Kao što sam već rekao, dijelim sa mrakom osjećaj zamora i kako se čini pretakanja iz šupljeg u prazno u vezi dnevno političkih događaja. Ali, tako je to u našoj povuci-potegni ekonomskoj/fiskalnoj politici. Ja se stoga i ne zamaram dnevnim političkim “obrtom”. Ipak, ne mislim da je nezanimljivo ili uzaludno diskutirati i gurati neka razmiškljanja i neke teze. Dapače, ovo su prime-time vremena za neka svježa razmišljanja, neke nove strateške pristupe određenim problemima i rasčišćavanju nekih pitanja jednom i zauvijek. To je svakako za očekivati od strateških političkih protivnika, kojima je prije par godina, kad je vlasti gotovo pa teklo med i mlijeko, bilo daleko teže krenuti u neke napade i promjene sa sadržajem i smislom, nego danas. Ne treba posustati.
Voda dolazi do ušiju
To je naslov novog poglavlja u ovogodišnjoj proračunskoj drami. Napokon se izgleda i Vlada suočava sa svojim dosadašnjim “iluzijama” o proračunskim prihodima i deficitima za ovu godinu. Prva veća peripetija u toj drami se dogodila jučer na sastanku Ekonomskog Vijeća.
Podijeli - Share this
Sjemenke, kikiriki!
Ukupne uštede dvije milijarde kuna, rebalans za 2-3 tjedna
Ukupna iznos predloženih ušteda, prema riječima ministra financija Ivana Šukera je 2,08 milijardi kuna (2.083.055.000 kuna), odnosno rashodovna strana proračuna tako bi se smanjila za 1,64 posto.
U drugom krugu se ide na “prave” uštede, ovo su samo “ukupne.”
Nakon predloženih ušteda, u drugoj fazi pripreme rebalansa proračuna, vjerojatno idućeg tjedna, uštede će biti predstavljene socijalnim partnerima s kojima će se potom, prema riječima potpredsjednice Kosor, otvoriti razgovori o svim pitanjima koja su važna za Republiku Hrvatsku.
I na opetovane novinarske upite planira li se pritom razgovarati i o suspenziji kolektivnog ugovora, odnosno o plaćama u državnim i javnim službama, Kosor je ponovila kako će se sa socijalnim partnerima otvoriti razgovori o svim bitnim pitanjima
Podijeli - Share this
Škegro u “Nedjeljom u dva”
Nije me se dojmio Škegrov prvi komentar na najavljeni paket antirecesijskih mjera. Škegro može i bolje. Previše bavljenja prošlošću oko stabilizacijskog programa iz 1993. kojem je prvi i glavni cilj bio obuzdavanje hipeinflacije – što sada nije problem ni cilj ovog programa – uz razne dodatne “dugoročnije” ciljeve, jedan od kojih je bio i eliminiranje fiskalnog deficita. I sada opet, ključni dio ovog rebalansa je uravnoteženje proračuna, što je cilj svih Vlada već godinama, pa tako i Škegrove. Kad se već kao jedan od autora Stabilizacijskog programa i Ministar financija između ’97-’00 prisjećao prošlosti zašto se nije dosjetio spomenuti da eliminranje fiskalnog deficita kao vrlo važnog cilja nije postignuto? Između 1998. i 2000. proračunski deficit se naglo povećao na neodržive razmjere. Puno zanimljivije komentare su dali Babić i Stojić.
Ali, istina je da je rebalans glavna mjera i da se još na to čeka. Znaći tek nakon par tjedana će se moći dati bolja “evaluacija.”
Uglavnom, zanimljivo je vidjeti što je imao za reći u emisiji Nedjeljom u dva. Ako ste je propustili kao ja, dostupna je ovdje.
Podijeli - Share this
Nazire li se to razum …
… umjesto ishitrenih osjećaja? Istina je da nam u ekonomskoj politici trebaju čvrste glave i meka srca, no teško je dokučiti što je kod nas prevladavlo u posljednje vrijeme. Čvrstih glava među onima koji ipak nešto znače je bilo malo – nonšalantno, bez borbe, se odbacila mogućnost uravnoteženog proračuna; dapače najaviolo se blago povećanje deficita; specijalni interesi i zahtjevi su predvladali. A i namjera da se tako bude mekog srca je samo to, namjera. Sad kad stolica postaje vruća čvrste glave čini se prevladavaju.
Kako se i očekivalo, porezni prihodi padaju, a donedavno, jer rasprava i donošenje proračuna nije bilo tako davno, očekivao se službeni rast BDPa za ovu godinu od 2%, što je trebalo omogućiti bar isti nivo prihoda poreza za ovu godinu. (?) Čak mislim da se prognozirao godišnji rast prihoda od 5.5%. (realni?) (??) Uglavnom, sad je jasno da će se to izjaloviti . Polančec je već nedavno plasirao informaciju da će deficit proračuna ipak biti veći od planiranog.
Šuker je napomenuo da su u razdoblju do 19. veljače prihodi od PDV-a podbacili 10 do 12 posto, što trenutno iznosi 500 do 600 milijuna kuna, koliko su ukupno manji prihodi u odnosu na isto razdoblje lani.
Podbacili su i prihodi od trošarina, no doprinosi vezani na plaće su 5,8 posto veći nego lani, prihodi od poreza na dobit su 4,5 posto veći, a treba još vidjeti što je s trošarinama od naftnih derivata.
Prostora za povećanje poreznog opterećenja kako bi se skupilo još više prihoda je malo i sa vrlo nesigurnim rezultatima. Priče o lakim prihodima uvođenjem ovog ili onog poreza na primjerice mobilne impulse, su priče za malu djecu. Niti je siguran izvor prihoda koji se prognozira iz toga, niti je nametanje toga bez troška. Isto vrijedi i za porez na imovinu, kojeg je bilo nemoguće kvalitetno uvesti i provoditi bez osobnog identifikacijskog broja.
Jedino pravo riješenje za uravnoteženje proračuna, koje je trebalo doći godinama unazad, je famozna racionalizacija rashoda proračuna. (Odgovor Šukera je sigurno “Onda sami sastavite proračun!”)
Zato je dobro vidjeti da se čvrste glave pojavljuju i to iste one glave koje su prijetile štrajkom i tužbama ukoliko ne dođe do obećanog povećanja plaća. Samo da je ozbiljno.
Sindikati su spremni i na zamrzavanje plaća ako postoje opravdani razlozi ekonomske naravi, izjavio je sindikalni predstavnik u GSV-u Vilim Ribić, no pritom se svi trebaju solidarno odricati, a ne samo zaposleni u javnim i državnim službama. Na novinarski upit postoje li sada opravdani razlozi ekonomske naravi za zamrzavanje plaća Ribić je odgovorio potvrdno, ali uz ogradu kako je to njegovo osobno mišljenje koje ne moraju prihvatiti ostali sindikalci.
Eh, tko bi rekao da sada postoje razlozi a prije dva mjeseca nisu postojali razlozi. Nešto se promjenilo u međuvremenu? Uz sve zamjerke sindikalcima koji su se protivili smanjenju proračunskih rashoda za ovu godinu kroz smanjenje plaća u javnom sektoru, u jednoj stvari su, tj. Ribić, u pravu. Osim kroz reforme socijalnih programa, najveće uštede za porezne obveznike, koje su se godinama mogle ostvarivati, se nalaze u glomaznim, subvencijama bez rezultata.
… a trebalo bi preispitati i subvencije, taj “ogroman rudnik od devet milijardi kuna”, čija je upotreba vrlo neučinkovita, smatra Ribić.
Znači, ipak se može imati i čvrstu glavu.
Podijeli - Share this
Danijel Nestić o antirecesijskim mjerama
Danijel Nestić sa Ekonomskog Instituta piše povodom predstavljanja antirecesijskih mjera EI. (Graf iz prezentacije. Prezentacija je dostupna na stranicama EI.)
Argument je na liniji razmišljanja da smo u igri povjerenja sa međunarodnim financijskim tržištima na kojima će i država i banke i poduzeća morati financirati svoje potrebe i obaveze u ovoj godini. A potreba za stalnim vanjskim financiranjem je određena internim strukturnim problemima ekonomije. Vrlo sažeto objašnjava zahtjev EI kako Hrvatska mora smanjiti proračunsku potrošnju i uravnotežiti proračun ga kako bi osnažila kredibilnost u očima stranih kreditora i održala dobar kreditni rejting. (E sad da li mi zaista moramo igrati tu igru povjerenja je drugo pitanje.) Tako, Nestić komentira kako neoklasičnu sintezu (ili Keynesov ugovor) koje mnoge snažne i razvijene zemlje provode, Hrvatska ne može i zapravo ne smije provoditi. Najbolje što Hrvatska može učiniti, osim već spomenutog utjecanja na očekivanja i povjerenje stanih kreditora, je ublažavati negativne efekte recesije, ali nikako ne potpuno spriječiti pad ekonomske aktivnosti.
Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.
Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.
Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007. U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.
Članak slične tematike se pojavio i u Banka magazinu.
Da nam je fiskalna politika bila bolja tokom posljednjih 5 godina, tj. da smo imali pravu, ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju, možda bi i bili (tj. Vlada) u poziciji utjecati na sam pad ekonomske aktivnosti, umjesto na samo ublažavanje efekata i igranja povjerenja.
Podijeli - Share this
Nasljeđe za Obamu. Sretno!
I dok mi imamo vlastitih problema i više nego dovoljno, Obama je na stol serviran pravi čušpajz ekonomskih i financijskih problema. Horror show u financijskoj industriji je nastavljen ovaj tjedan sa +20% padom dionica u većini velikih banaka. Iako se administracija opire ideji, privremena nacionalizacija direktno ili indirektno polako postaje relevantna opcija. Naravno, sam govor o tome potiče nesigurnost, i pad vrijednosti dionica.
Grafički prikaz lijevo daje pregled ekonomske situacije koju Obama nasljeđuje i uspoređuje je sa nasljedstvom prijašnjih administracija. Jedan podatak koji nije prikazan je proračunski deficit. Projekcije za ovu godinu govore o deficitu od $1.2 bilijuna, ili 8.3% BDPa, bez predloženog stimulusa. Uz oko $825 milijardi stimulusa kroz dvije godine, deficit za 2009. bi dosegnuo $1.6 bilijun. Uredu je ako imate problema razmišljati o ovim brojkama. Ljudi smo. A i onaj tko bi nas sve trebao spasiti je isto samo čovjek, što će vrlo brzo postati jasno kao dan.
Podijeli - Share this
Ubrzo…i 30 godina
Blogiranje bi se trebalo vratiti u normalu od danas. Dosta toga mi promiče ovih dana. Kao npr. neke zanimljive diskusije po netu, (golf, kapitalizam, privatizacija), pa proračun kao najsviježija i potencijalno najvažnija tema (bolno naporno pronaći ga! Sramotno Ministre.). Upitan sam da “prolistam” kroz proračun i vidim da li ima šta zanimljivog što bi mi ulovilo oko, uz pretpostavku da je najzanimljivija rashodovna strana. A ja baš mislim da je prihodovna strana zanimljivija. Deficit kojeg će trebati financirati ovisi i o tome koliko će se prikupiti u sljedećoj godini što je i funkcija rasta BDPa, a uz najave slabog rasta zanimljivo je pogledati uz koju stopu rasta MiFin veže prihode proračuna. Ili bolje rečeno, koja je politička premija na očekivanu, realniju, stopu rasta za 2009. A gdje je još važnija tema brodogradnje
Evo jedan zanimljivi članak o Kineskom kapitalizmu i reformi.
The Lessons From 30 Years of Chinese Reform
One of the greatest economic booms in history, but an emerging turn back to the left.
Thirty years ago this week, Deng Xiaoping and the Chinese Communist Party turned their backs on Maoism and embarked on a reform program that led to the most remarkable period of wealth creation the world has ever seen. From today’s vantage point this process appears surprisingly smooth. But it hasn’t been, and still isn’t.
Podijeli - Share this
Uravnoteženi proračun
PBZovih 5 razloga zašto uravnoteženi proračun, koji sada izgleda sve manje vjerojatan.
“Zašto” argumenti su razumljivi, standardni i već saslušani u prošlosti, ali ipak bi ih ukratko mogli nazvati Strah od špekulanata povjerenje čini prioritetom.
——————————————————————————————————————————
Klasični makroekonomski udžbenici u uvjetima značajnog usporavanja rasta redovno preporučuju povećanje fiskalnog deficita (diskrecijsko pored djelovanja automatskih stabilizatora). Keynesijanski je model, pojednostavljeno rečeno, usmjeren na to da država kroz povećanu potrošnju nadoknadi manjak potražnje privatnog sektora i generira dodatni rast. Ideja povećanja fiskalnog deficita kao stimulansa rasta u 2009. godini može izgledati primamljivo (anticiklično), no naše je mišljenje da ona danas nije primjerena Hrvatskoj stvarnosti, dapače poželjan bi bio i suficit. Zašto?
Prvo, temeljno je pitanje svakog deficita kako se on financira? U uvjetima kada je (barem krajem 2008. te očekivano dijelom 2009. godine) gotovo nemoguće dodatno vanjsko zaduživanje države, ostaje samo domaće tržište kao mogućnost prikupljanja sredstava. U sadašnjem makroekonomskom trenutku problem domaćeg tržišta je nedostatak sredstava.
Drugo, po svemu sudeći očekivanja su vanjskih kreditora da bi deficit trebao biti uravnotežen. Hrvatska kao mala, otvorena, relativno visoko zadužena zemlja nema tu privilegiju da vodi autonomnu ekonomsku politiku neovisnu o preferencijama i očekivanjima vanjskih kreditora. Visok vanjski dug u tuđoj, a ne vlastitoj valuti (što je “istočni grijeh” svih sličnih zemalja) i nužnost njegova urednog financiranja ne dozvoljavaju avanture na tom planu.
Treće, stupnjevi su slobode monetarne politike (koja je na sebe preuzela vrlo veliki dio osiguranja dosadašnje makroekonomske stabilnosti) relativno mali (iz dobro znanih razloga, prvenstveno potrebe očuvanja stabilnosti tečaja visoko eurizirane zemlje) stoga fiskalna politika na sebe jednostavno mora u ovakvim uvjetima preuzeti dodatnu stabilizacijsku ulogu. A uravnoteženi bi proračun (po mogućnosti i suficit) sigurno djelovao stabilizacijski u ovim vrlo burnim vremenima.
Četvrto, vezano s prethodnom točkom, hrvatska je Ahilova peta strukturno visok deficit tekućeg računa bilance plaćanja te posljedično visok vanjski dug (dakle postojanje vanjskih neravnoteža). On je, pojednostavljeno, rezultat viška potrošnje nad proizvodnjom u zemlji. Svako smanjivanje rashoda (odnosno usporavanje rasta ispod rasta BDP-a) pridonosi smanjenju vanjskog deficita i potrebi njegova financiranja. Dakle, uravnoteženi je proračun dobar za naše vanjske neravnoteže.
Peto, ukoliko bi deficit i bio moguć (dakle da ga je moguće financirati i da ne izazove negative reakcije rejting agencija a time i kreditora) sigurno bi izazvao učinak istiskivanja privatnog sektora koji je u fazi značajnog usporavanja rasta zapravo nepoželjan. Rijetka raspoloživa sredstva (uglavnom banaka) time ne bi bila plasirana u gospodarstvo, već u državni sektor.
Podijeli - Share this
Isprike uz Plan
E da, i ja sam se malo “ulinia”, pa uz isprike dajem mali “plan rada” o temama koje bi trebalo spomenuti, pisati i diskutirati. Posljednjih par tjedana baš i nije bilo kratkoročnih događaja koji su me zagolicali. Da, turbulencija na tržištu dionica je postala tema za Dnevnik, no ja još nisam uvjeren da je ono u Hrvatskoj postalo silni ekonomski pokazatelj ili faktor. Na dobrom je putu i vrijedno pažnje, no mislim da sa samo malo iznad 200 registriranih broker možemo još pričekati sa nekakvom mogućom raščlambom i pridavanjem veće važnosti od koje trenutno prirodno ima. Evo, ovaj tjedan HDZ sa Okom Sokolovim se obrušio na HNB. Živa smijurija od argumenata, em oko tečaja, em oko izvješća HNBa – propusti u izvješću HNBa. Mariću, šta je sa propustima u “izvješću” Proračun?
Ali, nije prvi put da se HDZ i HNB/Rohatinski namjere, a tko je prošli put upao u gusti problem? Sjeća se netko? Možda bi Marića netko trebao podsjetiti. Da, tu je i novi, izglasani proračun. Ali što sa njime?
On je, u ovom obliku bez ikakvih većih zahvata i reformi samo računovodstvena vježba, tko dobiva više, tko manje. Promjena u zdravstvenom sustavu, brodogradnji, subvencijama, decentralizaciji, poreznoj politici, stopama … – sve manje-više što i EU traži – nema. Bacanje više novca na iste sisteme ne smatra se reformom. Bez reformskih poteza i/ili naznaka promjene fiskalne politike na rashodovnoj i prihodovnoj strani, nema pravog mesa. Ili, kako je Anto Bajo iz IJF opisao proračun u tri riječi u svom Osvrtu – „Dakle, ništa novoga“. O čemu onda raspravljati u vezi proračuna? Ostaje nam neko teoretsko diskutiranje. Trebalo bi tako spomenuti nedostatne informacije i analize u vezi deficita, zaduživanja i smjera javnog duga. Već smo upoznati sa raznim procjenama veličine deficita. Da Svjetska banka ima jednu cifru, MMF drugu, kao i razlike među domaćim analitičarima. Što stoji iza toga? Ako uključimo/isključimo fondove van proračuna (poput mirovinskog) ili jamstva HBORu, dobivamo drugačije brojke.
Potom, razlike su u proračunskim klasifikacijama – državni proračun, proračun opće države, konsolidirani proračun. U medijima se objavljuje uglavnom deficit opće države od 2.3% za 2008. Ali, on je baziran na Vladinoj neobjavljenoj procjeni konsolidiranog proračuna opće države. Primjetite (ako već niste) da se uvijek citiraju prihodi i rashodi državnog proračuna, ne proračuna opće države koji sadrži vanjske fondove i proračune lokalnih jedinica. Ne koriste se ti brojevi jer ih službeno i javno zapravo nema
No, postoji problem i sa tim državnim proračunom za koji jesu objavljeni podaci. To je gotovinska bilanca, što podrazumjeva novac koji država potroši i primi ove godine. Aktualni deficit za ovu godinu. Konsolidirani proračun uključuje vanjske fondove poput mirovinskog, ali je opet gotovinski. U analizu i razmatranje se ne uključuje promjene vrijednosti državne imovine kao ni buduće obaveze od strane države (ponajviše kroz mirovinski fond). Bolja i ekonomski ispravna mjera proračunske bilance (deficita ili suficita) je ciklički podešen deficit, ili deficit pod punom zaposlenošću – koliki bi bio deficit da je ekonomija pod punom zaposlenošću, tj. proračun usklađen za fazu poslovnog ciklusa. Osim toga, takav deficit bi onda trebalo namjestiti za inflaciju, kako bi dobili ispravnu sliku da li država realno koristi više resursa nego što ih prima. Razlike između gotovinskih-aktualnih i namještenih proračuna je ekonomski relevantna.
2) Potom, druga, posebna priča je zaduživanje i najava da će se ići na zaduživanje kroz izdavanje obveznica vani, umjesto na domaćem tržištu. Iako su najavljena nova zaduženja manja, i uglavnom se refinanciraju postojeći dugovi, ipak dolazi do redistributivnih efekata. Dok to ima smisla s obzirom na trošak zaduživanja (vanjske kamate su niže od onih na domaćem tržištu), nužno dolazi do odljeva sredstava van zemlje, umjesto njihove redistribucije između poreznika i kupaca obveznica unutra zemlje. Mirovinski fondovi se žale na depresivne cijene obveznica, što dovodi do crvenila, jer se posljednjih godina država zaduživala obveznicama samo na domaćem tržištu. Kamate na ta zaduženja (prinosi) su shodno tome porasle i kreću se iznad 5.3% (5-godišnje domaće obveznice sa valutnom klauzulom) i 5.9% za čiste kunske obveznice. Prinosi na stranim tržištima su za čitav postotni poen niže. (Prinos i cijene obveznica se kreću u suprotnom smjeru).
Da li su redistributivni efekti takvog zaduživanja jedini faktor o kojem treba misliti? Kako bi bilo da država relaksira obavezu mirovinskih fondova da pod 50% imovine spadaju državne obveznice? Pravilo za kvalitetno i profitabilno investiranje je … Diversifikacija, Divesrifikacija, Diversifikacija. Nije najkvalitetnije riješenje da pola svih jaja ide u jednu košaru.
3) Pod tri, tu je sve-prisutna inflacija. Jedan post u stilu „Inflacija – Making Sense“ bi svakako bio uredu. Dosta je, ne sasvim pogrešnih, ali dosta mutljivih argumenata i objašnjenja po medijima. Začudo u Hrvatskoj, kao zemlji sa hipeinflacijom u svojoj povijesti, nema mnogo radova oko inflacije. Ali recimo 4-5 koji se bave direktno mogućim uzrocima inflacije treba spomenuti i rezimirati kako bi stavili sadašnju veću stopu inflacije u perspektivu. Što ako inflacija kako se upotrebljava u medijima nije dovoljno dobra definicija? Što ako postoji problem precjenjivanja sa našim indeksom potrošačkih cijena? Imaju ga druge zemlje, da li smo mi drugačiji? Inflaciju bi trebali definirati kao kontinuirani porast svih cijena u zemlji, tako da jednokratni skokovi cijena hrane i energije, ionako varljivi zbog sezonskih faktora, nisu dovoljni za objavu elementarne nepogode inflacije. Ali, redefiniranje ne uklanja problem, može ga jedino prosvjetliti. No, svi prognoziraju inflaciju za sigurnih 5% i više ove godine što bi značilo da će veći rast cijena biti kontinuiran. Nadajmo se da neće biti i veći. Da li je i tih 5% strašno. Kako za koga, ali svakako da nije nemoguće spustiti tu stopu. Kako? Da li je riješenje (ili uopće problem) na makro ili mikro levelu? (Da li to netko spominje produktivnost?)
4) Pod četiri, dolazimo do konkretnijih mikroekonomskih „problema“. Počnimo sa nužnom reformom zdravstvenog sustava. Izgleda da se počelo, iako samo šaptom, pričati o tome. Novi Ministar zdravstva ima neke ideje. Oporba ima svoje, ne pretjerano koherentne ideje (Jurčić kaže da se neke bolnice moraju zatvoriti, Ostojić kaže upravo suprotno, da se ne smiju.) Koja je onda SDPova pozicija?) Ključna je promjena u načinu razmišljanja oko zdravstvenog sustava. Prema tome, treba odrediti par temeljnih načela zdravstva u kontekstu javnih financija i po čemu se to tržište, razlikuju od klasičnih tržišta. Što sa troškovima, tko ih plaća, od kuda dolaze? Koja je uloga tržišta, koja je uloga države? Efikasnost ili jednakost kao najvažniji princip? („Čik pogodi“ pitanje, jer sad nemamo ni jedno od ta dva.) Jedan post je nedovoljan za pokriti sva pitanja, ali to je očito. Diskusije o poboljšanju zdravstva nikada neće prestati ni u jednoj zemlji, zbog temeljnog ekonomskog principa – ljudi uvijek žele više nego što mogu imati. Zdravstvo je ogromna tema, ogromne važnosti i na kraju dana je na svakom društvu da ga riješi shodno svojim socijalnim načelima, ali i ekonomskoj snazi. Neki osnovni ekonomski principi i općenito zdrav razum se moraju poštivati, da ne bi završili opet sa ovim što imamo – ekonomski bolestan zdravstveni sustav temeljn na populističkim principima više nego ičem drugom.
5) Peto je isto mikroekonomska tema – privatizacija. Konkretnije, privatizacija brodogradilišta. Za sada, jedino Uljanik je najavljen za ovu godinu kao siguran kandidat. I odmah se javlja silna opozicija i čuđenje. Zašto Uljanik, kad jedini dobro radi? Šta ne bi još mogao ostati u državnim rukama? Tu je i argument „obiteljskog srebra“ – važnije je tko je vlasnik, tko se može busati u prsa, nego kolika je produktivnost, i tako dobrobit za društvo, tog „srebra naših očeva.“ Zar uistinu?
Anyway, stati ću da ne odužim. Nastojati ću ići redom, uz tu i tamo koju digresiju.
Cronomy.org 