24. prosinca 2010

Zašto, o zašto, ne možemo imati bolju ekonomsku diskusiju?

autora/ice cronomy

Daron Acemoglu je sigurno jedan od mojih omljenih ekonomista. Dobar uvod u fokus njegovog rada prezentiran je ovdje. Možda par isječenih citata, no međusobno povezanih će ilustrirati zašto.

“A deep and important contribution of the  discipline of economics is the insight that greed is neither  good nor bad in the abstract. When channeled into profit-maximizing, competitive, and innovative behavior under the auspices of sound laws and regulations, greed can act as  the engine of innovation and economic growth. But when  unchecked by the appropriate institutions and regulations, it will degenerate into rent-seeking, corruption, and crime.” …

“We agreed that the key factor in starting economic development is democracy.”

“We have done a lot of empirical work that shows a very  clear causal link between inclusive economic institutions— those that encourage participation by a broad cross section of  society, enforce property rights, prevent expropriation—and economic growth, Acemoglu asserts. …

We can  build states with infrastructure and law and order in which  people are confident and comfortable going into business
and relying on public services, but there is no political will  to do that. You would not need armies to implement such  a scheme—just a functioning bureaucracy to lay down the  institutional foundations of markets. …

This (njegovo istraživanje) will partly involve an account of how policies and institutions directly affect whether a society can embark on modern economic growth. These policies and institutions will determine  the society’s reward structure and whether investments are  profitable; its contract enforcement, law and order, and infrastructure; its market formation and whether more efficient  entities can replace those that are less efficient; and its openness to new technologies that may infringe on politically connected incumbents.”

Svi ovi citati imaju jako puno smisla ako razmišljate o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj, što je do nje dovelo i perspektivi za budućnost. Nažalost, puno govore i o trenutnom stanju hrvatske ekonomske misli i vrijednosti debata koje se trenutno vode. Dovoljno je usporediti, primjerice, zahtjeve i diskusije određenih grupacija ekonomista o ekonomskoj politici iz zadnjeg posta sa ovim gornjim uvidima o izvorima ekonomskog rasta. Uočljivo je koliko površno i neoriginalno pristupaju problemima izlaska iz recesije, novih investicija, ekonomskog rasta, i ostalih povezanih problema. Ovo bi trebao poslužiti kao jedan mali uvod za post o tematici političke ekonomije i ekonomskih problema koji obuzimaju Hrvatsku te kako ih nadvladati.

Posted in Ekonomska Politika | 5 komentara »

Oznake:
22. prosinca 2010

HNB je kriv (kao)

autora/ice cronomy

Meni je barem bilo vrlo zabavno čitati odgovor guvernera Rohatinskog na otvoreno pismo Laburista u kojem traže ukidanje valute klauzule. Kažu laburisti,

Ukidanje klauzule osiguralo bi da u slučaju tečajne krize banke zajedno s građanima snose teret, objasnili su laburisti. … Podjednaku cijenu moraju snositi i banke umjesto da se bogate.

Opet primjer ekonomske politike s dvije varijable. Dakle, ne zbog nečeg u stvarnosti korisnog već kaznimo-banke-politike. Ne razmišlja se da se kažnjavanjem banaka kažnjavaju i sami građani koji su i radnici i štediše i poduzetnici. Ne razmišlja se da banke zapravo stoje na staklenim nogama i dovoljno je malo pogrešnih politika da ih se uništi. Povijest je puna primjera gdje su se države okoristile o banke i demonizirale ih, kako bi na kraju ostale sa raspadnutim bankarskim sustavom.

Odgovor je gotovo satiričan, iako je naravno i ozbiljan u isto vrijeme jer Rohatinski nije ekonomist sa dvije varijable. Čini se da bez obzira koliko puta HNB (Rohatinski i Vujčić) objasni nešto na jednostavan način, nekima nikako da dopre do mozga. HNB griješi utoliko što misli da drugi razmišljaju slično, stručno i sveobuhvatno kao i oni. Političari, akademici, razni novinari stalno potvrđuju suprotno; da ne promišljaju prije nego što predlože, ne sagledaju stvarno stanje. Možda je baš ovaj dodir satire nedostajao kako bi određene interesne grupacije shvatile cijelu sliku onoga za što se zalažu, a ne da samo biraju što im paše i prigovaraju HNBu.

Slično je i sa nedavnim napadima ekonomista na Rohatinskog i monetarnu politiku HNBa gdje se ponavljaju razne teme i zahtjevi za promjenom monetarne politike u nekom novom smjeru. I to ni manje ni više nego “HNB bi trebao voditi politiku kao FED.” HNBu nedostaju  “samo” oni printeri dolara. I zbog čega sva ta bespoštedna i radikalna kritika HNBa osmorice ekonomista?

… očito je bilo samo pitanje trenutka kad će ekonomska struka stvoriti svojevrsnu frontu otpora monetarnoj vlasti jer se pokazalo da izolirana politika stabilnog tečaja, bez promjena u vladinoj gospodarskoj politici, zapravo čuva status quo i ni na koji način na pomaže Hrvatskoj da pronađe put za izlazak iz krize.

Sve je jasno. Zato jer Vlada ne mjenja politiku, ne provodi strukturne reforme, ne smanjuje javnu potrošnju kao što HNB već godinama naglašava treba preustrujiti HNB i radikalno promjeniti monetarnu politiku. Rohatinski je kriv. Druge zemlje (čitaj SAD) su već odavno shvatile koristi monetarne politike i njeno ključno djelovanje u borbi protiv recesije, jedino Rohatinski nije.

Da, jedino Rohatinski i njegov HNB “nije” shvatio. Sigurno mu treba lekcija. Možda bi se dotična grupa ekonomista trebala skupiti, odmarširati do HNB i uručiti Rohatinskom jedan udžbenik iz monetarne ekonomije ili možda samo Samuelsona kao što je mladež SDPa to učnila za ministra Šukera. Nešto poput “kako provoditi monetarnu politiku kao Fed” bi bilo silno iluminirajuće za Rohatinskog.

Ali niti na jednom mjestu se ne razmatra pitanje pa zašto to HNB provodi ovakvu monetarnu politiku? Od kud to proizlazi? Koji su to egzogeni faktori koji silno ograničavaju djelovanje monetarne politike i na koje HNB ne može direktno utjecati? Nigdje se kritički ne razmišlja o predeterminiranim varijablama koje je HNB nasljedio. Kad su već tamo mogli bi upitati Rohatinskog.

Posted in Uncategorized | 3 komentara »

Oznake: ,
03. prosinca 2010

Sindikalna demagogija

autora/ice cronomy

Ante Majić na svom blogu piše što su hrvatski sindikati napravili za hrvatske radnike. Ništa (posebno) i onda još gore. Znam da to zvuči oštro, nepravedno, ljuto, nekorisno ili pak (zašto ne) “neoliberalno.” Ali je ipak u suštini pitanja točno. Kako kaže Majić,

“Gospodo, ako je tko podijelio Hrvatsku na javni i privatni sektor, onda ste to upravo Vi – sindikati.”

Majić je potpuno u pravu i djelim identične frustracije. I nisam jedini, jer u biti polazim od stajališta i mišljenja koja vidim i čujem. Često čujem od ljudi da je temeljni problem hrvatskog tržišta rada da ista pravila ne vrijede za javni i privatni sektor. Iako je zakonodavna strana tog tržišta domena Vlade i Sabora, sindikati kao vrhunski specijalni interesi, vrše toliku presiju i demagogiju da je njihova uloga i odgovornost enormna (zapravo ključna). I ne samo na zakonodavstvo već i javne financije. To se pokazalo takvim u dva primjera koja Majić navodi. Sindikati i Vlada koja im podilazi su ti koji koče reforme javnog sektora i zakona o radu jer kad bi se izjednačila prava radnika u javnom sa onima u privatnom sektoru javnim sektor bi pretrpio određeni “downsizing.”  Ovako je gore od statusa quo. Sada, kako stvari i odnosi stoje, sindikati svojim “zalaganjem” narušavaju stanje u hrvatskoj.

Posted in Sindikati | 2 komentara »

Oznake:
27. studenoga 2010

Preliminarno o bazi proračunskog kalkulatora

autora/ice cronomy

Preuzeo sam bazu podataka iz proračunskog kalkulatora Vjetrenjače. Pohvale ekipi opet, ali da ih samo ne hvalimo par upita.

Zašto nedostaju krajnji (nakon svih promjena) proračunski deficit (ili suficit) za svakog korisnika? Isto za krajnje rashode i prihode? Te tri variable (obzervacije) su bitne. Ukazuju ne samo na postotke ljudi koji su htjeli viši ili niži deficit, već primjerice ako želimo istražiti koliko dob, stupanj obrazovanja i radno mjesto objašnjavaju promjene u rashodima, prihodima, deficitu. Koliko se krajnji deficit mjenja sa rashodima, koliko sa prihodima.

Bilo što što želite objasniti po kategoriji obratite pažnju da za nekih 324 obzervacija dobi nema, tj. =0. Primjerice, ako želimo saznati koliko su neke promjene prihodovnih ili rashodovnih stavki objašnjene godinama morate ukloniti nulu, inače su rezultati iskrivljeni. To naravno smanjuje broj obzervacija. Možda bi se moglo zahtjevati makar dob kao nužan odgovor prije snimanja ili općenito tražiti odgovore na anketna pitanja prije samog proračunskog kalulatora. (Znam da to ima neke nepoželjne poljedice.)

Vrlo dobro bi bilo opisati što određene brojke u anketnom djelu znače, tj. redizajnirati anketni odgovor da bude jasniji. Primjerice za level školovanja što znači 4 “ostalo”? Kako to interpretirati? Zamjenite sa visokim stupnjem obrazovanja – magisterij, doktorat tokom upita da znamo tko ima više od 4 godine fakulteta.

Nula kao stupanj obrazovanja je isto nekoristan u analizi, svatko ima neki stupanj obrazovanja pa 1 neka znači osnovnu ili manje. Isto za ostala anketna pitanja. U “Status” treba uključiti kao odgovor “umirovljenik” ne “ostalo.” Po dobi možemo saznati tko je ‘vjerojatno’ umirovljen, ali to je neprecizan indikator. A pošto je trećina zemlje umirovljena to je prilično važan indikator.

Općenito, nulu kao indikator odgovora potpuno izbacite i zamjenite sa 1, 2, 3, 4, 5 itd. u drugim anketnim pitanjima. To bi valjda značilo da pitanje ne može ostati neodgovoreno. Nula predstavlja smetnju pri izračunima, osim kad su odgovori da, ne (dummy variabla). Ostalo neka budu jasni odgovori sa interpretacijom, bez opcije “ostalo.”

Više informacija je bolje u ovom slučaju i cilj, među ostalima, bio bi analizirati i pokušati objasniti što bolje možemo željene promjene proračuna po određenim karakteristikam populacije. Odlično bi bilo ako bi za koji tjedan bilo još više snimljnih proračuna i baza naraste za još koju tisuću.

Za kraj samo jedan graf distribucije po dobi. (0 kao odgovor je uklonjena naravno). Primjerice, da imamo odgovor o krajnjem deficitu/suficitu mogli bi usporediti dvije variable i vidjeti kako se deficit da objasniti po dobi. Više će usljediti.

P.S. Zanimljivo je kako se prilikom empirijske analize nekih pitanja najviše vremena potroši na pronalaženju kvalitetnih podataka koja se onda relativno brzo analiziraju. Ovdje je situacija obrnuta – podatke imamo (sa nekim nužnim poboljšanjima) a možda i više podataka uskoro kako bi bili što više reprezentativni stanovništva hrvatske. Sad treba postavljati dobra pitanja i onda analizirati dostupne podatke.

Posted in Javne Financije | 3 komentara »

Oznake: ,
23. studenoga 2010

Proračunske kalkulacije

autora/ice cronomy

Sve pohvale ekipi Vjetrenjača za projekt proračunskog kalkulatora. Stavio sam link sa strane (Vjetrenjača) da i ja malo pridodam širenju ovog projekta. Počeo sam se ‘igrati’ Šukera, doduše to i nije baš toliko teško kad znamo da je ministru i cijeloj Vladi proračun samo aritmetički izračun. Zar nije Šukerov odlazak već najavljen? Predizborne peripetije. Jedino jasno je da za novu i bolju fiskalnu politiku prvi i najvažniji potez je pronaći novog ministra financija. Šuker jednostavno ne zna šta i kako. Nije ni problem pronaći nekog tko bi znao i savjetovao, ali šta kad on i vladajući opet ne žele provesti reforme, rezove, poslušati. Tako, u biti nije Šuker jedini za kriviti, već cijela Vlada. Drago mi je da nisam jedini sa tim mišljenjem.

Složio sam i ja jedan proračun za sljedeću godinu te ga snimio i poslao. Nadam se da će Marko i ostala ekipa imati ću više za reći kad prikupe određeni broj prijedloga samih građana. Koju kategoriju građani smanjuju/povećavaju najčešće, a koju najviše? Koliki je prosječan rez? Koliko je (prosječno) velik ili manji deficit sljedeće godine? Sa samo par tisuća odgovora da se prikupiti zanimljiva baza podataka, možda u mnogo čemu i posebna, bolja od standardnih anketnih upita građana što bi i kako bi.

Što sam uradio? Ovo su krajnji rezultati mog ‘igranja’, na brzaka jer moglo bi se i bolje.

Nastojao sam ići na smanjenje deficita za 2 postotna poena za sljedeću godinu. Otprilike je uspijelo. Da su prihodi od privatizacije dopušteni, vjerojatno i bi. Osim toga, na prihodovnoj strani nisam ništa mjenjao osim ukidanja nulte stope PDVa. Sve promjene su bile na rashodovnoj strani. Zdravstvo (-5%), naknade nezaposlenima (-3%), mirovine, (-5% i -3%), ostalne mirovine (-3%), braniteljske (-3%), subvencije poljop. (-10%), ostale subvencije (-5%). Otpuštanja i smanjenja plaća su bila u Znanosti, obrazovanju i sportu, obrani, javnoj upravi (središnje države i lokalne) po 4, 5, 6%, pomoć u inozemstvo je isto skresano za (-10%). Rezovi plaća u javnom sektoru su najbrži način kojim se mogu donekle izjednačiti prava zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.

Za razliku od nekih drugih, poput Jurčića i Ante Babića (jedine koje sam pronašao), gornji rezovi nisu drastični. Znam da rezanja plaća svatkome jest drastičan i nepoželjan čin. No, ako imate jasan cilja i zadatak smanjiti deficit, javni dug i prekvalificirati državnu potrošnju u efikasniji mehanizam raspodjele i razvitka onda ne možete izmišljati toplu vodu. Smanjenje rashoda je dokazano najkvalitetniji način konsolidacije javnih financija. Primjetite tu frazu. Nije ukošena bez razloga.

Ne može se silno puno napraviti u proračunu za jednu godinu, ako je pravi problem u fisklanoj politici, nedostatku ideja, smjera, nedostatku kratkoročnog, srednjeročnog i dugoročnog cilja. Ovako, ispada da je problem u aritmetičkom izračunu i političkoj volji da se stavke samo režu i otpuštaju ljudi. To je pogrešno.

Proračun se ne može balansirati u jednoj godini, niti mora. Politika balansiranog budžeta je u mnogim situacijama suboptimalna. Uz deficit od 4.6% BDPa nisu potrebni drastični rezovi potrošnje, pogotovo u trenutnoj ekonomskoj situaciji, ili porezne akrobacija samo da se prikupi neki prihod, kakve se predlažu već mjesecima. Ogromni rezovi u jednom proračunu, za jednu godinu ugrožavaju ekonomsko stanje zemlje. Trebali bi biti raspoređeni u sljedećih par godina, sa određenim ciljem za svako razdoblje i jasnom političkom porukom. Ne prijeti nam neposredna dužnička kriza, iako financijska tržišta imaju ograničeno strpljenje i povjerenje, naravno. Dakle, ono što je još prošlo-godišnji proračun trebao započeti je fiskalnu konsolidaciju ili konsolidaciju javnih financija. To je proces koji traje par godina, upravo kao što mnoge Vlade u Europi najavljuju posljednjih mjeseci. Uostalom, mnoge je primjera zemalja koje su u posljednjih par desetljeća prošle kroz konsolidaciju javnih financija. Imamo njihova iskustva i lekcije uspijeha.

Primjerice, pročitajte o iskustvima Švedske sa početka ’90ih. Poanta: rezovi i konsolidacija ne moraju znači rješiti se socijalne države. Nasuprot.

Mislim da je vidljiv problem sa ovakvim proračunskim kalkulacijama. Konsolidacija javnih financija je primarno političko pitanje, pitanje ekonomske politike, ne samo budžetsko pitanje. Problem smanjenja deficita/rashoda za 2% je isti kao i smanjenja za 20%.

Drugim riječima, ne radi se samo o skupu brojeva koji se mogu povećavati ili smanjivati, već o kompleksnom, uzajamnom utjecaju mnogih stavki. Rashodi za zdravstvo se ne mogu tek tako smanjiti bez ikakve reforme, nove raspodjele plaćanja, utjecaju na troškove/cijene, cijene osiguranja i sličnog. Reforma rashoda zdravstva nužno za sobom vuće i reformu prihoda zdravstva, kad već imamo potpuno javan zdravstveni sustav. Dakle, pitanje postane kakav zdravstveni sustav želi Hrvatska, što vrijedi zadržati od postojećeg, a što ukoniti, nadomjestiti novim i boljim? (Da to je stvarno pitanje o kojem mnogi razmišljaju i koji iziskuje društveni dijalog.) Slično je i sa visokim školstvom primjerice, ali i srednjoškolskim obrazovanjem. Političko pitanje je ponajviše istaknuto u vezi mirovinskog sustava – smanjenja mirovina, mirovinskih prava, poreza na plaću koji financiraju te mirovine. Svatko u zemlji ima ulog (stake) u ishodu mirovinske reforme.

Često se spominje kako je proračun temelj ekonomske politike jedne zemlje, najbitniji dokument jedne Vlade, nosioc njene razvojne politike, i slično. Ali je i politički dokument, koji reflektira ne samo stav vladajuće stranke već i opredjeljenje društva o porezima, raspodjeli, prioritetima razvoja, društvenu polarizaciju, društvene konflikte o preraspodjele, politički moćne skupine kojima se politika dodvorava, koje mogu diktirati uvjete i stavke u proračunu neovisno o posljedicama po čitavo društvo i ekonomiju. Da bi se riješila pitanja proračuna i javnih financija trebaju se razriješiti društveni konflikti, te urediti društveni izbor koji vodi u zdrave javne financije.

“When the people find they can vote themselves money, that will herald the end of the republic.” – Benjamin Franklin

Posted in Država, Ekonomska Politika, Fiskalna, Javne Financije | 1 Comment »

Oznake: , ,
15. studenoga 2010

Da li zabluda o fiskalnoj prilagodbi vrijedi i u Hrvatskoj?

autora/ice cronomy

Uz sve bombastične najave katastrofe nadam se da ste stigli pročitati i odličan članak Branke Stipić o zabludi političara da fiskalnim rezovima, prilagodbama i reformama gube izbore. Nastavi čitati →

Posted in Deficit, Ekonomska Politika, Fiskalna, Javne Financije | 1 Comment »

Oznake: , , , ,
19. listopada 2010

Tužno

autora/ice cronomy

Tragično je da se netkome poput Slavka Kulića daje i dva reda u medijskom prostoru kao tobože nekakvom stučnjaku koji ima nešto korisno za reći. Još tragičnije je da se daje medijski prostor jednom Kuliću koji “riba” Rohatinskog kao štetnog za Hrvatsku “stvarnost” i kad ne može sastaviti konkretniji prigovor od nekakve teorije zavjere prepune riječi bez značenja u kojoj je Rohatinski u službi stranog kapitala. Argument ide do tolikog apsurda da je uopće nemoguće sastaviti kontra-argument.

Pak još tragičnije je da se Kulića zove “uglednim” ekonomistom. Na planu zasluga i ostvarenja? U usporedbi sa guvernerom Rohatinskim?? Da li su novinari index.hr i ostali koji prenose ovakve gluposti kao ‘vijest’ upoznati sa time da sam Kulić naziva ekonomiste idiotima?

Zaista, da li bi ovo trebalo biti nekakva sprdnja ili ovi novinari zaista misle da za komentar o intervju guvernera Rohatinskog treba pitati man-of-the-year Kulića? Nitko kompetentniji od hrvatskih ekonomista?

Posted in Ekonomska Politika, HNB | 6 komentara »

Oznake: ,
12. listopada 2010

Više o Diamondu

autora/ice cronomy

Odličan izbor. Zapravo postoji puno više zasluga ispod same ‘teorije traženja’ za koju su nagrađeni Diamond, Mortensen i Pissarides.

Vjerujem da ste do sada već pretražili po svim blogovima za više informacija. Tyler Cowen kao i uobičajeno dao si je truda, ali za to se i trebalo probuditi u 6 ujutro.

Teško je studirati ekonomiju, pogotovo makroekonomiji i javnu ekonomiju, bez da se upoznaju i nauče Diamondovi modeli i radovi. Peter Diamond je daleko više dao ekonomskoj znanosti od same zasluge za nagradu. OLG model nacionalnog duga i ekonomskog rasta, standardno štivo u makro teoriji, (kraći opis ovdje) velik doprinos javnoj ekonomiji (financijama) u optimalnom oporezivanju i zadnjih godina reformi mirovinskim sustavima. Imao sam nekakv jezoviti Diamond-bi-trebao-dobiti-Nobela osjećaj  prije par dana kada sam čitao njegovo (trodnevno) predavanja na Munich Lectures in Economics, 2000. Tema: upravo ono o čemu se već danima godinama raspravlja i vrti u krug u Hrvatskoj, mirovinski sustav. Evo uvodnog citata iz prvog djela predavanja.

Systems to provide pensions need to be adjusted from time to time.  This is true of public systems and is also true of private systems.  Sometimes the need arises from a mismatch between finances and benefits under existing rules.  Sometimes the need arises from a mismatch between system design and the social needs that pensions are trying to meet.

Najbolji kratki uvod u “tko je Peter Diamond” naći će te u laudaciji prije samog predavanja, u izvedbi još jednog (legendarnog) Nobelovca James Mirrlessa.

Diamond je dao snažne odgovore na pitanja poput Kako bi trebali oporezivati dobra i usluge i Što je to optimalno oporezivanje? Osim pronalaženja načina da se “uzme” što više prihoda od najproduktivnijih ljudi,  početni i još uvijek nezaobilazan temelj teorije optimalnog poreza je Diamond-Mirrlees production efficienty theorem iz 1971. Nužna karakteristika optimalnog poreznog sistema je da proizvodne (poslovne) odluke ostanu neiskrivljene. Drugim riječima, (pod određenim pretpostavkama) odlika optimalnog poreza je da drži ekonomiju na granici proizvodnih mogućnosti (production possibility frontier).

Ipak, sve to nije zašto je Diamond dobio nagradu. On je pionir teorije traženje (search theory) koja, ukratko, analizira teoriju alokacije resursa sa prisutnošću raznih trgovinskih, tj. tržišnih, frikcija. Drugim riječima, prodavač i kupaca, radnik i poslodavac se ne pronađu i zadovolje  instantno, bez troška, sa savršenim informacija kao što to obično biva u klasičnoj teoriji. Uzme vremena sa troškovima za obje strane što mjenja krajnji rezultat. Mortensen i Pissarides grade na njegovom modelu i ponajviše koriste teoriju traženja da opišu tržište rada i postojanje nezaposlenost, tj. otpuštanje, zapošljavanje i stvaranje poslova. Pissarides je daleko najpoznatiji svakom diplomskom studentu zbog svoje nezaobilazne knjige Equilibrium Unemployment Theory. Ovogodišnji Nobela baca posebno svjetlo na njihov rad o problemu nezaposlenosti i korisnost teorije traženja za probleme tržišta rada. Neki su već i “objavili” da je teorija traženja dobila Nobela. Više o tome slijedi.

Posted in Nobel Prize | Komentari isključeni za Više o Diamondu

Oznake:
09. listopada 2010

Nobel

autora/ice cronomy

Iako shrvan obavezama, o Nobelovoj se ipak treba pisati.

Bit će zanimljivije kad saznamo dobitnika u ponedjeljak, ali možda koja riječ o predkazanjima.

Ovdje su zadnje prognoze sa ‘tržišta’o šansama. Reutersova predskazanja su vrlo zanimljiva i u biti prvo što sam pogledao. (iako su im uspješne prognoze polovične)

Ostao sam ugodno iznenađen kad sam vidio ime Alberta Alesine. Vrlo dobro sam upoznat sa njegovim radovima i opis zasluge za koju bi Alesina dobio nagradu je vrlo točan. Godine mu ne idu u korist jer je ‘mlađi’ pa ima vremena pošto je ipak jak kandidat. (osobna pristranost je očita, ali mislim da bi se većina složila da je Alesina jak kandidat.) Nažalost Alesina je u Reutersovoj prognozi iz drugih razloga. Reuters bazira prognozu uglavnom na broju citiranih radova. Alesina je u zadnjih 12 mjeseci bio vrlo mnogo citiran i raspravljan zbog ovog rada, primarno, gdje opisuje kako štedljivost vodi u rast. Slično je i sa ovim kratkim radom. Pošto politički vjetrovi pušu u tom smjeru ljudi se love za sve što nađu da podržava njihovu tezu, bez kritičkog propitivanja. (Vidi članak u BusinessWeeku za sažet opis.)

Murphy je dobar izbor i siguran izbor, bez velikih kontroverzi i sa mnogo poštovatelja. Dobitnik je još prestižnije od Nobela John Bates Clark medalje i vrlo zaslužan za studije nejednakosti plaća. Kiyotaki je još jedan zaslužan kandidat ali manje od Alesine i Murphya. Kiyotaki je meni osobno, ali mislim i općenito, najpoznatiji po Kiyotaki-Wright modelu koji je višestruko unaprijedio monetarnu ekonomija, tj. teoriju vrednovanja novca kroz mikroekonomske temelje; vrijednost i bitnost novac kao sredstva razmijene. Nema (ili ne bi trebalo biti) monetarnog ekonomista koji nije upoznat sa ovim radom. Moore mi nije dovoljno poznat, ali jedan bez drugoga izgleda ne mogu dobiti nagradu, kao što ni Kiyotaki i Wright ne mogu jedan bez drugoga što čini šansu za nagradom malom.

Uglavnom, bilo da Alesina ili Kiyotaki osvoje mogao bi se raspisati.

Kod ostalih predskazanja, osobno ostajem kod Robert Barro. Zasluga bi mogla biti za rad u teoriji poslovnog ciklusa ili ekonomskog rasta. Problem je isti kao i sa Alesinom. Politička klima nije dovoljno dobra, kao i sa Alesinom jer bi Šveđani riskirali poslati prejaku političku poruku. Tyler Cowen je to dobro opisao.

Uglavnom, mislim da se Šveđani mogu odlučiti za jedan od dva modela. Ili kontroverznijeg dobitnika sa određenom dozom poruke s obzirom na političke struje danas, poput Alesina ili Barro.

Ili pak siguran i zaslužan dobitnik bez ikakvih “političkih” poruka – Bhagwati, Dixit, Nordhaus-Weitzman, Paul Romer (unatoč godinama). Možda neki neutralni ekonometričar. Možda i Shiller, iako bi isto bilo nagađanja što se time htjelo reći. Thaler-Shiller bi bila zaslužna nagrada, unatoč tome što ide za “financije”. U tom slučaju i Fama je treba dobiti gotovo pa sigurno. (Fama-Thaler kombinacija isto nije isključena.) Naravno, od svih ovih imena niti jedno se ne mora pojaviti ove godine (to će tako na kraju i biti). Ja sam makar bacio koje ime pa ako jedan od ovih osvoji moći ću reći da sam ja to predvidio. Tako to ide u Hrvatskoj.

Posted in Nobel Prize | 2 komentara »

Oznake:
19. rujna 2010

Huh??

autora/ice cronomy

Zašto je, zaboga, “Nema besplatnog ručka” krilatica neoliberalizma? Kakve to veze ima sa neoliberalizmom?? Je li zato jer ja ne znam što je to neoliberalizam (priznajem, u svrhu korištenja trećerazrednih “objašnjenja” van konteksta i vremena, neznam) ili zato jer nisam dovoljno upućen u korištenje “krilatice” (sumnjam, jer svaka uvodna knjiga iz ekonomije objašnjava vrlo jasno, bez ideologije, što znači).

Samo ekonomski nepismen čovjek može povjerovati da besplatne (pitke) vode ima ili da se išta može dobiti/imati za ništa. Nije loše biti ekonomski nepismen, ali neoprostivo je ne htjeti se opismeniti i zadovoljavati se objašnjenjima baziranim na upadljivoj frazologiji.

Posted in Uncategorized | 17 komentara »

Oznake:
« Stariji Unosi  |   Noviji Unosi »