Cronomy.org

U gužvi sam, ali bliži se Nobelova pa sam htio istaknuti par članaka o nekim prošli, nedavno preminulim Nobelovcima. Ovo svakako nije iscrpno.

Čuli ste i vjerojatno će te još o Ronaldu Coaseu koji je umro prije koji tjedan. WaPo ima dobar sažetak 5 njegovih najznačajnijih radova o kojim bi trebali biti informirani. The Economist članak o njemu je također vrijedan pažnje zbog kratke ali precizne poruke Coasova rada. Primjetite da je članak napisan pod stalnom kolumnom Free Exchange, što je pomalo ironično s obzirom na temu i ‘predmet’ teksta.

As he watched American car plants in action, he realised that the existence of the firm compensated for a critical flaw in the price-setting mechanism. In the real world it is often costly for buyer and seller to arrive at a final price. “Transaction costs”, like the need to negotiate or draw up contracts, prevent the price mechanism from working smoothly.

Možda su bar u ovoj instanci mogli staviti Free Exchange pod navodnike. Russ Roberts je prošle godine održao razgovor sa Coaseom. Ako ste voljni odvoji sat vremena poslušajte kako i o čemu 100 godišnjak govori. Ako ste voljni odvojit još malo više vremena, pogledajte njegovo govor u 99. godini života koji je održao na konferenciji u njegovu čast.

Elinor Ostrom nas je napustila prošle godine. Osim što je prva žena kojoj je dodjeljena Nobelova iz ekonomije, Ostrom je zapravo važna politička ekonomistica. Rad objavljen 2011. u AER, proširen iz Nobelovog predavanja, prikazuje njen intelektualni put studiranja kompleksnih sistema koji nisu centrirani samo pod strukture “tržišta” ili “države”. Ostrom je istraživala problem upravljanja zajedničkim dobrima, tkz. tragedy of the commons. Standardni lijek za taj problem je stvaranje jasno definiranih prava na privatno vlasništvo. No, Ostrom je pokazala da tragedija, iako realna, nije toliko uobičajena jer razna društva uspiju riješiti problem dizajnirajući neke druge institucije osim isključivo privatnog vlasništva. U 8 min dugom videu Ostrom objašnjava problem i rezultate.

Iako se manje oslanjala na matematiku (bar po današnjim standardima) Ostrom je vrlo efikasno komunicirala ideje i koncepte. U vrlo pristupačnom radu Collective Action and the Evolution of Social Norms Ostrom diskutira kako i zašto, za razliku od teorijskog rezultata da racionalni ljudi  nisu skloni kolektivnim aktivnostima, tj. ne bi trebali biti, razni tipovi ljudi komuniciraju želju za suradnjom i dizjaniraju institucije koje održavaju i “jačaju uvjetovanu suradnju.” Iz rada:

Extensive fieldwork has by now established that individuals in all walks of life and all parts of the world voluntarily organize themselves so as to gain the benefits of trade, to provide mutual protection against risk, and to create and enforce rules that protect natural resources. Solid empirical evidence is mounting that governmental policy can frustrate, rather than facilitate, the private provision of public goods.
…..

It is possible that past policy initiatives to encourage collective action that were based primarily on externally changing payoff structures for rational egoists may have been misdirected—and perhaps even crowded out the formation of social norms that might have enhanced cooperative behavior in their own way. Increasing the authority of individuals to devise their own rules may well result in processes that allow social norms to evolve and thereby increase the probability of individuals better solving collective action problems.

Zdravko Petak sa FPZ koji je boravio na Indiana University kod Ostrom napisao je osvrt o njenom radu povodom Nobelove 2009.

Robert Fogel, koji je 1993. podjelio Nobela (samo jedna nagrada se dodjeljuje) sa Douglassom Northom preminuo je u Lipnju ove godine. Fogel je bio pionir u korištenju kvantitativnih metoda u ekonomskoj povijesti i jedan od osnivača kliometrije, fancy ime za ekonometrijsku povijest. Testirao je one hipoteze o kojima povjesničari vole spekulirati ili imaju predosjećaj da su točne, pa provedu godine i godine kopajući po knjižnicama, tražeći nekakav “dokaz” da je hipoteza točna. Ozbiljno pogledati u podatke se malo tko usudio. Osim u intelektualnom smislu, Fogel je bio (možda) i doslovno pionir jer je u mladosti bio komunist. Vrlo brzo je odbacio za razmišljanja.

Fogelov najpoznatiji i vrlo kontroverzan rad Time on the Cross napisan 1974. zajedno sa Stanleyom Engermanom, je istraživanje ekonomije ropstva na američkom jugu. Uvriježeno mišljenje među povjesničarima prije Fogel-Engerman rada je bilo da je ropstvo neefikasna institucija i sve manje profitabilan načina proizvodnje. Kroz analizu podataka o plantažama Fogel i Engerman su pokazali da je ropstvo bilo profitabilnije nego što se prije mislilo i da bi postojalo još dugo vremena da nije došlo do njegovog ukidanja iz naravno moralnih razloga. Kritičari su ga napadali da je “pravdao” instituciju ropstva, što naravno nije. Fogelov odgovor je indikativan

But Fogel accused his critics of confusing economic efficiency with morality, likening the controversy over his views on slavery to the notion of selling “your dying parents for dog meat” to reduce burial costs. Though it would undoubtedly be economically efficient, “we don’t do it because the thought revolts us,” he said. “There is such a thing as morality, and morality is higher than economics.”

U Hrvatskoj mislim da vijesti o njegovoj smrti nije bila registrirana. Šteta, jer iako nešto manje razvikan od svog kolege Northa, jer neka Fogelova istraživanja i radovi donosi vrlo zanimljive pouke za Hrvatsku. Fogelova disertacija bavila se željeznicama. Točnije, da li je izgradnja željeznice u 19. st. prema američkom zapadu, povezivanje obje obale, otvorilo Ameriku i potaknulo visoki ekonomski rast? Smatralo se da su željeznice bilo neprikosnoveni temelj i razlog prosperiteta Amerike u to vrijeme. Fogel je pokazao da je izgradnja željeznica pridodala manje od 3% ekonomskom rastu, daleko manje nego što se prije mislilo. A autoceste?

Članak Nicholasa Wapshotta je dobar sažetak Fogelova rada.

James Buchanan, koji je preminuo u Siječnju ove godine, dobio je Nobela 1986. za svoj radu u teoriji ekonomskog i (posebno) političkog odlučivanja. Ključni uvid, koji možda i dana danas nije dovoljno usvojen u ekonomiji, iako je očit ko dan, je da političari, birokrati i država općenito nisu nisu ništa više ni manje nego jednako kao i radnici, potrošači i poduzetnici zainteresiran za vlastiti interes. Buchanana je razvio nesentimentalan pogled na politiku – “politika bez romantike” – i doveo ga do ekonomski logičnih zaključaka. U Nobelovom predavanju Buchanan je istaknuo (referirajući se na Knuta Wicksella na čijim idejama je gradio svoje uvide)

Economists should cease proffering policy advice as if they were employed by a benevolent despot, and they should look to the structure within which political decisions are made.

Njegov najpoznatiji rad je Calculus of Consent (1962); napisan zajedno sa Gordonom Tullockom jedan je od najznačajnijih radova teorije javnog izbora. Buchanan je proveo puno vremena na problemima proračunskog deficita, javnog duga i njegovog tereta. No umjesto pitanja “koji su efekti deficita?” Buchanan je pitao  “zašto država ima velike deficite? zašto državna potrošnja raste?” Za Hrvatsku vrlo aktulana pitanja. Istraživao je mikroekonomsku pozadinu državne potrošnje i deficita (u demokraciji) te sa time  izašao na ‘veliku’ scenu.

Proračunski deficiti iz godine u godinu su rezultat poticaja i interesa koje političari imaju: političari žele biti izabrani ponovo, birokrati žele zadržati svoj posao, birači žele dobra vremena i potrošnju zauvijek pa ponovo izaberu one koji im to omoguće. Ako je možda i korisno i moguće imati visoke proračunske deficite tokom recesije, Buchanan je pitao zašto bi očekivali da će političari uravnotežiti proračun u dobrim vremenima ekonomskog booma? U Democracy in Deficit: The Political Legacy of Lord Keynes prstom je pokazao na Keynezijansku ekonomiku u demokratskom sistemu. Pravila igre su ‘naklonjena’ rastućoj državnoj potrošnji i dugotrajnim deficitima.

George Mason je prošli vikend održao konferenciju o njegovom radu i djelu. Pomalo je fascinantno da je motivaciju za svoj rad Buchanan pronašao boravakom u Italiji nakon 2. svj. rata. Samo preko Jadrana. No poruke talijanskih ekonomista koji su desetljećima bili vrlo svjesni kvraljivosti i nedostatku političara da unaprijede ili poprave ekonomiju, ostale su gotovo nepoznate. Za kratki opis Buchananove ostavštine poslušajte prvih 10tak minuta EconTalk razgovora sa Peteom Boettkeom iz Siječnja ove godine, snimljenog na dan kada je Buchanan umro.

Debelo kasnim sa ‘nastavkom’ o pitanju ispravne državne politike u recesiji, potrošnja ili štednja?

U prethodnom postu istaknuo sam tri teme. Prvo, što znači ispravno u ovom kontekstu je već samo po sebi problematično za definirati. Da li je u recesiji ispravna ona politika koja u kratkom roku stabilizira ekonomiju i izvuće zemlju iz recesije ili je važnije fiskalnu politiku usmjeriti na dugoročno održivi ekonomski rast? Mogući je određeni trade-off između dviju kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, što neke zemlje mogu provesti i podnijeti bolje od drugih.

Drugo, potpuni i zadovoljavajući odgovor teško ćemo pronaći usporedbom sa drugim zemljama, osim u iznimnim slučajevima nepokolebljve sličnosti dviju zemalja i seta okolonosti u kojima su se našle. (Kandidati?) Treće, možda samo pitanje ‘potrošnja ili štednja?’ nije najvažnije u datom trenutku ako ekonomski rast izostaje zbog nekih ‘trećih’ razloga.

TEORIJE (kao)

U procjeni učinka i ispravnosti javne politike nezamjenjiv alat je ekonomski model pomoću kojeg možemo ilustrirati moguće posljedice određene politike štednje ili potrošnje. Stoga nije na ‘koga’ se moramo ugledati, već na ‘što?’ Koja teorija, koji model makroekonomij, objašnjava hrvatski poslovni ciklus, njegove uzroke te moguće ishode politika javne štednje ili potrošnje u recesiji? Samo u takvom okviru možemo uvjerljivo argumentirati što je vjerojatno ispravno, a što nije.

No, imajući to pitanje na umu, umjesto da se bacimo na dubinske analize mnogih makroekonomskih teorija i posljedica državne potrošnje ili štednje u njima, možda bi, kao prva aproksimacija, efikasniji put bio prvo upitati se ‘čijim’ modelima vjerujemo. Imamo par opcija: akademski ekonomisti, Vlada tj. Ministarstvo Financija, HNB i možda ekonomisti privatnih banaka. Svi oni koriste određene makroekonomske modele na kojima baziraju svoja predviđanja i koje koriste u procjeni nekih politika. Neki su ‘ispravniji’ od drugih.

Ne znam za vas, ali moja refleksna reakcija bila bi na prvo mjesto staviti ono što HNB govori; ozbiljna, ne-politička, ne-pristrana institucija kojoj je primarna zadaća cijenovna i makroekonomska stabilnost. Također, HNB uživa značajno povjerenje javnosti; sjetimo se samo koliko su riječi guvernera Rohatinskog odzvanjale u javnosti i povjerenje koje je sam guverner uživao. Ipso facto dobre su šanse da fiskalnu politika koju HNB zagovara, iako na nju ne može djelovati – a znamo da je to štednja i smanjenje javnih izdataka – je ona koja ide u smjeru poboljšanja makro stabilnosti. Drugim rječima bit će da modeli i teorije ekonomije kojima se HNB vodi za razumijevanje hrvatske ekonomije ukazuju na javnu štednju kao onu “ispravnu” politiku u ovom trenutku.

I drugim gore navedenim kandidatima makro stabilnost bi trebala biti primarni cilj. Kao što HNB provodi monetarnu politiku u korist makro stabilnosti, MiFin bi trebao provoditi fiskalnu politiku sa istim ciljem. Zašto onda ne bi vjerovali da je MiFin-ova politika ona ‘ispravna’? MiFin je pod političkom ingerencijom, a znamo da (hrvatski) političari vole izmišljati toplu vodu. Iako je dakle Vladi (ovoj, prošlo ili budućoj) načelno cilj stabilnost i rast, nema garancije da političari neće trgovati ekonomski cilj za kratkoročni politički cilj, npr. pobjedu na izborima. Dakle, bez obzira što ekonomski modeli govore da je ‘ispravno’, politički modeli možda govore da je nešto drugo ‘ispravno’.

Među akademskim ekonomistima, kojima je u načelu prosperitet i makro stabilnost također cilj, postoje raznolike preporuke o ispravnoj  državnoj politici u recesiji. Razni (polu) ekonomisti se paradiraju po medijima i već niz godina koliko već traje recesija ističu ili potrošnju ili štednju kao jedinu ispravnu politiku. Zbunjujuće. Na koje teorije se oni oslanjaju da imaju tako raznolike preporuke? Kako je to uopće moguće?

Problem sa modelima i teorijama makroekonomije za procjene fiskalne politike je da ih ima više, te da različiti modeli imaju drugačije, ponekad kontradiktorne, preporuke za ulogu državne politike u recesiji. Također, moderna makroekonomija nije se posebno bavila fiskalnom politikom, naglasak je bio na monetarnoj politici. Moderni makro modeli su imali vrlo malo utjecaja za vođenje kratkoročne fisklane politike. Stoga, ne iznenađuje da jedan makroekonomist iz Zagreba, jedan iz Splita i jedan iz Pule imaju drugačiju preporuku za Vladu što je “ispravna” politika u recesiji, povećanje državna potrošnja ili pak štednja.

Tako nešto sam pokušao ilustrirati u onoj  seriji o Vulgarnim Keynezijancima. Stara Keynezijanska garada zagovara povećanu državnu potrošnju kao jedinu ispravnu politiku koja može stabilizirati ekonomiju i izvući je iz recesije. Takvih Keynezijanaca u Hrvatskoj ekonomskoj misli ne nedostaje. Na drugu ruku, ako ste pročitali cijelu seriju, vidjeli ste da je moguće konstruirati drugačiji model – neuspjeh koordinacije – također oko nekih Keynesovih ideja (npr. animal spirits) i argumentirano doći do suprotnog zaključka: smanjenje državne potrošnje može imati stabilizirajući efekt, poboljšati očekivanja kroz smanjenje neizvjesnosti i gurnuti ekonomiju iz loše ravnoteže (recesije) u bolju (rast). Takvih Keynezijanaca u Hrvatskoj ekonomskoj misli ima malo.

Koje su implikacije nekih drugih teorija poslovnog ciklusa  za državnu politiku? Jedan od najmodernijih i najkorištenijih teorija u makroekonomiji je tkv. teorija realnog poslovnog ciklusa, RBC prema engleskom nazivu real business cycle.  U toj teoriji – za koju su Finn Kydland i Edward Prescott dobilli Nobelovu – jedan običan, standardan model ekonomskog rasta podvrgnut je stalnom “bombardiranju” šokovima produktivnosti, tehnologije. Dakle realnim šokovima, ne monetarnim jer je novac neutralan ovdje. Šokovi, pozitivni i negativni, za produktivnost ekonomije su izvor i objašnjenje poslovnog ciklusa. Koja je uloga državne politike? U osnovnom RBC modelu država nema ulogu stabilizacije poslovnog ciklusa. U RBC modelu poslovni ciklusi, periodi recesije i rasta, su optimalni odgovor ekonomije na stalne fluktuacije produktivnosti i stoga država jednostavno nema što stabilizirati nit potrošnjom nit štednjom, niti bi to trebala.

I austrijanci svog konja za utrke imaju (iako malo tko od ‘policymakera’ jaše tog konja). U njihovom modelu poslovnog ciklusa državna potrošnja i intervencija može pogoršati stanje jer država jednostvno ne zna sve moguće posljedice vlastite intervencije. Općenito austrijanci smatraju da državna (deficitarna) potrošnja može samo pogoršati alokaciju investicija i resursa, a taj je efek u recesiji možda i još gori. Dakle, RBC i Austrijanci od prve nisu ‘ispravni’ modeli za početi razmišljati o pitanju potrošnje ili štednje države. No, podsjećam, možda to nije ni ispravno pitanje.

Nova, moderna verzija Keynezijanske teorije svakako može poslužiti kao oslonac za državni stimulans i povećanje državne potrošnje u recesiji. No, vrijedi napomenuti da je važniji mehanizam za utjecanje na ekonomiju u novoj Keynezijanskoj teoriji kamatna stopa, ne državna potrošnja. Monetarna politika ima glavnu riječ i tek kada nominalne kamate udare nulu i monetarna politika je tehnički bespomoćna država može fiskalnom politikom utjecati na ekonomiju. U teoriji. Koplja se lome i dalje. Tematika koja je za Hrvatsku malo bitna sada.

Na kraju, korisnost svih ovih modela – jer svaki ima i svoju kritiku – je u tome koliko dobro su njihova predviđanja poravnata sa kretanjima varijabli u stvarnosti, poput investicija, potrošnje, zaposlenosti, plaća, itd. Pa tako, da si još malo zakompliciramo život, modeli neuspjeha koordinacije i RBC su gotovo identični u svojoj sposobnosti podudaranja sa stvarnim podacima. No, jedan model kaže da država nema ulogu stabilizirati ekonomiju ni potrošnjom ni štednjom, dok drugi kaže da država gotovo pa mora intervenirati fiskalnom politkom kako bi ekonomiju izbacila iz loše i presumjerila u dobru ravnotežu, inače šansa za poboljšanje ekonomije ostaje neiskorištenom. A crisis is such a terrible thing to waste. Na koji model se osloniti kao osnovu državne politike? Koji je model onaj “ispravni” za hrvatskih već pet godina recesije?

Ispada da se nalazimo u iznimno nezadovoljavajućoj situaciji. Ne možemo se osloniti na ishode i iskustva drugih zemalja.  Možda se ne možemo ni na vlastita iskustva iz prošlosti jer niti jedna ekonomija u biti nije ista u dvije točke u vremenu. Makroekonomski modeli nam daju mnoštvo kontradiktornih savjeta što činiti, a ne znamo ni kome, ni čijim modelima vjerovati.

TROKUTI
Možda pogled iz jednog drugog kuta bi nas mogao izvući iz ove frustrirajuće situacije i omogućio nam tračak nade da nekog korisnog odgovora ipak ima. Kaada pitamo da li je državna štednja ili potrošnja ispravna politika u recesiji, u suštini zanima nas kako bi, u određenom vremenu, država utjecala na razinu i rast BDPa fiskalnom politikom.

Keynezijanci, stari i novi, vide problem u jazu BDPa (output gap), razlike između potencijalne i ostvarene razine BDPa koja je manja zbog recesije. Zadatak države je da zatvori taj jaz. Oni “znaju” da je BDP (daleko) ispod svoje ‘potencijalne’ razine zbog nedostatka ukupne potražnje, ne zbog mogućih raznih neefikasnosti koje spriječavaju da tržište alocira resurse na najbolji mogući način i tako podigne BDP. Stoga povećana državna potrošnja, rađe nego rezanje poreznih stopa, je ispravna i najbolja politika za zatvoriti taj jaz i izaći iz recesije. Jaz BDPa kao rezultat umanjene ukupne potražnje u ekonomiji ponekad se zove i Okunov jaz, po ekonomistu Arthuru Okunu.

Jedna prepreka u tom pristupu je kocept potencijalnog BDPa. Što predstavlja potencijalni BDP? Za Keynezijance je to mjera razine BDPa koji bi mogli dostići sa “ispravnom” fiskalnom i monetarnom politikom. No, prisjetimo se npr. osnovne ideje RBC teorije poslovnog ciklusa: periodi recesije i buma optimalna reakcija ekonomije na stalne fluktuacije produktivnosti; potencijalna razina BDPa je istovjetna sa ostvarenom i nema jaza koji bi država trebala zatvoriti mjenjanjem svoje potrošnje na gore ili dole. Općenito, ako nema neefikasnosti u ekonomiji nema potrebe da država intervenira da ih ispravi.

No, ako resursi nisu iskorišteni na najbolji mogući način i razne distorzije tržišnog mehanizma (porezi, koluzije, državni monopoli, intervencije, itd.)  stvaraju alokativnu neefikasnost, kapacitet ekonomije da proizvodi dobra, usluge i stvara nova radna mjesta biti će smanjen. Znači neefikasnosti koje nastaju kao rezultat loših mikroekonomskih politika (visoki porezi, birokratske i regulativne prepreke, slaba zaštita privatnog vlasništva i ugovora) također mogu dovesti do gubitka par postotaka BDPa i smanjenjem produktivnosti ozbiljno narušiti dugoročni ekonomski rast. Gubitak blagostanja zbog raznih mikro distorzija, alokativnih neefikasnosti i intervencija države u kompetitivno tržište mjerimo  Harbergerovim trokutom, prema Arnoldu Harbergeru.

U prisutstvu takvih neefikasnosti uloga država je da ih ispravi, pogotovo ako je sama kreirala neefikasnosti i distorzije u alokaciji resursa svojim lošim mikroekonomskim politikama. Primjerice, znamo da porezi i subvencije uvode distrozije u funkcioniranje tržišta. Upravo je jedna od glavnih funkcija Harbergerovih trokuta mjeriti gubitka blagostanja zbog poreza i subvencija. Stoga, tijekom poslovnog ciklusa ispravno je da država izgladi distorzije koje nastaju zbog poreza. Ako se porezi drže konstantnim, kako bi se umanjile neefikasnosti zbog učestalih promjena, država dopušta da porezni prihodi porastu (padnu) u dobrim godinama (u recesiji). Ako se pak mjenjaju, bile bi niže u recesiji a više u bumu. Taj neki oblik kontraciklične politike ipak nije usmjeren na stabiliziranje BDPa nego na smanjenje porezne distorzije tijekom čitavog poslovnog ciklusa.

Također, distorzije i gubici blagostanja nastaju zbog (državnih) industrijskih monopola. Sam Harberger je pokušao izmjeriti te gubitke zbog monopola.

Keynezijanci ne daju Harbergerovim trokutima veliku važnosti. Kako bi Krugman rekao makro pobjeđuje mikro; gubitak blagostanja i zaposlenosti je daleko veći zbog pada potražnje i ostvarenog BDPa ispod ‘potencijalnog’ nego zbog nekakvih mikroekonomskih neefikasnosti. Poznata je izreka Jamesa Tobina da je potrebno puno Harbergerovih trokuta da bi ispunili jedan Okunov jaz. Zato njihov naglasak na jazu BDPa i njegovom zatvaranju povećanjem potražnje – trošite, trošite, trošite! –  bez obzira na prisutne ekonomske neefikasnosti u alokaciji resursa.

No ako razmišljamo o padu BDPa i ekonomskoj stagnaciji kao rezultatu pada kapaciteta ekonomije, padu produktivnosti i prisutstvu raznih neefikasnosti, ispravna politika države nije da štedi ili troši kako bi smanjili nekakav jaz outputa mikromenadžmentom potražnje, već da eliminira distorzije i unaprijedi alokaciju resursa u svoje najproduktivnije svrhe. 

Visoki porezi, visoke subvencije gubitašima i državni monpoli dio su hrvatske ekonomske stvarnosti već godinama. Te neefikasnosti su vrlo važan dio priče o ispravnoj fiskalnoj politici u recesiji, ali i tijekom čitavog poslovnog ciklusa. Rekao bi da su Harbergerovi trokuti u Hrvatskoj veliki i možda ih ne treba puno da bi ispunili jaz između sadašnje razine BDPa i neke moguće bez tih neefikasnosti.

Od 2000. do danas u Hrvatskoj je došlo do značajne realokacije resursa u zastarijele, nekonkurentne industrije poput brodogradnje, tekstila, prometa, u ‘industriju’ nekretnina, sve dok je javni sektor bujao bez možda ikakvog poboljšanja vlasitite produktivnosti i upitne koristi za privatni sektor. Posljedice tih neefikasnosti su katastrofalne. Vrijedi se sjetiti da je Domovinski rat trajao pet godina. Nakon pet godina recesije, moguće i još koje, možda možemo početi govoriti o (još jednoj?) izgubljenoj generaciji.

Razmišljati o štednji ili potrošnji države u recesiji možda u načelu nije korisno ako nas postavi na put u kojem štednja ili potrošnja postanu same sebi svrhom. Slabo promišljeno rezanje i otpuštanje dok se istovremeno uglavnom ignoriraju alokativne neefikasnosti i pogrešne mikroekonomske politike ne donosi mnogo poboljšanja u trenutnu situaciju već samo kupuje transcendentalan rejting i privid stabilnosti. (No, izgleda da ni to nije uspijelo.)

Sindikati javnih namještenika najavljuju štrajk. Blokirati će cijelu Hrvatsku. Cik pred sezonu. Prigodni video. (P.S. Možda malkice pretjerujem.)