pada. Ukupni prihod i rashod države su varijable ishoda, a daleko više nas zanimaju varijable fiskalne politike, tj. razni porezi na prihodovnoj strani i stavke potrošnje na rashodovnoj.

16. Listopad 2013

Dobit Poduzeća i Zaposlenost (šporki, ali ne iznenađujući rezultati)

autora/ice cronomy

Ne treba nam dubinska analiza da bi saznali kako su zaposlenost i nova radna mjesta najveći problemi u Hrvatskoj. Jedan način razmišljanja o pitanju od kud dolaze nova radna mjesta, tko stvara nove poslove, je promatrajući poslovanje privatnih poduzeća i njihove bilance.

Privatnih poduzeća, jer državna u Hrvatskoj ne posluju po poduzetničkoj logici i tržišnim principima. Zašto i bi kad uvijek imaju porezne obveznike na koje se mogu osloniti za vječite subvencije, sanacije i rekonstruiranja. Firme poput HŽa, brodogradilišta, INA, HEP, Šume i sličnih ne mogu biti izvor rasta novih radnih mjesta i zaposlenosti. Dakle, ostaje uzdati se na privatna poduzeća.

Uostalom, razna istraživanja pokazuju da su upravo mala privatna poduzeća ona koja stvaraju nova radna mjesta brže i relativno više od velikih, pogotovo tokom perioda visoke nezaposlenosti. Ideja da su mali motor rasta i zapošljavanja su odavno prisutne kao teme istraživanja. Po podacima FINE, mala privatna poduzeća čine većinu privatnih, od osnivanja, poduzeća. 2012. bilo je nekih 98,000 malih poduzetnika, srednje veličine 847, a velikih ‘svega’ 161. Važnost malih poduzeća za stvaranje novih radnih  mjesta je stoga velika.

Logično je da zarada poduzeća ima veze sa zaposlenošću. Kada su poduzeća u dobroj financijskoj poziciji i očekuju da ostanu u dobroj poziciji dogodine, zapošljavaju, investiraju i šire poslovanje. Dodaju radnike umjesto da ih otpuštaju. Stoga je za očekivati da kad je dobit poduzeća snažna, snažan rast zaposlenosti i novih radnih mjesta sljedi.

  • Prvi graf prikazuje kretanje dobiti i gubitaka (nakon oporezivanja) privatnih malih i srednjih poduzeća. Podaci FINE. U predrecesijskoj 2007. dobit malih i srednjih poduzeća je bila još prilično viša od onih u gubitku. No recesija koja je počela sredinom 2008. i traje do danas istopila je dobit i poduzetnici još vuku više gubitke. Zanimljivo je da se dobit (blago) oporavil od 2011, ali izgleda da su još uvijek gubici veći.

g1

Da je ‘dovoljno’ otpuštanja uspjelo zaustaviti pad dobiti? Možda, ali gubici su još uvijek veći i dok se oboje ne izvrnu kao 2007. neće doći do snažnog zapošljavanja.

  • Donji graf prikazuje razliku između dobiti i gubitaka (nakon oporezivanja) malih i srednjih privatnih poduzeća (od osnivanja firme), te broj zaposlenih u malim i srednjim poduzećima za razdoblje 2007-2012. Gubitak je naravno negativan broj. Skladno sa gornjim grafom, uočljiv je snažan rast gubitaka pa je razlika potonula u negativan teritorij.g2
  • Isti graf, samo sa podacima DZSa o broju zaposlenih, da ne bi ispalo kako je ukupna zaposlenost rasla dok su mali i srednji poduzetnici otpuštali i nisu zapošljavali. Ukupna zaposlenosti pada već godinama. Doduše ukupni broj zaposlenih sadrži i zaposlene u državi, pa bi morao biti umanjen za broj zapslenih u javnom sektoru (lokanoj i državnoj upravi) jer nas zanima zaposlenost  samo u privatnom sektoru.g3

Da li podataka (nekakva vemenska serija) o zaposlenima u javnom sektoru ima, da li država to uopće zna, možda netko drugi može odgovoriti.

Standardna priča ala ministar Linić je da dobit poduzeća raste i da su je povećali otpuštanjem. Država im ide “svime” na ruku, a poduzetnici nikako da počnu investirati i zapošljavati. Kao.

Realnost izgleda malo drugačija. Kad pada dobit, pada i zaposlenost. Priča da su ‘poduzetnicima rasli profiti jer su otpuštali radnike’ ne drži vodu. Za očekivati je upravo suprotno, kad počnu rasti profiti i očekivanja veće zarade u budućnosti, početi će zapošljavati radnike.

  • Posljednji graf prikazuje kretanje Dobiti malih i srednjih privatnih poduzeća, od osnivanja, kao postotak BDPa i promjena zaposlenosti u istim malim i srednjim poduzećima. Unatoč vrlo malom broju godina očito je da se kreću zajedno. Veća Dobit nije loša stvar za zaposlenost. Tko bi reko.

g4

Hvala Nenadu Bakiću na podacima.

[*** Mali disclaimer: Koliko kvalitetno možemo napraviti ovakvu analizu Hrvatskih poduzeća i njihovih bilanci je upitno. Podataka o dobit je u biti malo, nisu javni, vremenske serije su kratke, samo po godišnjim intervalima. Profiti bi trebali biti iskazani i u nacionalnim računima, no ja ih preko DZSa nisam našao. Ovo je uistinu prljav prikaz i analiza. Mali broj obzervacija i godišnja razina nisu najbolji za dobiti uvid o vezi promjene zaposlenosti i privatne dobiti (gubitaka). Ono što nas zanima je podatak o dobiti (gubitku) na mjesečnoj ili tromjesečnoj bazi da možemo izračunati rast (pad) dobiti i zaposlenih od mjeseca do mjeseca i korelaciju tih dviju varijabli promjene. No imamo podatke koje imamo.]

10. Listopad 2013

Dolazi nam Nobel 2013. – UPDATE

autora/ice cronomy

UPDATE – WSJ-ove spekulacije o Nobelovoj u ponedjeljak. Neka imena koja sam spomenuo plus neka druga. Istaknuli su kao moguće dobitnike Douglas Diamond i Philip Dybvig, što bi bilo vrlo dobro i vrlo primjerena nagrada s obzirom na financijsku krizu i juriša na banke.

———————————————————————————

Iako ima daleko boljih tema za obraditi, evo par razmišljanja o Nobelu iz ekonomskih znanosti koji će biti dodjeljen u Ponedjeljak, 14.10. u 13 sati. Pratite ovdje.

Nezahvalno i teško je predviđati imena. Postoji mnogo mogućih dobitnika koji zaslužuju nagradu i najlakše bi bilo nabaciti 100 imena pa jednog možda i pogodim. 2011. sam imao sreće prognozirajući da bi Chris Sims mogao osvojiti, što i jest ali u drugom društvu. Jedna od strategija je koncentrirati se na najstarije aktivne ekonomiste i vidjeti tko je zaslužan. Druga bi bila pregledati dobitnike John Bates Clark medalje i vidjeti tko je zaslužan a da nije još dobio, minus svi mlađi dobitnici.

Na Harvardu su neko vrijeme vodili “kladionicu“, no morali su je zatvoriti, kao što je i inTrade zatvoren. PaddyPower ima koeficijente za moguće dobitnike. Puno zanimljivih imena, neki će je sigurno dobiti. Možda je bolje, svakako lakše, ići po područjima.

BTW, suprug Janet Yellen je Nobelovac George Akerlof.

Prošlogodišnja nagrada je bila za istraživanja u teoriji igara i njenoj implementaciji (Roth-Shapley), stoga sumnjam da će i ove godine nagrada biti u tom području. Ali svakako postoje zaslužni ekonomisti. Ariel Rubenstein i Paul Milgrom npr. se često spominju. Neki su prošle godine bili iznenađeni da je Roth dobio nagradu prije Rubensteina, što ne znači da je Roth nije zaslužio naravno.

Godina prije toga, 2011. nagrada je otišla makroekonomistima, stoga opet mala šansa da će i ove godine. 2010. dodjeljena je u području ekonomije rada – Diamond, Mortensen, Pissarides. Doduše i ta nagrada se da interpretirati kao makroekonomska ili kao teorija igara, u širem smislu. Sigurno jedinom znamo ekonomiste koji je neće dobiti ove godine.

Ako razmislimo koje područje bi Švedska Akademija mogla favorizirati, rekao bih da bi to mogla biti ekonomija rasta, javna ekonomija, financije ili nešto sigurno i nekontroverzno kao ekonometrija. Doduše ravnomjerna raspodjela po područjima nije kako se nagrade dodjeljuje, kao što sam pisao prošle godine.

Iz razgovora sa određenim ekonomistom koji je u prošlosti pitan za preporuku kome dodjeliti nagradu (“podaci poznati redakciji”) znam da je Akademija dobila određena negodovanja zbog dodjele nagrade osobama koje su postale u medijima politički nabijene, naoštrene, nekorektne i preglasne te tako  odstupaju od slike studioznog znanstvenika. Izgleda da Akademija traži više povučene i manje politički angažirane znanstvenike koje ne bi pratila medijska kontroverza. Nagrade prošle dvije godine bile su upravo na tom znanstvenom nivou.

Bez posebnog reda ili kombinacija

Iz ekonomije rasta imena koja ističem svake godine su Robert Barro i Paul Romer. Barro je vjerojatno jedan od onih koji provede nesanu noć prije objave. Romer je nešto mlađi, a moguće da ga prate i određene kontroverze oko “charter cities” događaja. Ipak, zasluge su prisutne. PaddyPower predviđa Barro i Romer sa jednakim šansama. Za istraživanje rasta nagradu bi mogli dobiti i Philippe Aghion, Peter Howitt i William Baumol.

Par ekonomista iz područja financija se spominju već godinama. Robert Shiller, Eugene Fama, Richard Thaler, Stephen Ross. Shiller-Fama bi bila zanimljiva kombinacija ‘irrational exuberance’ i  ‘efficient market hypothesis’ teorija. Komentar očekuje od nekog drugog jer financije nisu moje područje.

Zato javne financije (ekonomija) jesu. Vjerojatno top izbor tu su Angus Deaton i Anthony B. Atkinson, prošlogodišnji Reutersov izbor. Oboje su značajno i originalno doprinjeli u istraživanju i mjerenju prihoda, nejednakosti (Atkinson),  potražnje, dobrobiti i siromaštva (Deaton). Široke teme, ali važni doprinosi u radovima sa preko 1000 citiranja. O nejednakosti prihoda se u zadnjih par godina mnogo razgovaraa na akademskoj i medijskoj sceni, pa je nemoguće zaobići Deatona i Atkinsona. Oboje su u ‘kasnim’ godinama pa je možda i blaga motivacija Akademiji da izbjegne situacija kao sa Halbertom Whiteom. Možda.

Reuters ističe kao moguće ovogodišnje dobitnike  Joshua Angrist, David Card i Alan Krueger. Za njih se već neko vrijeme govori da su sigurni dobitnici i ne bi bilo iznenađenje. Njihova istraživanja su uglavnom u području ekonomije rada, plaće, obrazovanje, imigracije, nezaposlenost, sindikati. Angrist je više fokusiran na metodologiju. Krueger je do ovog ljeta bio Obamin glavni ekonomski savjetnik. No nije bez kontroverze. Radovi Carda i Kruegera o minimalnoj plaći su vrlo kontroverzni. Ipak, pažljivo dizajnirane studije i oslanjanje na “prirodne eksperimente” u ekonomiji omogućili su neke originalne uvide.

Zanimljiva imena koja se spominju su Avinash Dixit, Gene Grossman, Elhanan Helpman. Njihova nagrada bila bi odlična vijest za mene, jer se moja istraživanja oslanjaju na njihove teorije. Dixit je jedan od onih ekonomista koji se spominju kao vrlo vjerojatni dobitnik, no pitanje je za što zbog velike širine tema o kojima je pisao, ekonomski rast, međunarodna trgovina i teorija igara. Jean Tirole se također spominje kao mogući dobitnik, kao jedna od vodećih ekonomista u području industrijske organizacije. Uz Deaton i Atkinsona, vjerojatno top izbor za Europskog ekonomista.

Ok, neću se nabacivati imenima. Hubert Fromlet, profesor na Švedskom Linnaeus Sveučilištu, sastavlja liste svake godine Top 10, Top 20 i Top 40 imena, sortiranih po mogućim kombinacijama i područjima rada.

Oznake:
06. Listopad 2013

U susret Nobelu

autora/ice cronomy

U gužvi sam, ali bliži se Nobelova pa sam htio istaknuti par članaka o nekim prošli, nedavno preminulim Nobelovcima. Ovo svakako nije iscrpno.

Čuli ste i vjerojatno će te još o Ronaldu Coaseu koji je umro prije koji tjedan. WaPo ima dobar sažetak 5 njegovih najznačajnijih radova o kojim bi trebali biti informirani. The Economist članak o njemu je također vrijedan pažnje zbog kratke ali precizne poruke Coasova rada. Primjetite da je članak napisan pod stalnom kolumnom Free Exchange, što je pomalo ironično s obzirom na temu i ‘predmet’ teksta.

As he watched American car plants in action, he realised that the existence of the firm compensated for a critical flaw in the price-setting mechanism. In the real world it is often costly for buyer and seller to arrive at a final price. “Transaction costs”, like the need to negotiate or draw up contracts, prevent the price mechanism from working smoothly.

Možda su bar u ovoj instanci mogli staviti Free Exchange pod navodnike. Russ Roberts je prošle godine održao razgovor sa Coaseom. Ako ste voljni odvoji sat vremena poslušajte kako i o čemu 100 godišnjak govori. Ako ste voljni odvojit još malo više vremena, pogledajte njegovo govor u 99. godini života koji je održao na konferenciji u njegovu čast.

Elinor Ostrom nas je napustila prošle godine. Osim što je prva žena kojoj je dodjeljena Nobelova iz ekonomije, Ostrom je zapravo važna politička ekonomistica. Rad objavljen 2011. u AER, proširen iz Nobelovog predavanja, prikazuje njen intelektualni put studiranja kompleksnih sistema koji nisu centrirani samo pod strukture “tržišta” ili “države”. Ostrom je istraživala problem upravljanja zajedničkim dobrima, tkz. tragedy of the commons. Standardni lijek za taj problem je stvaranje jasno definiranih prava na privatno vlasništvo. No, Ostrom je pokazala da tragedija, iako realna, nije toliko uobičajena jer razna društva uspiju riješiti problem dizajnirajući neke druge institucije osim isključivo privatnog vlasništva. U 8 min dugom videu Ostrom objašnjava problem i rezultate.

Iako se manje oslanjala na matematiku (bar po današnjim standardima) Ostrom je vrlo efikasno komunicirala ideje i koncepte. U vrlo pristupačnom radu Collective Action and the Evolution of Social Norms Ostrom diskutira kako i zašto, za razliku od teorijskog rezultata da racionalni ljudi  nisu skloni kolektivnim aktivnostima, tj. ne bi trebali biti, razni tipovi ljudi komuniciraju želju za suradnjom i dizjaniraju institucije koje održavaju i “jačaju uvjetovanu suradnju.” Iz rada:

Extensive fieldwork has by now established that individuals in all walks of life and all parts of the world voluntarily organize themselves so as to gain the benefits of trade, to provide mutual protection against risk, and to create and enforce rules that protect natural resources. Solid empirical evidence is mounting that governmental policy can frustrate, rather than facilitate, the private provision of public goods.
…..

It is possible that past policy initiatives to encourage collective action that were based primarily on externally changing payoff structures for rational egoists may have been misdirected—and perhaps even crowded out the formation of social norms that might have enhanced cooperative behavior in their own way. Increasing the authority of individuals to devise their own rules may well result in processes that allow social norms to evolve and thereby increase the probability of individuals better solving collective action problems.

Zdravko Petak sa FPZ koji je boravio na Indiana University kod Ostrom napisao je osvrt o njenom radu povodom Nobelove 2009.

Robert Fogel, koji je 1993. podjelio Nobela (samo jedna nagrada se dodjeljuje) sa Douglassom Northom preminuo je u Lipnju ove godine. Fogel je bio pionir u korištenju kvantitativnih metoda u ekonomskoj povijesti i jedan od osnivača kliometrije, fancy ime za ekonometrijsku povijest. Testirao je one hipoteze o kojima povjesničari vole spekulirati ili imaju predosjećaj da su točne, pa provedu godine i godine kopajući po knjižnicama, tražeći nekakav “dokaz” da je hipoteza točna. Ozbiljno pogledati u podatke se malo tko usudio. Osim u intelektualnom smislu, Fogel je bio (možda) i doslovno pionir jer je u mladosti bio komunist. Vrlo brzo je odbacio za razmišljanja.

Fogelov najpoznatiji i vrlo kontroverzan rad Time on the Cross napisan 1974. zajedno sa Stanleyom Engermanom, je istraživanje ekonomije ropstva na američkom jugu. Uvriježeno mišljenje među povjesničarima prije Fogel-Engerman rada je bilo da je ropstvo neefikasna institucija i sve manje profitabilan načina proizvodnje. Kroz analizu podataka o plantažama Fogel i Engerman su pokazali da je ropstvo bilo profitabilnije nego što se prije mislilo i da bi postojalo još dugo vremena da nije došlo do njegovog ukidanja iz naravno moralnih razloga. Kritičari su ga napadali da je “pravdao” instituciju ropstva, što naravno nije. Fogelov odgovor je indikativan

But Fogel accused his critics of confusing economic efficiency with morality, likening the controversy over his views on slavery to the notion of selling “your dying parents for dog meat” to reduce burial costs. Though it would undoubtedly be economically efficient, “we don’t do it because the thought revolts us,” he said. “There is such a thing as morality, and morality is higher than economics.”

U Hrvatskoj mislim da vijesti o njegovoj smrti nije bila registrirana. Šteta, jer iako nešto manje razvikan od svog kolege Northa, jer neka Fogelova istraživanja i radovi donosi vrlo zanimljive pouke za Hrvatsku. Fogelova disertacija bavila se željeznicama. Točnije, da li je izgradnja željeznice u 19. st. prema američkom zapadu, povezivanje obje obale, otvorilo Ameriku i potaknulo visoki ekonomski rast? Smatralo se da su željeznice bilo neprikosnoveni temelj i razlog prosperiteta Amerike u to vrijeme. Fogel je pokazao da je izgradnja željeznica pridodala manje od 3% ekonomskom rastu, daleko manje nego što se prije mislilo. A autoceste?

Članak Nicholasa Wapshotta je dobar sažetak Fogelova rada.

James Buchanan, koji je preminuo u Siječnju ove godine, dobio je Nobela 1986. za svoj radu u teoriji ekonomskog i (posebno) političkog odlučivanja. Ključni uvid, koji možda i dana danas nije dovoljno usvojen u ekonomiji, iako je očit ko dan, je da političari, birokrati i država općenito nisu nisu ništa više ni manje nego jednako kao i radnici, potrošači i poduzetnici zainteresiran za vlastiti interes. Buchanana je razvio nesentimentalan pogled na politiku – “politika bez romantike” – i doveo ga do ekonomski logičnih zaključaka. U Nobelovom predavanju Buchanan je istaknuo (referirajući se na Knuta Wicksella na čijim idejama je gradio svoje uvide)

Economists should cease proffering policy advice as if they were employed by a benevolent despot, and they should look to the structure within which political decisions are made.

Njegov najpoznatiji rad je Calculus of Consent (1962); napisan zajedno sa Gordonom Tullockom jedan je od najznačajnijih radova teorije javnog izbora. Buchanan je proveo puno vremena na problemima proračunskog deficita, javnog duga i njegovog tereta. No umjesto pitanja “koji su efekti deficita?” Buchanan je pitao  “zašto država ima velike deficite? zašto državna potrošnja raste?” Za Hrvatsku vrlo aktulana pitanja. Istraživao je mikroekonomsku pozadinu državne potrošnje i deficita (u demokraciji) te sa time  izašao na ‘veliku’ scenu.

Proračunski deficiti iz godine u godinu su rezultat poticaja i interesa koje političari imaju: političari žele biti izabrani ponovo, birokrati žele zadržati svoj posao, birači žele dobra vremena i potrošnju zauvijek pa ponovo izaberu one koji im to omoguće. Ako je možda i korisno i moguće imati visoke proračunske deficite tokom recesije, Buchanan je pitao zašto bi očekivali da će političari uravnotežiti proračun u dobrim vremenima ekonomskog booma? U Democracy in Deficit: The Political Legacy of Lord Keynes prstom je pokazao na Keynezijansku ekonomiku u demokratskom sistemu. Pravila igre su ‘naklonjena’ rastućoj državnoj potrošnji i dugotrajnim deficitima.

George Mason je prošli vikend održao konferenciju o njegovom radu i djelu. Pomalo je fascinantno da je motivaciju za svoj rad Buchanan pronašao boravakom u Italiji nakon 2. svj. rata. Samo preko Jadrana. No poruke talijanskih ekonomista koji su desetljećima bili vrlo svjesni kvraljivosti i nedostatku političara da unaprijede ili poprave ekonomiju, ostale su gotovo nepoznate. Za kratki opis Buchananove ostavštine poslušajte prvih 10tak minuta EconTalk razgovora sa Peteom Boettkeom iz Siječnja ove godine, snimljenog na dan kada je Buchanan umro.

01. Listopad 2013

Video o Ekonomskoj Mašini

autora/ice cronomy

Možda netko nađe ovaj video i poruke zanimljivim i praktičnim. (Post ≠ prihvaćanje i odobravanje svega u videu.)

Ray Dalio je osnivač najbogatijeg hedge fonda, Bridgewater Associates.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 786 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: