10. listopada 2013

Dolazi nam Nobel 2013. – UPDATE

autora/ice cronomy

UPDATE – WSJ-ove spekulacije o Nobelovoj u ponedjeljak. Neka imena koja sam spomenuo plus neka druga. Istaknuli su kao moguće dobitnike Douglas Diamond i Philip Dybvig, što bi bilo vrlo dobro i vrlo primjerena nagrada s obzirom na financijsku krizu i juriša na banke.

———————————————————————————

Iako ima daleko boljih tema za obraditi, evo par razmišljanja o Nobelu iz ekonomskih znanosti koji će biti dodjeljen u Ponedjeljak, 14.10. u 13 sati. Pratite ovdje.

Nezahvalno i teško je predviđati imena. Postoji mnogo mogućih dobitnika koji zaslužuju nagradu i najlakše bi bilo nabaciti 100 imena pa jednog možda i pogodim. 2011. sam imao sreće prognozirajući da bi Chris Sims mogao osvojiti, što i jest ali u drugom društvu. Jedna od strategija je koncentrirati se na najstarije aktivne ekonomiste i vidjeti tko je zaslužan. Druga bi bila pregledati dobitnike John Bates Clark medalje i vidjeti tko je zaslužan a da nije još dobio, minus svi mlađi dobitnici.

Na Harvardu su neko vrijeme vodili “kladionicu“, no morali su je zatvoriti, kao što je i inTrade zatvoren. PaddyPower ima koeficijente za moguće dobitnike. Puno zanimljivih imena, neki će je sigurno dobiti. Možda je bolje, svakako lakše, ići po područjima.

BTW, suprug Janet Yellen je Nobelovac George Akerlof.

Prošlogodišnja nagrada je bila za istraživanja u teoriji igara i njenoj implementaciji (Roth-Shapley), stoga sumnjam da će i ove godine nagrada biti u tom području. Ali svakako postoje zaslužni ekonomisti. Ariel Rubenstein i Paul Milgrom npr. se često spominju. Neki su prošle godine bili iznenađeni da je Roth dobio nagradu prije Rubensteina, što ne znači da je Roth nije zaslužio naravno.

Godina prije toga, 2011. nagrada je otišla makroekonomistima, stoga opet mala šansa da će i ove godine. 2010. dodjeljena je u području ekonomije rada – Diamond, Mortensen, Pissarides. Doduše i ta nagrada se da interpretirati kao makroekonomska ili kao teorija igara, u širem smislu. Sigurno jedinom znamo ekonomiste koji je neće dobiti ove godine.

Ako razmislimo koje područje bi Švedska Akademija mogla favorizirati, rekao bih da bi to mogla biti ekonomija rasta, javna ekonomija, financije ili nešto sigurno i nekontroverzno kao ekonometrija. Doduše ravnomjerna raspodjela po područjima nije kako se nagrade dodjeljuje, kao što sam pisao prošle godine.

Iz razgovora sa određenim ekonomistom koji je u prošlosti pitan za preporuku kome dodjeliti nagradu (“podaci poznati redakciji”) znam da je Akademija dobila određena negodovanja zbog dodjele nagrade osobama koje su postale u medijima politički nabijene, naoštrene, nekorektne i preglasne te tako  odstupaju od slike studioznog znanstvenika. Izgleda da Akademija traži više povučene i manje politički angažirane znanstvenike koje ne bi pratila medijska kontroverza. Nagrade prošle dvije godine bile su upravo na tom znanstvenom nivou.

Bez posebnog reda ili kombinacija

Iz ekonomije rasta imena koja ističem svake godine su Robert Barro i Paul Romer. Barro je vjerojatno jedan od onih koji provede nesanu noć prije objave. Romer je nešto mlađi, a moguće da ga prate i određene kontroverze oko “charter cities” događaja. Ipak, zasluge su prisutne. PaddyPower predviđa Barro i Romer sa jednakim šansama. Za istraživanje rasta nagradu bi mogli dobiti i Philippe Aghion, Peter Howitt i William Baumol.

Par ekonomista iz područja financija se spominju već godinama. Robert Shiller, Eugene Fama, Richard Thaler, Stephen Ross. Shiller-Fama bi bila zanimljiva kombinacija ‘irrational exuberance’ i  ‘efficient market hypothesis’ teorija. Komentar očekuje od nekog drugog jer financije nisu moje područje.

Zato javne financije (ekonomija) jesu. Vjerojatno top izbor tu su Angus Deaton i Anthony B. Atkinson, prošlogodišnji Reutersov izbor. Oboje su značajno i originalno doprinjeli u istraživanju i mjerenju prihoda, nejednakosti (Atkinson),  potražnje, dobrobiti i siromaštva (Deaton). Široke teme, ali važni doprinosi u radovima sa preko 1000 citiranja. O nejednakosti prihoda se u zadnjih par godina mnogo razgovaraa na akademskoj i medijskoj sceni, pa je nemoguće zaobići Deatona i Atkinsona. Oboje su u ‘kasnim’ godinama pa je možda i blaga motivacija Akademiji da izbjegne situacija kao sa Halbertom Whiteom. Možda.

Reuters ističe kao moguće ovogodišnje dobitnike  Joshua Angrist, David Card i Alan Krueger. Za njih se već neko vrijeme govori da su sigurni dobitnici i ne bi bilo iznenađenje. Njihova istraživanja su uglavnom u području ekonomije rada, plaće, obrazovanje, imigracije, nezaposlenost, sindikati. Angrist je više fokusiran na metodologiju. Krueger je do ovog ljeta bio Obamin glavni ekonomski savjetnik. No nije bez kontroverze. Radovi Carda i Kruegera o minimalnoj plaći su vrlo kontroverzni. Ipak, pažljivo dizajnirane studije i oslanjanje na “prirodne eksperimente” u ekonomiji omogućili su neke originalne uvide.

Zanimljiva imena koja se spominju su Avinash Dixit, Gene Grossman, Elhanan Helpman. Njihova nagrada bila bi odlična vijest za mene, jer se moja istraživanja oslanjaju na njihove teorije. Dixit je jedan od onih ekonomista koji se spominju kao vrlo vjerojatni dobitnik, no pitanje je za što zbog velike širine tema o kojima je pisao, ekonomski rast, međunarodna trgovina i teorija igara. Jean Tirole se također spominje kao mogući dobitnik, kao jedna od vodećih ekonomista u području industrijske organizacije. Uz Deaton i Atkinsona, vjerojatno top izbor za Europskog ekonomista.

Ok, neću se nabacivati imenima. Hubert Fromlet, profesor na Švedskom Linnaeus Sveučilištu, sastavlja liste svake godine Top 10, Top 20 i Top 40 imena, sortiranih po mogućim kombinacijama i područjima rada.

Oznake:
06. listopada 2013

U susret Nobelu

autora/ice cronomy

U gužvi sam, ali bliži se Nobelova pa sam htio istaknuti par članaka o nekim prošli, nedavno preminulim Nobelovcima. Ovo svakako nije iscrpno.

Čuli ste i vjerojatno će te još o Ronaldu Coaseu koji je umro prije koji tjedan. WaPo ima dobar sažetak 5 njegovih najznačajnijih radova o kojim bi trebali biti informirani. The Economist članak o njemu je također vrijedan pažnje zbog kratke ali precizne poruke Coasova rada. Primjetite da je članak napisan pod stalnom kolumnom Free Exchange, što je pomalo ironično s obzirom na temu i ‘predmet’ teksta.

As he watched American car plants in action, he realised that the existence of the firm compensated for a critical flaw in the price-setting mechanism. In the real world it is often costly for buyer and seller to arrive at a final price. “Transaction costs”, like the need to negotiate or draw up contracts, prevent the price mechanism from working smoothly.

Možda su bar u ovoj instanci mogli staviti Free Exchange pod navodnike. Russ Roberts je prošle godine održao razgovor sa Coaseom. Ako ste voljni odvoji sat vremena poslušajte kako i o čemu 100 godišnjak govori. Ako ste voljni odvojit još malo više vremena, pogledajte njegovo govor u 99. godini života koji je održao na konferenciji u njegovu čast.

Elinor Ostrom nas je napustila prošle godine. Osim što je prva žena kojoj je dodjeljena Nobelova iz ekonomije, Ostrom je zapravo važna politička ekonomistica. Rad objavljen 2011. u AER, proširen iz Nobelovog predavanja, prikazuje njen intelektualni put studiranja kompleksnih sistema koji nisu centrirani samo pod strukture “tržišta” ili “države”. Ostrom je istraživala problem upravljanja zajedničkim dobrima, tkz. tragedy of the commons. Standardni lijek za taj problem je stvaranje jasno definiranih prava na privatno vlasništvo. No, Ostrom je pokazala da tragedija, iako realna, nije toliko uobičajena jer razna društva uspiju riješiti problem dizajnirajući neke druge institucije osim isključivo privatnog vlasništva. U 8 min dugom videu Ostrom objašnjava problem i rezultate.

Iako se manje oslanjala na matematiku (bar po današnjim standardima) Ostrom je vrlo efikasno komunicirala ideje i koncepte. U vrlo pristupačnom radu Collective Action and the Evolution of Social Norms Ostrom diskutira kako i zašto, za razliku od teorijskog rezultata da racionalni ljudi  nisu skloni kolektivnim aktivnostima, tj. ne bi trebali biti, razni tipovi ljudi komuniciraju želju za suradnjom i dizjaniraju institucije koje održavaju i “jačaju uvjetovanu suradnju.” Iz rada:

Extensive fieldwork has by now established that individuals in all walks of life and all parts of the world voluntarily organize themselves so as to gain the benefits of trade, to provide mutual protection against risk, and to create and enforce rules that protect natural resources. Solid empirical evidence is mounting that governmental policy can frustrate, rather than facilitate, the private provision of public goods.
…..

It is possible that past policy initiatives to encourage collective action that were based primarily on externally changing payoff structures for rational egoists may have been misdirected—and perhaps even crowded out the formation of social norms that might have enhanced cooperative behavior in their own way. Increasing the authority of individuals to devise their own rules may well result in processes that allow social norms to evolve and thereby increase the probability of individuals better solving collective action problems.

Zdravko Petak sa FPZ koji je boravio na Indiana University kod Ostrom napisao je osvrt o njenom radu povodom Nobelove 2009.

Robert Fogel, koji je 1993. podjelio Nobela (samo jedna nagrada se dodjeljuje) sa Douglassom Northom preminuo je u Lipnju ove godine. Fogel je bio pionir u korištenju kvantitativnih metoda u ekonomskoj povijesti i jedan od osnivača kliometrije, fancy ime za ekonometrijsku povijest. Testirao je one hipoteze o kojima povjesničari vole spekulirati ili imaju predosjećaj da su točne, pa provedu godine i godine kopajući po knjižnicama, tražeći nekakav “dokaz” da je hipoteza točna. Ozbiljno pogledati u podatke se malo tko usudio. Osim u intelektualnom smislu, Fogel je bio (možda) i doslovno pionir jer je u mladosti bio komunist. Vrlo brzo je odbacio za razmišljanja.

Fogelov najpoznatiji i vrlo kontroverzan rad Time on the Cross napisan 1974. zajedno sa Stanleyom Engermanom, je istraživanje ekonomije ropstva na američkom jugu. Uvriježeno mišljenje među povjesničarima prije Fogel-Engerman rada je bilo da je ropstvo neefikasna institucija i sve manje profitabilan načina proizvodnje. Kroz analizu podataka o plantažama Fogel i Engerman su pokazali da je ropstvo bilo profitabilnije nego što se prije mislilo i da bi postojalo još dugo vremena da nije došlo do njegovog ukidanja iz naravno moralnih razloga. Kritičari su ga napadali da je “pravdao” instituciju ropstva, što naravno nije. Fogelov odgovor je indikativan

But Fogel accused his critics of confusing economic efficiency with morality, likening the controversy over his views on slavery to the notion of selling “your dying parents for dog meat” to reduce burial costs. Though it would undoubtedly be economically efficient, “we don’t do it because the thought revolts us,” he said. “There is such a thing as morality, and morality is higher than economics.”

U Hrvatskoj mislim da vijesti o njegovoj smrti nije bila registrirana. Šteta, jer iako nešto manje razvikan od svog kolege Northa, jer neka Fogelova istraživanja i radovi donosi vrlo zanimljive pouke za Hrvatsku. Fogelova disertacija bavila se željeznicama. Točnije, da li je izgradnja željeznice u 19. st. prema američkom zapadu, povezivanje obje obale, otvorilo Ameriku i potaknulo visoki ekonomski rast? Smatralo se da su željeznice bilo neprikosnoveni temelj i razlog prosperiteta Amerike u to vrijeme. Fogel je pokazao da je izgradnja željeznica pridodala manje od 3% ekonomskom rastu, daleko manje nego što se prije mislilo. A autoceste?

Članak Nicholasa Wapshotta je dobar sažetak Fogelova rada.

James Buchanan, koji je preminuo u Siječnju ove godine, dobio je Nobela 1986. za svoj radu u teoriji ekonomskog i (posebno) političkog odlučivanja. Ključni uvid, koji možda i dana danas nije dovoljno usvojen u ekonomiji, iako je očit ko dan, je da političari, birokrati i država općenito nisu nisu ništa više ni manje nego jednako kao i radnici, potrošači i poduzetnici zainteresiran za vlastiti interes. Buchanana je razvio nesentimentalan pogled na politiku – “politika bez romantike” – i doveo ga do ekonomski logičnih zaključaka. U Nobelovom predavanju Buchanan je istaknuo (referirajući se na Knuta Wicksella na čijim idejama je gradio svoje uvide)

Economists should cease proffering policy advice as if they were employed by a benevolent despot, and they should look to the structure within which political decisions are made.

Njegov najpoznatiji rad je Calculus of Consent (1962); napisan zajedno sa Gordonom Tullockom jedan je od najznačajnijih radova teorije javnog izbora. Buchanan je proveo puno vremena na problemima proračunskog deficita, javnog duga i njegovog tereta. No umjesto pitanja “koji su efekti deficita?” Buchanan je pitao  “zašto država ima velike deficite? zašto državna potrošnja raste?” Za Hrvatsku vrlo aktulana pitanja. Istraživao je mikroekonomsku pozadinu državne potrošnje i deficita (u demokraciji) te sa time  izašao na ‘veliku’ scenu.

Proračunski deficiti iz godine u godinu su rezultat poticaja i interesa koje političari imaju: političari žele biti izabrani ponovo, birokrati žele zadržati svoj posao, birači žele dobra vremena i potrošnju zauvijek pa ponovo izaberu one koji im to omoguće. Ako je možda i korisno i moguće imati visoke proračunske deficite tokom recesije, Buchanan je pitao zašto bi očekivali da će političari uravnotežiti proračun u dobrim vremenima ekonomskog booma? U Democracy in Deficit: The Political Legacy of Lord Keynes prstom je pokazao na Keynezijansku ekonomiku u demokratskom sistemu. Pravila igre su ‘naklonjena’ rastućoj državnoj potrošnji i dugotrajnim deficitima.

George Mason je prošli vikend održao konferenciju o njegovom radu i djelu. Pomalo je fascinantno da je motivaciju za svoj rad Buchanan pronašao boravakom u Italiji nakon 2. svj. rata. Samo preko Jadrana. No poruke talijanskih ekonomista koji su desetljećima bili vrlo svjesni kvraljivosti i nedostatku političara da unaprijede ili poprave ekonomiju, ostale su gotovo nepoznate. Za kratki opis Buchananove ostavštine poslušajte prvih 10tak minuta EconTalk razgovora sa Peteom Boettkeom iz Siječnja ove godine, snimljenog na dan kada je Buchanan umro.

01. listopada 2013

Video o Ekonomskoj Mašini

autora/ice cronomy

Možda netko nađe ovaj video i poruke zanimljivim i praktičnim. (Post ≠ prihvaćanje i odobravanje svega u videu.)

Ray Dalio je osnivač najbogatijeg hedge fonda, Bridgewater Associates.

30. kolovoza 2013

Teorija Novca – Za Pravo

autora/ice cronomy

Porijeklo novca nije i `teorija’ novca. Prof. Šikić u članku na banka.hr predstavlja antropološku priču o porijeklu novca. Antropološka povijest novca je sigurno zanimljiva, vjerojatno u djelovima i fascinantna. Ipak, nije jasno iz članka prof. Šikića da li bi ta antropološka teorija novca trebala biti nadopuna ekonomskoj (monetarnoj) ili njena zamjena. Čini mi se, iz načina diskursa u nekim djelovima, da se radi o ovom potonjem, kao da su ekonomisti koncepcijski zbunjeni u vezi novca. Ja ću se ‘prepirati’ da to nije baš tako i možda u procesu ilustrirati što teorija novca znači za ekonomiste.

Prije nego nastavite, poželjno je prvo pročitati članak prof. Šikića.

Uobičajena ekonomska definicija novca kaže da je novac sva imovina koja je prihvaćena za plaćanje dobara i usluga i otplatu dugova. No, pošto ta definicija nije baš sasvim precizna, umjesto definicije što novac jest, ekonomisti preferiraju definirati što novac čini, njegovu funkciju. Razlikujemo tri funkcije koje novac obnaša: (1) sredstvo razmjene, (2) obračunska jedinica, (3) pohrana vrijednosti.

Samo prva funkcija, sredstvo razmjene, svojstvo je koje razlikuje novac od ostale imovine. Kao sredstvo razmjene (trgovine) novac je zadržan između transakcija pa stoga mora služiti za pohranu vrijednosti. Ipak, razna druga imovina koja nije novac može poslužiti za pohranu vrijednosti. Štoviše, druga imovina ‘dominira’ novac za pohranu vrijednosti jer ima neki prinos, npr. obveznice. Druga roba i imovina mogu poslužiti kao obračunska jedinica i bez da budu sredstvo razmjene. 

Kao i prof. Šikić, udžbenici makroekonomije, novca i financijskih tržišta započeti će diskusiju o novcu razlikovanjem robnog (commodity) i fiat novca. Vrijednost novca u obliku robe – to može biti kamenje, školjke, razni metali, cigarete, papir, obveznice, puževe kućice – potječe iz njegove vrijednosti konzumacije kao robe; posjeduje intrinzičnu vrijednost.

Suprotno tome, vrijednost modernog fiat novca koji nije baziran na robnoj, intrinzičnoj vrijednosti, potječe iz mogućnosti njegove razmjene. Da budemo precizniji, fiat novac je (1.) intrinzično bezvrijedan i (2.) nije pokriven nikakvom državnom politikom. Papirnati novac je najbliži toj definiciji fiat novca, iako je ponekad, npr. u vremenim devizne krize, ‘branjen’ i podržan državnom intervencijom.

Dakle, novac definiramo ovisno o njegovoj ekonomskoj ulozi i funkciji, ne o povijesnoj pozadini. Društvena uloga i etnografska povijest novca je vjerojatno bliska “rođakinja” toj definiciji, ali nije nešto što posebno zanima (monetarne) ekonomiste samo po sebi.

Što i koji problemi vezani uz novac i monetarnu teoriju onda zanimaju ekonomiste?

Osim što nas zanima koji su utjecaji novca na (realnu) ekonomsku aktivnost, prvo i temeljno pitanje je zašto i kako intrinzično beskoristan fiat novac ima vrijednost? Želimo objasniti zašto takav novac cirkulira, zašto se uopće koristi u procesu trgovine?

Drugo, da li i kako fiat novac unapređuje efikasnost alokacije resursa? Ako novac unapređuje efikasnost alokacije resursa u odnosu na ekonomiju bez novca i povećava dobit iz trgovine reći ćemo da je novac nužan. Ekonomskim žargonom, ishod novčane ravnoteže morao je biti bolji od ishoda ne-novčane ravnoteže inače ne bi preživio test vremena.

Ta pitanja su kompliciranija nego što da naslutiti.

OLG – Model Preklapajućih Generacija

Jednostavan model preklapajućih generacija (OLG za Overlapping Generations Model) je koristan u razumjevanju toga. Što se događa? U OLG modelu pojedinici(ke) žive samo dva perioda, te tako istodobno postoje dvije različite generacije, ‘mladi’ i ‘stari’. Mladi sada su stari u sljedećem periodu. Svaki pojedinac posjeduje jedno kratkotrajno dobro kad je mlad i ništa kada je star. ‘Kratkotrajno’ ovdje znači da ga ne može sačuvati za sljedeći period. (Nema zamrzivača, kao.)

Iz prilično standardnih ekonomskih rezultata, (vidi ujednačavanje potrošnje ili consumption smoothing), ali i intuitivno razmišljajući, znamo da bi svatki pojedinac želio raspodjeliti konzumaciju dobra kroz oba period svog život. Na taj način može konzumirati (prehraniti se?) i kad je mlad i kad je star. S obzirom da nema načina, tehnologije, kojim bi sačuvao i prenio dio svog dobra iz sadašnjosti u budućnost, jedino što preostaje mladoj osobi je da razmjeni dio sadašnjeg dobra za dio dobra u sljedećem periodu.

Ali i to je nemoguće! Glavni problem u ovom OLG modelu ekonomske “trampe” je da tržište između trenutno živih generacija i budućih generacija ne postoji. Jedine druge osobe s kojima mladi mogu trgovati danas su ‘starci’ koji neće biti prisutni u sljedećem periodu, što znači da neće moći isporučiti dobro. Nikakva razmjena se ne događa, nema trampe i krajnji ishod (ravnoteža) je da svi konzumiraju čitavo svoje dobro dok su mladi i ne konzumiraju ništa kad su stari. Skapavaju.

NOVAC

Mislim da već vidite kako novac tu može pomoći. Država da određenu količinu papirnog novca starcima koji potom ‘prodaju’ novac za dobra, a mladi prodaju dobra za novac koji potom koriste za kupovina dobra kad postanu starci. I tako u krug, svaki period, dok god starci kojima je država dala novac na početku i svaka sljedeća generacija ‘vjeruju’ da novac mogu koristiti za kupovinu dobra.

Koji su rezultati ovog modela? Prvo, fiat novac ima vrijednost. Prisutnost novca riješava problem ne postojanja trgovine (tržišta) između sadašnjih i budućih generacija. Novac ima pozitivnu vrijednost kao sredstvo trgovanja između generacija.

Prof. Šikić ističe da ekonomisti u svojim udžbenicima navode nekakvu bajku o mitskom mjestu gdje su se transakcije vodile isključivo trampom. Posjedujem par udžbenika o monetarnoj ekonomiji (pitam se sad zašto jer nisam monetarni ekonomist) i u niti jednom ne nalazim tu bajku koji ekonomisti uporno ponavljaju. Ako netko zna za tu bajku u nekoj knjizi neka ostavi komentar. Da li je to stvarna povijest ne znam, ali nije me pretjerano briga. Ako su antropolozi tražili to mitsko mjesto od 1776. vjerojatno su gubili vrijeme. (Nadam se samo da nistu koristili vrijedne potpore i stipendije za te ekspedicije.)

Ta nezgrapno bačena uvreda ekonomistima je promašaj po mom mišljenju jer pokazuje nerazumijevanje suštine onoga što ekonomiste zanima i što je možda zanimljivije i teže objasniti od povijesne ispravnosti ‘slučaja trampe’.

Ekonomija trampe je samo priča, alternativna ne-monetarna situacija. Primjetite da razmjena jednog dobra za neko sasvim drugo (pilići za ovcu) – što ekonomisti zovu problem dvostrukog (obostrano) podudaranja želja, double coincidence of wants – nije problem koji mori naše mlade i stare. Svi imaju (ili mogu imati) isto dobro koje žele konzumirati u oba perioda svog života.

Drugo, očiti ishod je da svi mogu konzumirati u oba perioda svog života. Dapače, to je ishod koji svi i priželjkuju. U ekonomiji trampe svi su primorani konzumirati sva svoja dobra odjednom, dok su mladi. (Zapravo ni trampe između mladih i starih nema pa je ispravnije reći ne-monetarna ekonomija.)
Uvođenjem novca riješava se problem ‘frikcije’ ne postojanja mogućnosti trgovanja između sadašnjih i budućih generacija, što omogućuje nove trgovinske odnose i unapređuje alokaciju dobara u odnosu na ne-monetarnu ekonomiju. Dakle novac je i nužan.

ZAVARAVAJUĆE

No, tu je i mana modela. Uloga novca u OLG modelu je ovisna o generacijskoj strukturi što znači da bilo koje drugo sredstvo međugeneracijskkih transfera – poput mirovinskog programa ili javnog duga – može igrati istu ulogu u trgovini. Drugim riječima, novac više nije neophodan. Također, primjetite da smo prepostavili da je novac jedina imovina koja se može zadržati od mladosti do starosti. Fiat novac također nije više nužan ako postoji neka druga imovina (kapital, obveznica) sa većim ili pozitivnim povratom, tj. ako je dominiran kao sredstvo razmjene nitko ga neće koristiti i on nema vrijednost.

Ovi rezultati, pogotovo drugi, suprotni su činjenicama: fiat novac postoji, ima vrijednost i koristi se istovremeno sa drugom imovinom (kapital, kredit) i unatoč tome što je dominiran.

Sjetimo se što smo rekli na početku: država je dala papirni novac generaciji starih osoba. Po Šikićevoj teoriji novca, ili interpretaciji nečije, ta uloga države je ključna. Ispada da bi čak bila dovoljna da novac ima vrijednost. Iz gornje OLG teorije ipak vidimo da je stavljanje novca u ekonomiju od strane države samo pretpostavljeni korak.
Država nema više nikakvu ulogu nakon toga. Ne kupuju ni dobra, ni usluge i ne uvodi porez “koji se mora platiti isključivo u njezinom novcu” (Šikić), a novac opet može imati vrijednost i neophodan je. To je zato jer potreba za novcem prozlazi iz njegove koristi u stvaranju novih trgovinskih veza između mladih i starih, ne iz neke državne supostavljene politike.

Da bi novac imao vrijednost daleko važnija je pretpostavka da ekonomija traje zauvijek. Bez tog uvjeta, mladi ne bi htjeli ‘kupiti’ novac (prodati dobro) u posljednjem periodu što znači da mladi u prethodnom periodu ne bi kupili novac i tako unazad …. novac se nikada ne bi koristio i ne bi imao vrijednost. No to nije dovoljan uvjet. Ako stari posjeduju novac u početnom periodu, a mladi ne vjeruju da će novac moći iskoristiti u sljedećem periodu kad ostare, neće nikada ‘kupiti’ novac i on nikada neće imati vrijednost.

Ako pak pretpostavimo da ekonomija traje samo određeni dio vremena država može imati ulogu. U tom slučaju jedan od načina da osiguramo da novac ima pozitivnu vrijednost u posljednjem periodu je pomoću nametnutog uvjeta da država obvezuje plaćanje poreza novcem u posljednjem periodu. Po Šikićevoj teoriji to nametanje porezne obveze bi opet bilo sasvim dovoljno da se novac koristi u trgovini. No, primjetite da je to opet pretpostavljeni, olakotni, ‘uvjet’ (da bi dovršili teoriju i izbjegli neodređeni rezultat) a ne kranji rezultat koji kaže da vrijednost novca proizlazi iz porezne obveze.

TEORIJA IGARA I VRIJEDNOST NOVCA

Ako stvarno želimo razumijeti ulogu novca, njegovu vrijednost i nužnost u procesu trgovine, ove teorije nisu zadovoljavajuće. Moramo uzeti funkciju novca kao sredstva razmjene ozbiljno. Gornja OLG teorija ili teorije bazirane na proizvoljnim uvjetima koji nameću željeni rezultat, a ignoriraju proces razmjene u ekonomiji, navode nas na pogrešno razmišljanje i krive zaključke. Funkcionalna uloga novca nije jednostavno fiksirana pretpostavkom već se adaptira promjenama u sustavu trgovine, politici i regulativi.

Proces razmjene u ekonomiji je kompleksniji nego što se predstavlja u okviru opće ravnoteže. Pun je frikcija koje onemogućuju funkcioniranje tržišta. Npr. teško je pronaći partnera za trgovinu, partner možda nema dobra koja želimo, trgovački partneri nisu na istom mjestu u isto vrijeme, partneri su anonimni što znači da nemamo nikakve informacije o njima.

Te frikcije u procesu razmjene su kritično važne za teoriju novca jer daju ulogu novcu, tako da vrijednost i nužnost novca proizlazi iz samog procesa razmjene, ne proizvoljnim, ad hoc pretpostavkama koje montiraju i prilagode ulogu novca u određeni svjetonazor, kako-bi-htjeli-da-bude okvir.

O procesu razmjene stoga možemo razmišljati poput igre između pojedinaca. To znači, da bi Slavko prilikom trgovine prihvatio neku drugu robu osim one koju želi za vlastitu konzumaciju – dakle novac – Slavko mora razmisliti o vjerojatnosti da će netko drugi, Janko ili Marko, prihvatiti taj novac od njega.

Kako izgleda proces razmjene? (Ovo je bazirano na Kiyotaki i Wright 1993 radu.) Recimo da se dvije osobe sretnu na tržištu, Zvone i Slavko. Zvone i Slavko ne znaju ništa jedan o drugome, ali Zvone želi Slavkovo dobro, a recimo da i Slavko želi dobro koje Zvone ima. Razlika je jedino što Zvone želi Slavkovo dobro daleko više nego obrnuto. Dakle trgovina je asimetrična.

Recimo također da je fiat novac jednostavno dio sistema razmjene. Nebitno kako je uveden u ekonomiju – od države, dobre vile ili helikopterom. Samo određeni pojedinici imaju novac. Neki drugi, poput Slavka, su proizvođači i ne posjeduju novac, ali zato imaju dobra za konzumaciju.

Odluka proizvođača Slavka da primi novac prilikom razmjene nije trivijalna!
Primjerice, ako se Slavko i Zvone sretnu, oboje su proizvođači i oboje podjednako žele dobro koje drugi posjeduje, tj. postoji obostrano podudaranje želja (double coincidence of wants) jednostavnom trampom će obaviti trgovinu.

No, ako se Slavko i Zvone sretnu, Zvone želi Slavkov proizvod a ima samo novac, na Slavku je da odluči da li će primiti novac ili ne. Jednom kad primi novac, Slavko više nema proizvoda već samo novac. Da li će se sljedeći put susresti sa nekim proizvođačem? Da li će taj proizvođač imati proizvod koji Slavko želi? Da li će taj proizvođač prihvatiti novac? Dakle, odluka da prihvati novac ovisi o očekivanoj koristi tog novca.

Više je mogućih ishoda (ravnoteža) u ovom procesu trgovine. Trampa je mogući ishod ako niti jedan proizvođač nikada ne prihvati novac. Ako svi proizvođači prihvate novac u razmjenu za vlastiti proizvod novac je vrijedan i monetarna ravnoteža prevladava. Nešto između ta dva kraja je isto moguće, proizvođači ponekad prihvate novac, a ponekad ne.

Vrijednost novca ovisi o očekivanjima sudionika. Potreba za novcem ovdje proizlazi iz odluke proizvođača. Ako svi očekuju da novac ima vrijednost proizvođači će prihvatiti novac. Ako je očekivanje da novac neće biti vrednovan logično je da ga proizvođači neće prihvatiti. Vjerojatnost da će proizvođač prihvatiti novac raste sa brojem drugih proizvođača koji prihvate novac. Ta komplementarnost između proizvođača čini novac endogenim, društvenim izumom. Država i porezi ne postoje i ne trebaju.

Novac je nužan jer je pojedincima bolje u ishodu u kojem se novac koristi nego u trampi, pogotovo ako je obostrano podudaranje želja vrlo teško za postići i količina novca u ekonomiji je niska. Dobitak korištenja novca je u tada u većoj vjerojatnosti ostvarene trgovine.

No, čak i da je svaki susret karakteriziran obostranim podudaranjem želja i svi se mogu zadovoljiti trampom, novac može biti i vrijedan i nužan. Ako je dovoljno susreta asimetrično novac će biti bolja opcija za trgovinu od trampe.

Evo možda najzanimljivije i možda iznenađujuće posljedice:
što bi se dogodilo da se broj pojedinaca koji imaju novac poveća, npr. rezultat revolucije je da da novac svi imaju? Vjerojatnost trgovine je nula! Previše novca lovi previše proizvoda i trampa postaje bolja opcija za razmjenu.

O novcu možemo razmišljati i kao sredstvu za transfer dobiti trgovine i zato je za očekivati da će se koristiti, imati vrijednost i biti nužan jer unaprijeđuje trgovinu. Ne zato jer je “država” propisala plaćanje poreza.

———————————————————————————————————

Literatura u kojoj možete pročitati više o teorijama novca i kojom sam se služio:

Kiyotaki, Wright (1993) – A Search-Theoretic Approach to Monetary Economics

Rupert, Schindler, Shevchenko, Wright (2000) – The search-theoretic approach to monetary economics: a primer

Shi (2006) – Viewpoint: A microfoundation of monetary economics

Oznake: ,
25. kolovoza 2013

Te dosadne krivulje ….

autora/ice cronomy

… a i moralnost je nepotrebna.

SaturdayMorningCereal1

Završetak stripa pogledajte ovdje.

26. srpnja 2013

Perspektive o Prosperitetu

autora/ice cronomy

Kao dodatak članku na banka.hr “Zašto Hrvatska ne izabere prosperitet?”

Literatura o ekonomiji razvoja koja se bavi jedinstvenim pitanjem zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne, divovska je. Ipak knjige o ekonomskom rastu, razvoju i prosperitetu moguće je razdvojiti, grubo rečeno, u dvije ‘sorte’.

Prva sorta nastoji pronaći jedinstveni odgovor, “veliku teoriju”, na pitanja `zašto neke ekonomije rastu i prosperiraju, a neke propadaju’ te, `kako premostiti velike razlike između bogatih i siromašnih zemalja.’

Primjerice, Max Weber je u svom radu Protestantska etika i duh kapitalizma istaknuo da su aspekti kulture (radna etika i štednja) proizašli iz protestantizma omogućile ekonomski uspjeh zapadne i sjeverne Europe. Na sličnom ‘kulturološkom’ tragu je i David Landes koji u svojoj popularnoj knjizi Bogatstvo i Siromaštvo Naroda ističe da je Europa, misleći na zapadnu, jednostavno imala kulturu pogodniju za ekonomski rast. Kina je pak, sa svojim kulturološkim triumfalizmom i pretpostavljenim stavovima, bila loše postavljena za ekonomski razvoj. Razlike u kulturi mogu objasniti razlike u prosperitetu. Landes se vraća na još neke determinante o razvoju, poput klima, monopol vode.

Još malo na tragu kulturoloških objašnjenja, Gregory Clark u svojoj dvadeset godišnjoj studiji ekonomske povijesti svijeta A Farewell to Alms ističe utjecaj kulturne transformacije na akumulaciju tehničkog (korisnog) znanja i povećanu produktivnost kao jednu od glavnih determinanti bogatstva i siromaštva naroda.

Jared Diamond u svojoj ultra popularnoj i Pulitzerom nagrađenoj knjizi Guns, Germs and Steel (sa manje nego spretnim Hrvatskim naslovom) iznosi tezu da su geografija i biologija glavne determinante prosperiteta i da su upravo one omogućile do dan danas prisutnu dominaciju Zapada. Kultura, manje više. Guns, Germs and Steel je pretvoren i u dobar dokumentarac.

Nezaobilazni Jeffrey Sachs u Kraj Siromaštva sa svojim pristupom “kliničke ekonomije” nastoji precizno diagnosticirati uzroke siromaštva i kako ih ukloniti. Sachs također smatra da su geografske i klimatske barijere velika prepreka prosperitetu; tropske klime su pogodne za razne bolesti, zemlja je lošije kvalitete, topografija i nedostatak infrastrukture onemogućuju pristup svjetskim tržištima. Recept dr. Sachsa je u većini slučajeva više vanjske pomoći iz bogatih zemalja, planirana izgradnja klinika, škola, infrastrukture itd. Još jedna “velika teorija” siromaštva i kako iz njega izaći.

Objašnjenja i knjige bazirane na “velikim teorijama” su odvažne, privlačne i stoga žilave. Ideja da rast ovisi o kulturi ili geografiji je i dalje vrlo snažna. Ali, sreća ne prati hrabre baš uvijek. Lampica u glavi se mora upaliti. Kako se Italija uspijela obogatiti iako nema Protestantsku etiku rada (dapače)? Kako je Japan postao jedna od najbogatijih zemalja iako osim što nije Europska zemalja (!), zauzima geografski nezavidan položaj, ne uživa prirodne resurse na levelu Europe i nije sudjelovao u otkriću novog svijeta i njegovoj kolonizaciji? Kako to da je Finska geografija i klima pogodna za rast i prosperitet?

Usprkos razumijevanju i odgovorima koje “velike teorije” nude, silne razlike između bogatstva naroda ustraju. Više od jedne milijarde ljudi u 2010. živjelo je sa prihodom manjim od $1.25 (PPP) na dan. Nobelovac Douglass North u svojoj knjizi Understanding the Process of Economic Change ističe, opet pomalo odvažno, da ne samo da znamo uvjete pogodne za rast, nego i institucije nužne za uspiješan rast. Povrh svega, ono tehničko (korisno) znanje koje podiže produktivnost i proizvodni potencijal ekonomije i dalje raste. Zašto onda neke zemlje još uvijek ne uživaju u prosperitetu?

SOLOWO IZNENAĐENJE

Druga sorta knjiga ne pretendira da ima ispravne odgovore zašto su neke zemlje siromašne ili da zna rješenje (panacea) svih poteškoća ekonomskog rasta, već pristupa problemu oprezno i sistematski, sa skromnijom namjerom da objasni ono što može, otkrije pogrešne politike i razluči kako bi TBF-ovci rekli “šta je dobro, a šta nije, šta se smije uvrstiti, a šta ne smije”.

Najnovija pridošlica ovoj grupi je ambiciozni rad Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona (AR nadalje) Why Nations Fail (2012). Kroz mnoštvo povijesnih primjera AR se fokusiraju na političke i ekonomske institucije kao ključ uspjeha i prosperiteta zemalja. Institucije koje svakako nisu dobre i dovode do loših ishoda su “ekstraktivne institucije” – dizajnirane od strane elita kako bi za elitu izvlačile resurse iz ostatka društva. Ekstraktivne političke i ekonomske institucije slažu se kao sat rukavica na ruku.

Uspješne zemlje definirane su “uključivim (inkluzivnim) institucijama” – sigurno privatno vlasništvo, nepristrana vladavina prava, sloboda razmjene, ugovaranja i poduzetništva i karijere. S obzirom koja od ove dvije vrste institucija postoje u pojedinim zemljama, isti šokovi (npr. otkriće novog kontinenta, industrijska revolucija) mogu imati dobre ili loše ishode.

AR razmatraju teorije razvoja koje su (pre)često ponuđene kao objašnjenje za siromaštvo i bogatstvo zemalja. Gore navedene geografija i kultura su diskreditirane kao odlučujući faktori. U Hrvatskoj često spominjana teorija da-bar-imamo-bolje-političare-koji-znaju-što-napraviti također je odbačena. Naginje na teoriju elite koja ima svaki razlog organizirati ekstraktivne političke i ekonomske institucije za vlastitu korist, na uštrb drugih pojedinaca. Drugim riječima, dobro-znaju-što-rade.

Ovakvo izravno diskreditiranje neuspješnih teorija nije novo. Desetak godina unazad, William Easterly, u vrlo hvaljenoj knjizi The Elusive Quest for Growth (2001), pomno je nanizao sve ozbiljne formule za pretvaranje siromaštva u prosperitet isprobane posljednjih 60tak godina. Sve su na kraju podbacile. Uzmimo primjerice investicije. Dugo vremena za mnoge ekonomiste, razvojne stručnjake i agencije, investicije u pogone, nekretnine i infrastrukturu bile su ključ razvoja i determinanta dugoročne stope rasta. Pod rastom podrazumijevamo povećanje BDPa i životnog standarda za svakog stanovnika. Upravo na tom tragu su mnogobrojna objašnjenja i pozivi za većom vanjskom novčanom pomoći koju zagovara Jeffrey Sachs – više novca za više investicija. Druga knjigu The White Man’s Burden Easterly je napisao kao kontratezu Sachsovom zagovaranju veće vanjske intervencije i pomoći.

I hrvatska Vlada se izgleda okladila na investicije, privatne i javne. Doduše, u domaćem slučaju, cilj je kratkoročan oporavak i podizanje stope rasta do sljedećih izbora. Dugoročna stopa rasta Vladi nije ni u primisli, što sam pokušao, možda ne sasvim direktno, prodiskutirati u pregledu Pillars of Prosperity na banka.hr.

Ipak, Nobelovac Robert Solow davne 1956. iznenađujuće, ali uvjerljivo zaključio je da investicije ne mogu biti izvor rasta. Da bi životni standard bio veći svatko bi trebao proizvoditi više, što je otprilike definicija produktivnosti. No, sa sve većim investicijama u kapital i tako dodavanjem više strojeva na fiksnu količinu radnika dolazi do padajućih prinosa proizvodnje. Jednostavna i očita logika padajućih prinosa znači da bi sa sve više investicija po radniku stopa rasta  pala na nulu. Solowo iznenađenje je da stopa rasta na dugi rok ne može biti održana samo investicijama u pogone i infrastrukturu, jer ipak u mnogim zemljama promatramo kontinuiranu stopu rasta po stanovniku.

Osim što diskreditiraju neuspješne teorije i “rješenja” siromaštva, argument knjiga Easterlya i AR je u suštini isti: ispravni poticaji su najvažniji. Easterly posvećuje više od polovice knjige da bi ukazao kako rast izostaje kada se zaboravi temeljni ekonomski princip: ljudi reagiraju na poticaje. Prijašnje strategije izlaska iz siromaštva nisu uspjele jer nisu vodile računa o poticajima koje su davale sudionicima razvoja, kreatorima rasta.

Vratimo se na tren Solowu. Jedini mogući izvor dugoročnog rasta za Solowa je tehnološki napredak kojim se mogu izbjeći padajući prihodi. No, ljudi imaju motivaciju usvojiti novu tehnologiju samo kada za to imaju ispravan poticaj, tj. kada znaju da će ima se odricanje od potrošnje danas isplatiti u budućnosti kroz veći prinos nove tehnologije. U mnogim siromašnim zemljama takvih poticaja, namjerno ili slučajno, nema. Da li namjerno ili slučajno izostaju u Hrvatskoj?

[‘Poticaji’ u ovom kontekstu imaju značaj engleske riječi ‘incentives’. Ne znače nešto kao direktni državni poticaji poljoprivredi ili industriji, što bi bile ‘subvencije’. Čisto da ne bude zabune da zagovaram nekakve rastrošne i beskorisne subvencije.]

AR su suglasni sa ovim arugumentom, također ističući da je prosperitet rezultat ispravnih poticaja. Ali idu korak dalje i komplementiraju taj argument sa teorijom da su poticaji rezultat vrste i kvalitete političkih i ekonomskih institucija koje zemlja ima. Uključive institucije potiču ponašanje korisno za sve i omogućuju povećanje vlastitih prihoda, dok ekstraktivne institucije potiču izvlačenje resurse iz ostatka društva i omogućuju bogaćenje šačice (samo)izabranih na uštrb višeg ekonomskog rasta i standarda svih. Zemlja u kojoj su političke institucije pod čvrstom kontrolom neke elite, država je više nego spremna i sposobna “ukrasti” dio proizvodnje, rada i dobiti kroz korupciju i ekstraktivne ekonomske institucije, što će naravno imati negativan efekt na usvajanje novih tehnologija i tako rast proizvodnog kapaciteta i dohotka.

13. srpnja 2013

Iz Arhiva – Švicarci na Hrvate 2007.

autora/ice cronomy

Čitajući odličan članak Milana Deskara-Škrbića u Banka Magazinu ne mogu se otrgnuti dojmu da su banke zaslužile izgubiti ovaj spor oko kredita u ‘švicarcima’ i kamatnih stopa itd. Ne jer imam nešto protiv banaka ili njihove prakse ili jer mislim da su namjerno obmanjivale svoje klijente ili učinile nešto “krivo”, već jednostavo, kako se meni čini, jer se nisu uspjele oduprijeti argumentima na osnovi kojih je sudac Dobronić donjeo nepravomoćnu presudu. Zbog šlampavosti obrane.

Sudac Dobronić se poziva na studiju MMF-ovih ekonomista iz 1997. o kretanju švicarskog franka, odbacuje utjecaj financijske krize i recesije u EU i SADu, drži da je aprecijacija švicarskog franka bila zadana stvar, zicer, te da je i sama financijska kriza bila predvidljiva, citirajući Krugmana.

Usudio bih se reći da uz par dana pripreme jedan dobar prediplomski student ekonomije bi mogao replicirati na netočne navode svih ovih teza i dati protu primjere i argumente. Ta nije ovo prvi slučaj nepredvidljivosti kretanja tečaja. Uostalom to je upravo što je Škrbić i napravio.

No, pitam se da li je ili zašto nije do toga došlo u sudnici? Nisam bio u sudnici i slušao sve ove argumente (vjerojatno bi mi pozlilo vrlo brzo) ali pretpostavljam da su neki od ovih argumenata vjerojatno izneseni tokom suđenja i (možda) raspravljani. (?) Ako nisu i ako je sudac Dobronić donio presudu čitajući Krugmana i neke mutne i slabo zapažene radove MMF-ovih ekonomista, čemu onda čitavo suđenje?  Zbog povreda Zakona o zaštiti potrošača?

Ako se diskutiralo o ovim tezama, pravo pitanje je što su odvjetnici banaka radili, kako su se pripremali i kako replicirali na ove argumente odvjetnicima udruge Franak, pravnicima koji do jučer, po njihovim riječima, nisu znali da li je krivulja potražnje silazna ili uzlazna. Što su odvjetnici banka radili, s kim su se konzultirali? Zar nemaju te banke neke stručne i obrazovane analitičare i ekonomiste (neke čini mi se sa prilično zvučnim imenima) koji su mogli i trebali pripremiti odgovore također bazirane na ekonomiji tečaja, financijskih kriza i recesija?

Ovako, ispada da je šaćica ekonomski slabo potkovanih pravnika mahala nekakvim malo ili nimalo relevantnim radom MMF-ovih ekonomista za razdoblje 2007. do danas i zauvijek promjenila hrvatsko bankarstvo, bila presuda pravomoćna ili ne. Možda je bilo moguće pronaći rad – publicirani rad u akademskom časopisu, ne samo radnu verziju – koji ističe probleme i nemogućnost predviđanja kretanja tečaja, analizira stabilnost eur/chf tečaja do izbijanja krize u EU itd.

Ovo je naravno potpuno glupo pitanje, stoga ulovite se za nešto prije nego pročitate ostatak rečenice, ali kako to da ti isti  ekonomisti koji su “predvidjeli” aprecijaciju franka 1997. nisu predvidjeli krizu i recesiju 2008.? Čudno kako ta predviđanja (ne)funkcioniraju u ekonomiji. Poanta je da što god se “moglo” predvidjeti o kretanju tečaja ili krizi, “moglo” se predvidjeti i nešto drugo. U nekakvim seminarskim dvoranama konstatacija suca Dobronića da je bilo moguće predvidjeti aprecijaciju franka bilo bi dočekano sa, ahm, rezervacijom, ali zasigurno i sa protutezom da je franak mogao ostati stabilan ili oslabiti u odnosu na euro zbog ovog ili onog razloga. 

Primjerice, čisto da se besramno samopromoviram, Dobronić nije trebao kopati po radu iz 1997. da bi konstatirao da će franak aprecirati, već je mogao pročitati što sam napisao na ovom blogu davnog Rujna 2007. o popularnosti kredita u francima ili sa valutnom klauzulom, mogućnosti jačanja franka i rasta referentne kamatne stope za franke, te kako “Ne bi bilo iznenađujuće da kamate na kredite s valutnom klauzulom u Švicarskim francima porastu još jednom do kraja (2007.) godine.

Mogući mehanizam je onda bio jačanje franka zbog podizanja referentne kamatne stope (3-mjesečni Libor) Švicarske Narodne Banke “kako bi smanjila raskorak između kamatnih stopa na ostale valute, poskupila franak i tako učinila carry-trade manje privlačnim” (citiram sam sebe ovdje). Zbog toga, “predividio” sam onda da podizanje “švicarske kamatne stope zbog veće inflacije i smanjivanja carry-trade, osjetiti će se i u Hrvatskoj kao i drugim zemljama centralne i istočne Europe.”

No, nisam bio toliko sposoban predvidjeti financijsku i dužničku krizu u EU, skandal i krah Libora ili aprecijaciju švicarskog franka zbog njegove percepcije kao najsigurnije valute. Ipak, učinilo mi se onda da:

Postoji zabrinutost da špekulacije sa valutama mogu destabilizirati ekonomije istočne Europe u kojima su hipotekarni krediti indeksirani ili denominirani u francima i vrlo popularni. Dok se tipični investitori na tržišu valuta znaju zaštiti od gubitaka u carry-trade spekulacijama i mogu brzo likvidirati svoje pozicije, obična kućanstva nisu u mogućnosti to napraviti, a neka nisu ni svijesna u što se upuštaju. Hipotekarni krediti su uglavnom u domaćoj valuti, ali indeksirani za franak ili neku drugu valutu. Ako su krediti u “švicarcima” izdani sa plivajućom kamatom, porast Švicarskih kamata će povećati kamate na postojeće kredite. Kad bi vrijednost franka porasla u odnosu na kunu dužničko opterećenje obitelji koja zarađuje u kunama, a ima zajam u francima, bi se povećalo (bilo zbog rasta vrijednosti franka ili nekakve umjetne devalvacije kune).

Kuna je zapravo malo i ojačala u odnosu na franka u to vrijeme. No, unatoč mojim sposobnostima predviđanja ili možda zbog njih, to nije odvratilo ni moje roditelje od uzimanja kredita sa klauzulom u franku te su i oni potom iskusili neugodnosti vezane za potpuno “predvidljivo” jačanje švicarskog franka.

Vo’ se veživa za roge, a čovik za besidu! A ča san ti ja reka 2007. mama? (Forši ta poslovica nima veze sa gornjim tekstom, ma mi se istešo pježa.)

25. svibnja 2013

Štednja, Potrošnja, Rast i Trokuti – 2. Dio

autora/ice cronomy

Debelo kasnim sa ‘nastavkom’ o pitanju ispravne državne politike u recesiji, potrošnja ili štednja?

U prethodnom postu istaknuo sam tri teme. Prvo, što znači ispravno u ovom kontekstu je već samo po sebi problematično za definirati. Da li je u recesiji ispravna ona politika koja u kratkom roku stabilizira ekonomiju i izvuće zemlju iz recesije ili je važnije fiskalnu politiku usmjeriti na dugoročno održivi ekonomski rast? Mogući je određeni trade-off između dviju kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, što neke zemlje mogu provesti i podnijeti bolje od drugih.

Drugo, potpuni i zadovoljavajući odgovor teško ćemo pronaći usporedbom sa drugim zemljama, osim u iznimnim slučajevima nepokolebljve sličnosti dviju zemalja i seta okolonosti u kojima su se našle. (Kandidati?) Treće, možda samo pitanje ‘potrošnja ili štednja?’ nije najvažnije u datom trenutku ako ekonomski rast izostaje zbog nekih ‘trećih’ razloga.

TEORIJE (kao)

U procjeni učinka i ispravnosti javne politike nezamjenjiv alat je ekonomski model pomoću kojeg možemo ilustrirati moguće posljedice određene politike štednje ili potrošnje. Stoga nije na ‘koga’ se moramo ugledati, već na ‘što?’ Koja teorija, koji model makroekonomij, objašnjava hrvatski poslovni ciklus, njegove uzroke te moguće ishode politika javne štednje ili potrošnje u recesiji? Samo u takvom okviru možemo uvjerljivo argumentirati što je vjerojatno ispravno, a što nije.

No, imajući to pitanje na umu, umjesto da se bacimo na dubinske analize mnogih makroekonomskih teorija i posljedica državne potrošnje ili štednje u njima, možda bi, kao prva aproksimacija, efikasniji put bio prvo upitati se ‘čijim’ modelima vjerujemo. Imamo par opcija: akademski ekonomisti, Vlada tj. Ministarstvo Financija, HNB i možda ekonomisti privatnih banaka. Svi oni koriste određene makroekonomske modele na kojima baziraju svoja predviđanja i koje koriste u procjeni nekih politika. Neki su ‘ispravniji’ od drugih.

Ne znam za vas, ali moja refleksna reakcija bila bi na prvo mjesto staviti ono što HNB govori; ozbiljna, ne-politička, ne-pristrana institucija kojoj je primarna zadaća cijenovna i makroekonomska stabilnost. Također, HNB uživa značajno povjerenje javnosti; sjetimo se samo koliko su riječi guvernera Rohatinskog odzvanjale u javnosti i povjerenje koje je sam guverner uživao. Ipso facto dobre su šanse da fiskalnu politika koju HNB zagovara, iako na nju ne može djelovati – a znamo da je to štednja i smanjenje javnih izdataka – je ona koja ide u smjeru poboljšanja makro stabilnosti. Drugim rječima bit će da modeli i teorije ekonomije kojima se HNB vodi za razumijevanje hrvatske ekonomije ukazuju na javnu štednju kao onu “ispravnu” politiku u ovom trenutku.

I drugim gore navedenim kandidatima makro stabilnost bi trebala biti primarni cilj. Kao što HNB provodi monetarnu politiku u korist makro stabilnosti, MiFin bi trebao provoditi fiskalnu politiku sa istim ciljem. Zašto onda ne bi vjerovali da je MiFin-ova politika ona ‘ispravna’? MiFin je pod političkom ingerencijom, a znamo da (hrvatski) političari vole izmišljati toplu vodu. Iako je dakle Vladi (ovoj, prošlo ili budućoj) načelno cilj stabilnost i rast, nema garancije da političari neće trgovati ekonomski cilj za kratkoročni politički cilj, npr. pobjedu na izborima. Dakle, bez obzira što ekonomski modeli govore da je ‘ispravno’, politički modeli možda govore da je nešto drugo ‘ispravno’.

Među akademskim ekonomistima, kojima je u načelu prosperitet i makro stabilnost također cilj, postoje raznolike preporuke o ispravnoj  državnoj politici u recesiji. Razni (polu) ekonomisti se paradiraju po medijima i već niz godina koliko već traje recesija ističu ili potrošnju ili štednju kao jedinu ispravnu politiku. Zbunjujuće. Na koje teorije se oni oslanjaju da imaju tako raznolike preporuke? Kako je to uopće moguće?

Problem sa modelima i teorijama makroekonomije za procjene fiskalne politike je da ih ima više, te da različiti modeli imaju drugačije, ponekad kontradiktorne, preporuke za ulogu državne politike u recesiji. Također, moderna makroekonomija nije se posebno bavila fiskalnom politikom, naglasak je bio na monetarnoj politici. Moderni makro modeli su imali vrlo malo utjecaja za vođenje kratkoročne fisklane politike. Stoga, ne iznenađuje da jedan makroekonomist iz Zagreba, jedan iz Splita i jedan iz Pule imaju drugačiju preporuku za Vladu što je “ispravna” politika u recesiji, povećanje državna potrošnja ili pak štednja.

Tako nešto sam pokušao ilustrirati u onoj  seriji o Vulgarnim Keynezijancima. Stara Keynezijanska garada zagovara povećanu državnu potrošnju kao jedinu ispravnu politiku koja može stabilizirati ekonomiju i izvući je iz recesije. Takvih Keynezijanaca u Hrvatskoj ekonomskoj misli ne nedostaje. Na drugu ruku, ako ste pročitali cijelu seriju, vidjeli ste da je moguće konstruirati drugačiji model – neuspjeh koordinacije – također oko nekih Keynesovih ideja (npr. animal spirits) i argumentirano doći do suprotnog zaključka: smanjenje državne potrošnje može imati stabilizirajući efekt, poboljšati očekivanja kroz smanjenje neizvjesnosti i gurnuti ekonomiju iz loše ravnoteže (recesije) u bolju (rast). Takvih Keynezijanaca u Hrvatskoj ekonomskoj misli ima malo.

Koje su implikacije nekih drugih teorija poslovnog ciklusa  za državnu politiku? Jedan od najmodernijih i najkorištenijih teorija u makroekonomiji je tkv. teorija realnog poslovnog ciklusa, RBC prema engleskom nazivu real business cycle.  U toj teoriji – za koju su Finn Kydland i Edward Prescott dobilli Nobelovu – jedan običan, standardan model ekonomskog rasta podvrgnut je stalnom “bombardiranju” šokovima produktivnosti, tehnologije. Dakle realnim šokovima, ne monetarnim jer je novac neutralan ovdje. Šokovi, pozitivni i negativni, za produktivnost ekonomije su izvor i objašnjenje poslovnog ciklusa. Koja je uloga državne politike? U osnovnom RBC modelu država nema ulogu stabilizacije poslovnog ciklusa. U RBC modelu poslovni ciklusi, periodi recesije i rasta, su optimalni odgovor ekonomije na stalne fluktuacije produktivnosti i stoga država jednostavno nema što stabilizirati nit potrošnjom nit štednjom, niti bi to trebala.

I austrijanci svog konja za utrke imaju (iako malo tko od ‘policymakera’ jaše tog konja). U njihovom modelu poslovnog ciklusa državna potrošnja i intervencija može pogoršati stanje jer država jednostvno ne zna sve moguće posljedice vlastite intervencije. Općenito austrijanci smatraju da državna (deficitarna) potrošnja može samo pogoršati alokaciju investicija i resursa, a taj je efek u recesiji možda i još gori. Dakle, RBC i Austrijanci od prve nisu ‘ispravni’ modeli za početi razmišljati o pitanju potrošnje ili štednje države. No, podsjećam, možda to nije ni ispravno pitanje.

Nova, moderna verzija Keynezijanske teorije svakako može poslužiti kao oslonac za državni stimulans i povećanje državne potrošnje u recesiji. No, vrijedi napomenuti da je važniji mehanizam za utjecanje na ekonomiju u novoj Keynezijanskoj teoriji kamatna stopa, ne državna potrošnja. Monetarna politika ima glavnu riječ i tek kada nominalne kamate udare nulu i monetarna politika je tehnički bespomoćna država može fiskalnom politikom utjecati na ekonomiju. U teoriji. Koplja se lome i dalje. Tematika koja je za Hrvatsku malo bitna sada.

Na kraju, korisnost svih ovih modela – jer svaki ima i svoju kritiku – je u tome koliko dobro su njihova predviđanja poravnata sa kretanjima varijabli u stvarnosti, poput investicija, potrošnje, zaposlenosti, plaća, itd. Pa tako, da si još malo zakompliciramo život, modeli neuspjeha koordinacije i RBC su gotovo identični u svojoj sposobnosti podudaranja sa stvarnim podacima. No, jedan model kaže da država nema ulogu stabilizirati ekonomiju ni potrošnjom ni štednjom, dok drugi kaže da država gotovo pa mora intervenirati fiskalnom politkom kako bi ekonomiju izbacila iz loše i presumjerila u dobru ravnotežu, inače šansa za poboljšanje ekonomije ostaje neiskorištenom. A crisis is such a terrible thing to waste. Na koji model se osloniti kao osnovu državne politike? Koji je model onaj “ispravni” za hrvatskih već pet godina recesije?

Ispada da se nalazimo u iznimno nezadovoljavajućoj situaciji. Ne možemo se osloniti na ishode i iskustva drugih zemalja.  Možda se ne možemo ni na vlastita iskustva iz prošlosti jer niti jedna ekonomija u biti nije ista u dvije točke u vremenu. Makroekonomski modeli nam daju mnoštvo kontradiktornih savjeta što činiti, a ne znamo ni kome, ni čijim modelima vjerovati.

TROKUTI
Možda pogled iz jednog drugog kuta bi nas mogao izvući iz ove frustrirajuće situacije i omogućio nam tračak nade da nekog korisnog odgovora ipak ima. Kaada pitamo da li je državna štednja ili potrošnja ispravna politika u recesiji, u suštini zanima nas kako bi, u određenom vremenu, država utjecala na razinu i rast BDPa fiskalnom politikom.

Keynezijanci, stari i novi, vide problem u jazu BDPa (output gap), razlike između potencijalne i ostvarene razine BDPa koja je manja zbog recesije. Zadatak države je da zatvori taj jaz. Oni “znaju” da je BDP (daleko) ispod svoje ‘potencijalne’ razine zbog nedostatka ukupne potražnje, ne zbog mogućih raznih neefikasnosti koje spriječavaju da tržište alocira resurse na najbolji mogući način i tako podigne BDP. Stoga povećana državna potrošnja, rađe nego rezanje poreznih stopa, je ispravna i najbolja politika za zatvoriti taj jaz i izaći iz recesije. Jaz BDPa kao rezultat umanjene ukupne potražnje u ekonomiji ponekad se zove i Okunov jaz, po ekonomistu Arthuru Okunu.

Jedna prepreka u tom pristupu je kocept potencijalnog BDPa. Što predstavlja potencijalni BDP? Za Keynezijance je to mjera razine BDPa koji bi mogli dostići sa “ispravnom” fiskalnom i monetarnom politikom. No, prisjetimo se npr. osnovne ideje RBC teorije poslovnog ciklusa: periodi recesije i buma optimalna reakcija ekonomije na stalne fluktuacije produktivnosti; potencijalna razina BDPa je istovjetna sa ostvarenom i nema jaza koji bi država trebala zatvoriti mjenjanjem svoje potrošnje na gore ili dole. Općenito, ako nema neefikasnosti u ekonomiji nema potrebe da država intervenira da ih ispravi.

No, ako resursi nisu iskorišteni na najbolji mogući način i razne distorzije tržišnog mehanizma (porezi, koluzije, državni monopoli, intervencije, itd.)  stvaraju alokativnu neefikasnost, kapacitet ekonomije da proizvodi dobra, usluge i stvara nova radna mjesta biti će smanjen. Znači neefikasnosti koje nastaju kao rezultat loših mikroekonomskih politika (visoki porezi, birokratske i regulativne prepreke, slaba zaštita privatnog vlasništva i ugovora) također mogu dovesti do gubitka par postotaka BDPa i smanjenjem produktivnosti ozbiljno narušiti dugoročni ekonomski rast. Gubitak blagostanja zbog raznih mikro distorzija, alokativnih neefikasnosti i intervencija države u kompetitivno tržište mjerimo  Harbergerovim trokutom, prema Arnoldu Harbergeru.

U prisutstvu takvih neefikasnosti uloga država je da ih ispravi, pogotovo ako je sama kreirala neefikasnosti i distorzije u alokaciji resursa svojim lošim mikroekonomskim politikama. Primjerice, znamo da porezi i subvencije uvode distrozije u funkcioniranje tržišta. Upravo je jedna od glavnih funkcija Harbergerovih trokuta mjeriti gubitka blagostanja zbog poreza i subvencija. Stoga, tijekom poslovnog ciklusa ispravno je da država izgladi distorzije koje nastaju zbog poreza. Ako se porezi drže konstantnim, kako bi se umanjile neefikasnosti zbog učestalih promjena, država dopušta da porezni prihodi porastu (padnu) u dobrim godinama (u recesiji). Ako se pak mjenjaju, bile bi niže u recesiji a više u bumu. Taj neki oblik kontraciklične politike ipak nije usmjeren na stabiliziranje BDPa nego na smanjenje porezne distorzije tijekom čitavog poslovnog ciklusa.

Također, distorzije i gubici blagostanja nastaju zbog (državnih) industrijskih monopola. Sam Harberger je pokušao izmjeriti te gubitke zbog monopola.

Keynezijanci ne daju Harbergerovim trokutima veliku važnosti. Kako bi Krugman rekao makro pobjeđuje mikro; gubitak blagostanja i zaposlenosti je daleko veći zbog pada potražnje i ostvarenog BDPa ispod ‘potencijalnog’ nego zbog nekakvih mikroekonomskih neefikasnosti. Poznata je izreka Jamesa Tobina da je potrebno puno Harbergerovih trokuta da bi ispunili jedan Okunov jaz. Zato njihov naglasak na jazu BDPa i njegovom zatvaranju povećanjem potražnje – trošite, trošite, trošite! –  bez obzira na prisutne ekonomske neefikasnosti u alokaciji resursa.

No ako razmišljamo o padu BDPa i ekonomskoj stagnaciji kao rezultatu pada kapaciteta ekonomije, padu produktivnosti i prisutstvu raznih neefikasnosti, ispravna politika države nije da štedi ili troši kako bi smanjili nekakav jaz outputa mikromenadžmentom potražnje, već da eliminira distorzije i unaprijedi alokaciju resursa u svoje najproduktivnije svrhe. 

Visoki porezi, visoke subvencije gubitašima i državni monpoli dio su hrvatske ekonomske stvarnosti već godinama. Te neefikasnosti su vrlo važan dio priče o ispravnoj fiskalnoj politici u recesiji, ali i tijekom čitavog poslovnog ciklusa. Rekao bi da su Harbergerovi trokuti u Hrvatskoj veliki i možda ih ne treba puno da bi ispunili jaz između sadašnje razine BDPa i neke moguće bez tih neefikasnosti.

Od 2000. do danas u Hrvatskoj je došlo do značajne realokacije resursa u zastarijele, nekonkurentne industrije poput brodogradnje, tekstila, prometa, u ‘industriju’ nekretnina, sve dok je javni sektor bujao bez možda ikakvog poboljšanja vlasitite produktivnosti i upitne koristi za privatni sektor. Posljedice tih neefikasnosti su katastrofalne. Vrijedi se sjetiti da je Domovinski rat trajao pet godina. Nakon pet godina recesije, moguće i još koje, možda možemo početi govoriti o (još jednoj?) izgubljenoj generaciji.

Razmišljati o štednji ili potrošnji države u recesiji možda u načelu nije korisno ako nas postavi na put u kojem štednja ili potrošnja postanu same sebi svrhom. Slabo promišljeno rezanje i otpuštanje dok se istovremeno uglavnom ignoriraju alokativne neefikasnosti i pogrešne mikroekonomske politike ne donosi mnogo poboljšanja u trenutnu situaciju već samo kupuje transcendentalan rejting i privid stabilnosti. (No, izgleda da ni to nije uspijelo.)


21. svibnja 2013

U međuvremenu, u Hramu Sindikata, Hrvatska je završila u kavezu

autora/ice cronomy

Sindikati javnih namještenika najavljuju štrajk. Blokirati će cijelu Hrvatsku. Cik pred sezonu. Prigodni video. (P.S. Možda malkice pretjerujem.)

20. travnja 2013

Crveni karton za Austerity ekipu? (nabacano)

autora/ice cronomy

Pretpostaviti ću da ste u posljednjih par dana upoznali sa dramom oko Reinhart-Rogoff (RR) rada u kojem je, nehotice, napravljena excel pogreška u procjeni stope rasta BDPa. RR su ranije procjenili da  kada javni dug naraste na određenu granicu (“treshold”) od 90% BDPa, ekonomski rast znatno uspori. Rezultat je ispao pogrešan jer su RR napravili excel grešku. Tri ekonomista sa UMass su analizirali njihove izračune i ukazali na grešku i još par upitnih stvari. RR su odgovorili isti dan.

Mediji i twitter su prilično dobro eksplodirali nakon toga. Ljudi su se naslađivali i još pumpaju diskusiju. Postaje nemoguće pratiti svu sili komentara. Dobar sažetak ovdje. Rogoff je faca u makroekonomiji. Velika faca. Osim što je profesor na Harvardu, bivši je glavni ekonomist MMFa. Otvoreno se usprotivio Stiglitzu. No, što to znači za Hrvatsku? Neke lekcije postoje, sigurni, ali mislim da ne mijenja puno za Hrvatsku fisklanu politiku u osnovi. Evo par nabacanih misli.

Koliko je procjena slučajna pogreška, a koliko ‘endogena’ zbog samog izbora excela kao softwarea za analizu je zasebna tema za diskusiju.
Dobra lekcija, pogotovo za studente ekonomije, je ne koristite i ne oslanjajte se na excel i mehanizme “povlaćenja” kockica ili čega već  u nekim možda važnijim istražvanjima i analizi podataka. Mislim da ne mogu zamisliti gori software, koji podiže vjerojatnost tehničke pogreške u takvim analizama od excela. Možda samo moje pristrano mišljenje, a možda ipak postoje daleko bolje i sigurnije alternative.

No, kako bilo, čitava drama koja se razvila u zadnjih par dana je zapravo malo bezvezna.
Neki ekonomisti drame. Određeni komentatori, koji ne skrivaju svoju pristranost, došli su na svoj “znao-sam-da-štednja-nevalja” moment, iako rad o tome ne govori direktno. Za njih je fiskalni stimulans (potrošnja) i dalje imperativ. Drugi pak, sa suprotnog kraja ideološkog spektra, hrabro i dalje pile jedno te isto, štednja, štednja.

Koliko toga ima koristi za ozbiljniju analizu i politiku u zemljama kao Hrvatska koje nisu dio kluba razvijenih zemalja u kojima se ove diskusije vode? Ameri komentiraju sa svojeg pogleda, gledajući svoj interes i svoju fiskalnu politiku. Malo ih zanima što RR istraživanje u svojoj srži znaći za fisklanu politiku zemalja poput Hrvatske. A znači da su javni dug (unutarnji i vanjski) važno ograničenje.

Koliko sam vidio, u čitavoj drami najžustriju diskusiju vode uglavnom medijski komentatori, pristrani analitičari iz raznih think-tankova, politikanti. Njihov je primarni interes što ovo znači za politiku štednje ili potrošnje, deficita i javnog duga. Među tim diskusijama nećemo pronaći odgovor na neka osnovna pitanja, pogotovo ne o uzročno-posljedičnoj vezi između ekonomskog rasta i javnog duga.

Te rasprave su političke naravi, nabijene emocijama, u kojima diskutanti imaju predodređna mišljenja što mora biti ispravan odgovor, ne nužno koji on jest  i koji je stvarni smjer uzročne veze između rasta i javnog duga. Veći naglasak na normativna, manji na pozitivna pitanja.

Na drugu ruku, ozbiljnije (akademske) ekonomiste isto zanimaju poante rada, ali na manje emocionalno nabijenom levelu. Par blogera ekonomista za koje sam očekivao da će komentirati još nisu. Akademike zanima istraživačka vrijednost i metodologija ovog rada. (U ovom slučaju je jednostavna, što je možda i problem rada.) Akademska rasprava je bitna u rezoluciji ovakvih pitanja, no mislim da toga još nije došlo. Komentatori koriste radove poput RR kao oružje, akademici kao osnove za diskusiju, raspravu.

Da, excel pogreška je vrlo(!) nesretna stvar za RR. Neupitna je, ali je i manje bitna. Možda dovodi u pitanje mnoge druge njihove brojke prezentirane u radovima. Druge dvije zamjerke koje rad troje ekonomista sa UMass ima su diskutabilne.

Da li visok javni dug usporava ekonomski rast? Možda ekonomski rast usporava pod teretom javnog duga. Možda javni dug raste brže zbog sporijeg ekonomskog rasta (BDP je nazivnik u javnom dugu). A možda štednja u situaciji visokog javnog duga usporava ekonomski rast.

Sve te i još par veza bi trebalo analizirati i isključiti kako bi došli do one ispravne. Iznimno težak zadatak. Uzročno-posljedičnu vezu je vrlo teško pronaći i potvrditi u većini slučajeva.  Istraživanja jednostavno nisu uvjerljiva po tom pitanju. Možda u vezi javnog duga i ekonomskog rasta uzročnost može ići u oba smjera u različitim vremenima.

RR nikada ne tvrde u svom radu uzročnost, već ukazuju na zanimljivu asocijaciji dviju varijabli. Rad ne bi bio objavljen inače. No, u nekim medijskim istupima RR su bili možda manje-nego-izravni da se radi o korelaciji, a ne uzročnosti. I to je nažalost, jer znaju bolje.

Da li je visok javni dug problem ili ne? Vjerojatno ovisi od zemlje do zemlje. Da, to je nezadovoljavajući odgovor, ali je instruktivan. Koliko povjerenja možemo imati da procjena jednog broja vrijedi, manje-više, za desetke zemalja u uzroku? Radi se o prosječnoj stopi ekonomskog rasta. Koliko pouzdanja imamo da je taj broj ispravan za Hrvatsku koja nije u uzorku analiziranih zemalja? Koliko je ta procjena čvrsta, precizna, značajna? Prepirati se oko preciznosti procjene jedne ili dvije brojke u makroekonomskom radu ili ekonometrijskih analizama općenito je bezvezno. Uvijek se radi samo o procjenama.

Slično, procjene plafona javnog duga iznad kojeg ekonomski rast definitivno usporava je nezahvalna vježba. Ne zaboravimo da se radi o mnogim različitim zemljama. Analiziramo zemlje koje se razlikuju po mnogim faktorima rasta, ne samo javnog duga. Zemlje sa istom raznom javnog duga mogu imati različita iskustva rasta. Ne zaboravimo, na kraju dana rast ovisi o produktivnosti.

U svakom slučaju, RR nikada nije bio jedini važan i pravi razlog zašto i da li bi državnu potrošnju trebalo rezati ili ne. Možda i važnije od same visine javnog duga je pitanje na što, kako i koliko država direktno troši i koliko državna potrošnja za dobra i usluge unosi neefikasnosti u ekonomiju i umanjuje produktivnost privatnog sektora? Možda je lakše identificirati te uzročne veze.

%d bloggers like this: