Čitav tekst prijedloga zakona (Emergency Economic Stabilization Act of 2008) koji je prošao u Senatu. (pdf) Zbog veličine teksta po stranici i ostalih provizija nevezanih za financijsku krizu, tekst ima 451 stranica. Prvih 112 stranica se odnosi na predloženi TARP. Pa tko voli nek izvoli.
02. listopada 2008
… Prošlo u Senatu
01. listopada 2008
Kvartalni grafovi
Sa naslovnice WSJ danas, graf DJIA (Ne znam zašto nisu stavili DJIA i S&P500 zajedno, kao bolji predstavnik tržišta?) i financijskih institucija/banaka za prošli kvartal.
Podijeli - Share this
01. listopada 2008
Kako su glasači srušili Bailout
Ne, nisu Republikanci i ne, nisu Demokrati spriječili Kongres u bailoutu. Bijesni glasači, i puno njih, je izvršilo pritisak. Naime, ima reprezentativnih demokracija gdje je naglasak na reprezentativnosti – zato jer se zastupnici direktno biraju pa ne mogu ignorirati bazu. Nadolazeći izbori su pak dodatno podgrijali stolicu i otkrili da je Kongres i američka politika u biti u liderskom vakumu. Ni jedni ni drugi nemaju snage povući tih par dodatnih glasova “za”. Naš slučaj je obrnut – mi imamo lidera a nemam reprezentativnost. Ja bi rađe ovaj prvi slučaj, da znam kome slati email i telefonirati. Da, licem i djelom, znam tko troši moj porezni novac. Da znam tko će izgubiti košulju na izborima.
Članak dalje, via WSJ. Nastavi čitati
Podijeli - Share this
30. rujna 2008
U par grafova
Par grafova/slika. Klik za uvećanje.
i u
Jedna slika o geografskoj raspodjeli Predstavnika koji su glasala protiv plana. NYT je izradio podrobniu analizu sa grafčkim prikazom glasova.
Yesterday’s only winner
As panic gripped the stock market yesterday, just one member of the S&P 500 index escaped the selloff: Campbell Soup. Are investors betting that when times get scary, consumers will stock up on food that is cheap and easy to store? Wouldn’t be the first time. In the aftermath of the Sept. 11, 2001, attacks, Campbell Soup experienced a jump in sales. Yesterday, Campbell Soup’s stock rose 12 cents (U.S.), to close at $37.75. Reuters
Podijeli - Share this
27. rujna 2008
“Bailout Nation” via WSJ
Vodpod videos no longer available.
more about ““Bailout Nation” via WSJ“, posted with vodpod
Barry Ritholtz, autor poznatog TheBigPicture bloga uskoro izdaje knjigu “Bailout Nation”. U ovom videu daje svoj pogled na (ne)poželjnost državnog spašavanja i/ili ulaska u (što je moj slobodni prijevod engleske riječi bailout) propalih, nekonkurentnih, pogrešno vođenih, etc… kompanija. U jednom postu ranije ove godine, Ritholthz je naveo više bailouts od Velike Depresije na ovamo. Ritholtz propituje ispravnost i poželjnost ishitrene državne intervencije u propale financijske gigante sa astronomskih $700 milijardi poreznog novca; niti ima jasnih benefita za poreznog obveznika koji će sigurno morati platiti više od početnih $700 milijardi, te dugoročno je na gubitku, niti je jasno kako/da li će to spašavanje koristiti ekonomiji. Uspijeh bailouta se ne mjeri time da li je kompanija ostala na tržištu ili u industrijskoj grani – metoda koju mi u socijalističkoj Hrvatskoj koristimo za evaluaciju spašavanja poreznim novcem, iz godine u godinu, naših dičnih brodogradilišta. Još gore u Hrvatskoj jer država spašava, iz godine u godinu, brodogradilišta u svojem vlasništvu i pod svojim managementom; znači spašava samu sebe poreznim novcem bez da gleda interes poreznog obveznika. Nitko ne pita za interes običnog poreznog platišu.
Dok kod narudžbe za brodove dolaze u brodogradilišta, godišnje slijevanje poreznih kuna u brodogradilišta su “opravdana”. Nitko da bi ustao, od Sabornika ili pak dičnih Hrvatskih ekonomista, i rekao kako je to samo na štetu poreznih obeveznika i čak bez jasnog (dugoročnog?) benefita za ekonomiju. Nije valjda da nema dobrih ekonomista koji razumiju oportunitetni trošak??
Tako, u maniri dobrog ekonomista, Ritholtz ukazuje da je pravi trošak zapravo ono što smo mogli dobiti, a nismo, kad bi dozvolili propast neke od kompanija koje to i zavrjeđuju. Kao dobar primjer spominje bailout Chrysler 1980. bez kojeg je, potencijalno, moglo doći do unaprijeđenja efikasnosti i troškovnih struktura u toj firmi pod drugim vlasnikom koji bi je otkupio kao i ostalim auto kompanijama ili pak LTCM čiji spas je vjerojatno stvorio moralni hazard za neke od današnjih firmi. Stara uzrečica, koju Barry citira, kaže da je kapitalizam bez propasti kao religija bez grijeha. Propastim i zatvaranjem se očišćavaju loši viškovi/pretjerivanja u sektoru. Zar Hrvatska uživa toliku komparativnu prednost u brodogradnji da je svih 5 brodogradilišta u mogućnosti biti globalno uspiješno? Zašto su onda teret poreznim obveznicima već desetljećima?
Jedna bitna pojedinost, koja je ujedno i novost za Amerikance, je da se ovaj bailout poreznim novcem događa prije nego neke firme propadnu, pod sumnjam da sigurno hoće. Država je u nekim prijašnjim slučajevima poreznim novcem sanirala određene štete nakon što su kompanije propale zbog vlastitih grešaka. U ovom slučaju, za Ritholtza bez presedana, kompanije su se spašavale i još se nastoje spasiti novcem poreznik obveznika od propasti pod izlikom potencijalno većeg budućeg troška ili sistemskog rizika. Možda je bez presedana u Americi, no u Hrvatskoj se porezni obveznik stalno pita za spašavanje kompanija koje bi na svjetskom tržištu bez poreznih potpora već odavno bile uništene od konkurencije. Jedino kod nas mogući problem “sistemskog rizika” ima naziv “socijalni nemir”.
Podijeli - Share this
23. rujna 2008
O Potresima u Kontekstu – Charles Calomiris & Peter Wallison
Via WSJ. Prof. Calomiris sa Columbia University i Mr. Wallison iz AEI pridaju veliki dio krivnje za financijske probleme i potrese u kojima se nalazi Amerika lošim odlukama državno sponzoriranih i štićenih poduzeća Fannie Mae i Freddie Mac te onima koji ih je štitio. Podsjetnik ukratko: Fannie Mae (Federal National Mortgage Association) je stvorena 1938. kako bi osiguravala (ili snabdjevala) likvidnost putem sekundarnog hipotekarnog tržišta kroz kupovinu izdanih hipoteka od banaka i ostalih hipotekarnih kreditora (začetnika) te garantiranje glavnice i kamata na iste. Na taj način oslobađala je knjige banaka za izdavanje novih, svježih, hipoteka, po mogućnosti po nižim kamatama, pa tako nominalno služi (služila je) u poticanju i financiranju kupovine kuća i cijenovno dostupne stambene politike. Upravo sa tim posljednjim ciljem autori imaju problem. Freddie Mac (1970. Federal Home Loan Mortgage Association) je na sličan način participirao na sekundarnom hipotekranom tržištu; kupovao je hipoteke od kreditora u primarnom tržištu, prepakirao ih u nove instrumente (mortgage backed securities) i prodavao investitorima. Tom aktivnošću Freddie je osiguravao stalni priljev novca primarnom hipotekarnom tržištu koji je izdavao hipoteke kupcima.
Calomiris i Wallison ukazuju da su u razdoblju 2004.-2007. ta dva poduzeća bila najveći kupci subprime i Alt-A hipoteka (Alt-A su niša iznad subprime ali još uvijek ne Prime ‘A’, hipoteke. Naziv je kratica za Alternative A). Na taj način izrazito su stimulirala razvoj tržišta nekvalitetnih, suboptimalnih hipoteka koje su se poslje pretvorile u “toksički” dug. Korijeni takvih odluka Fannie & Freddie sežu iz više faktora. Oba poduzeća su imala implicitnu državnu garanciju dugova, što ima je u očima tržišta dozvoljavalo da posuđuju po povlaštenom tretmanu i taj novac koriste za kupovinu hipoteka i hipotekarnih izvedenica. Nakon što su 2003/04. otkriveni skandali u obje firme, Kongres ih je pritisnuo da objasne svoju vrijednost društvu zbog koje uživaju povlastice poreznog novca i državne zaštite. No, nisu samo skandali bili razlog pritiska. Ekonomske studije su pokazale da Fannie i Freddie nisu postizale svoje nominalne ciljeve, tj. svojom kupoprodajnom aktivnošću na hipotekarnim tržištima omogućavale smanjenje kamatnih stopa na hipoteke za kupce. Neki od uzroka današnjih problema, po nekim komentatorima i analitičarima, je i Community Reinvestment Act kojeg je Kongres donio 1995. Cilj je bio spriječiti diskriminaciju u bankovnom poslovanju protiv siromašnijih četvrti i obavezati banke na poslovanje kroz čitavo tržište. Banke i ostale financijske institucije su zbog toga bile primorane posuđivati i stvarati mogućnosti za hipotekarno kreditiranje i kreditno nepodobnim klijentima, a uz to dozvoljena je sekuritizacija subprime hipoteka.
Argument koji su Fannie & Freddie dale u svoju obranu je da vrijednost koju pružaju je cijenovno dostupno stanovanje (affordable housing). Argument je bio hvale vrijedan – obitelji koje se ne bi kvalificirale za hipoteke jer nisu kreditno sposobne će ovako dobiti šansu za kupiti kuću, i ispuniti Američki san, jer će Fannie i Freddie kupiti njihove riskantnije hipotekarne zajmove na sekundarnom tržištu. Kongres je to pozdravio, progledao kroz prste i nastavio politiku implicitne državne zaštite. No da bi Fannie i Freddie potvrdile tu vrijednost za društvo pod čijom izlikom su se provukle, trebale su agresivnije kupovati subprime i Alt-A hipoteke. Kao što već čitatelji znaju, te hipoteke se izdaju (pogotovo subprime) riskantnijim kupcima, nižeg prihodovnog razreda i većeg kreditnog rizika, čija vrijednost je klabirala nakon prsnuća nekretninskog mjehura. Subprime i Alt-A su 2003. činile 8% svih postojećih hipoteka. U 2006. taj postotak je već bio na 20%. Zbog povećane potražnje za tim vrstama hipoteka primarni izdavatelji su srozavali standarde pod kojima su posuđivali novac sve riskantnijoj klijenteli. To je bilo vrijeme kada su nastali ninja loans – No Income, No Job, No Asset; kada su klienti bili primamljeni vrlo niskim početnim kamatama i uplatama, neznajući da će kasnije vrijednost tih uplata naglo skočiti i staviti ih u situaciju da ne mogu uplaćivati mjesečne rate.
Kao što i priliči izbornoj sezoni, autori iznose i neke politčke optužbe na račun Demokrata (oba imaju mjesto u konzervativnom AEI), koji sada pozivaju na pojačanu regulaciju dok su 2005. prešutili, uključujući Obamu, predloženi regulacijski paket za Fannie i Freddie. Demokrati optužuju i deregulacije za sadašnje probleme. Postoji razlika između deregulacije u raznim ekonomskim sektorima – nema potrebe da država regulira veličinu sendviča u avio kompanijama – i deregulacije u bankarskom sustavu ili pak postojanje zastarijelog regulativnog okvira za financijski svijet nekog drugog vremena. Drugim riječima, nepostojanje ikakvog regulativnog okvira, kao što je jučer iznio Christopher Cox, za određene instrumente (over-the-counter derivatives) kao faktor u današnjoj krizi nije isto što i smanjivanje postojećih regulacija. Neke vrste deregulacije su se pokazale i dobrodošlim u posljednje vrijeme – da Glass-Steagall Act nije ukinut 1999. i tako dopušteno spajanje komercijalnih sa investicijskim bankama, Merrill Lynch ne bi bio kupljen od BoA, već bi bankrotirao. Zanimljiv je i podatak da su 4 najveća primatelja Fannie Mae i Freddie Mac doprinosa u predizbornoj kampanji u razdoblju 1989.-2008. četiri Demokrata: Christopher Dodd, John Kerry, Barack Obama i Hillary Clinton. (Članak u nastavku) Nastavi čitati
Podijeli - Share this
21. rujna 2008
Oportunitetni trošak gubitaša
Članak u WSJ od Ponedjeljka piše o planovima Dell Inc. da proda ili možda zatvori svoje proizvodne pogone diljem svijeta. Dell je pod pritiskom da smanji proizvodne troškove, pa je pristupio ugovornim proizvođačima o prodaji svojih pogona. One koje se ne bi mogle prodati bile bi zatvorene, uz premještaj proizvodnje na jeftinije lokacije (Poljska).
Dell opened its Ireland plant in 1991, joining a wave of U.S. tech companies that needed a base in Europe to avoid import tariffs and control costs for transporting finished goods. Many chose Ireland because of a low corporate tax rate — estimated by the country’s Industrial Development agency at 12.5% compared with 30% in Germany and 39.5% in the U.S. The Irish government also gave Dell grants totaling €55 million ($78.2 million), according to a spokeswoman for the development agency.
Limerick saw the benefits. In addition to factory jobs, companies supplying components to Dell have provided several thousand more jobs, said Mr. Gilligan. (812. gradonačelnik Limericak) Limerick — once-known as “stab city” for its high crime rates — has begun redeveloping its decrepit public housing, and the city recently approved a €350 million downtown redevelopment project, he added.
Puno je puta rečeno kako je ovakva gubitaška hrvatska brodogradnja uteg za ekonomiju i prepreka razvoju via ulaska u EU. Da bi ispravno i iskreno znali trošak koji gubitaši u državnim brodogradilištima donose Hrvatskoj ekonomiji treba sagledati oportunitetni trošak – ono što smo mogli dobiti umjesto dobivenog. Već sam jednom o tome pisao. Svaki naš izbor ekonomske aktivnosti – u ovom slučaju održavanje nekonkurentne, tehnološki zastarijele industrije brodogradnje na životu poreznim novcem – podrazumjeva oportunitetni trošak. On jednostavno, ali efektivno daje istinski trošak neke odluke mjereći vrijednost alternativne ekonomske aktivnosti od koje se implicitno ili eksplicitno odustalo. Boldana rečenica u citatu nam govori, npr., na koju se to alternativnu ekonomsku aktivnost mogao usmjeriti porezni novac. Milijuni eura u subvencijama su mogli ići u visokotehnološku granu proizvodnje kompjutera primjerice, u privlačenju svijetskog lidera poput Della ili koje druge elektro-kompanije sa benefitima većeg izvoza, produktivnosti eksternih benefita, umjesto proizvodnje neprofitabilnih tankera i kupovine socijalnog mira. Tradiciju elektrotehničke proizvodnje imamo kao i bazen potrebnog, a nekad i relativno cijenovno konkurentnijeg, ljudskog kapitala. U Hrvatskoj se danas proizvode kompjuteri, laptopi i mnoga ostala elektronička oprema. Možda ovakvo subvenciranje nije bilo moguće 1991. kao u Irskoj, no već ’98. se moglo odvažnije razmišljati i alternativnim ekonomskim aktivnostima koje ne bi bile neprofitabilne i dužničke sljedećih 10 godina. Samo misao.
Podijeli - Share this
18. rujna 2008
O Potresima u Kontekstu – Skidelsky i Milton Keynes
Prije koji dan Lord Robert Skidelsky je napisao kratki osvrt o trenutnom globalnom financijskom potresu i stavio ga u povijesni kontekst ekonomskih struja. Esej je napisan za Project Syndicate, ali tamo još nije objavljen. Ja sam ga pronašao u Globe&Mail i na njegovim osobnim stranicama. Profesor Političke Ekonomije na Warwick University, Skidelsky je najpoznatiji po svom biografskom opusu – oko 3000 stranica u 3 komada – John Maynard Keynes-a. Ovo je vjerojatno najbolji sažeti, britki i balansirani podsjetnik za širu publiku o ciklusima ekonomskih teorija slobodnog tržišta u 20. stoljeću koji su se pojavili kao odgovori na postojeće makro krize te kako su te teorije izašle iz mode. Iako nema garancije da je Skidelsky sigurno u pravu svojim razmatranjem posljedica financijskih potresa – iz razloga koje i sam navodi – nije pogrešno zaključiti da je prilično on the money. Ciklusi ekonomskih paradigmi se izmjenjuju nakon većih kriza. Ovo je jedna takva kriza. Skidelsky se koristi Sj.Američkom terminologijom – Liberal znači, što bi mi rekli lijevo, Conservative je desno – suprotno europskom razumjevanju pojma liberal. Nastavi čitati
Podijeli - Share this
16. rujna 2008
Blog se vraća kući … potresima
Vratio sam se sa odmora pa bi se sada blogiranje trebalo nastaviti redovnim, uobičajenim tempom. Mediji su zaokupljeni događajima na Wall Streetu – bankrot Lehman Brothersa, jedne od 5 “naj” američkih investicijskih banaka te, većom tragedijom, prodaja Merrilla – uz sva ostala nemila događanja u globalnoj financijama i ekonomiji. Situacija sa AIGom, jednim od najvećih osiguravatelja u financijskom svijetu, se još treba riješiti. Problem je likvidnosti, ne solventnosti; AIG utječe na svaku industriju u svijetu; bankrot je realna mogućnost. FED danas regularno zasjeda i donosi odluku o kmatnoj stopi. Valjda (nadam se) će biti i nekih stručnijih komentara u našim medijima osim samog prepričavanja vijesti od posljednjih 5 dana. Pogotovo o načinu na koji bi ovi problemi mogli utjecati na Hrvatsku ekonomiju. Ništa se ne bi trebalo dogoditi iznenada, već će makro utjecaj biti sporijeg ritma na koji se može odgovoriti kreiranjem određenih politika. Dr. Ante Čičin-Šain je danas komentirao u Jutarnjem o potresima i njihovom utjecaju na Hrvatsku. Otvoreno danas će govoriti o ekonomskom stanju u zemlji, domaćim dionicama kao i potresima u financijama.
Imajmo na umu i domaća ekonomska pitanja. Puno važnije od bankrota američke investicijske banke su domaća inflacija, prodaja INE, riješenje problema brodogradilišta. Posljednji Doing Business ukazuje koliko posla ima i koliko se “kao” radi.
Podijeli - Share this
28. kolovoza 2008
O mogućnosti opstanka umjetne države
Iz susjedstva post o hipotetskom spasu Juge, makar kratkoročno i valjda potencijalno ono što se izgubilo zbog želje i potrebe za raspadom. Ništa drastično novo ali zanimljivo.
Ranih osamdesetih godina 20. veka u beogradskim disidentskim krugovima intenzivirane su rasprave o mogućnosti demokratizacije zemlje, odnosno unapređenja ljudskih prava, slobode govora, političkog udruživanja. Sa sovjetskom ”perestrojkom” i ”demokraskim gibanjima” u većini ostalih zemalja istočnog bloka, u drugoj polovini osamdesetih, ovi zahtevi postaju glasniji. Sve češće se postavlja pitanje da li je uvođenje demokratskog sistema vlasti ključ za rešenje nagomilanih političkih, nacionalnih i ekononskih problema, i uopšte za opstanak multietničke (kon)federativne zajednice.
Nema sumnje da bi puna demokratija, koju zajednička jugoslovenska država u nijednom momentu svog postajanja (1918-1991/92) nije iskusila barem svojim mehanizmima omogućila nenasilno rešavanje konflikata i pravljenje mnogobrojnih kompromisa. Međutim, mišljenje je autora da Jugoslavija, prosto, nije mogla opstati kao država u demokratskim uslovima, jer ona nije bila dugoročni, strateški projekat nijednog jugoslovenskog naroda, osim Srba, koji su je, opet, posmatrali na način (nešto blaže od ”proširene Srbije”), koji nije bio po volji ostalim narodina..
Ekonomski razlozi su bili značajan element rasprave unionista i secesionista od njenog nastanka Jugoslavije (npr. famozna Bićanićeva ”Istina”) pa do uzavrelih rasprava krajem osamdesetih (”ko koga iskorišćava”) ali se, ipak, može tvrditi da su dominantan uticaj na tok i rasplet krize imali drugi činioci (nacionalni, istorijski, kulturološki). Vrlo je realistično pretpostaviti da bi da je zemlja demokratizovana i privredno de-etatizovana ekonomski faktori u većoj meri podupirali stanovišta onih koji se zalažu za kakvu-takvu zajednicu (npr. konfederalnog tipa). Naime, indikativno je da je u SFRJ, i pored malog udela međurepubličkih investicija, često loše koordinacije razvojnih politika, dupliranja kapaciteta, nezadovoljavajućeg dejstva ”ekonomije obima” (zbog delimične isparcelisanosti tržišta), razmena između republika bila veća od eksterne i znatno iznad potencijalne razmene koju pokazuje tzv. gravitacioni model.
Krajem osamdesetih značajna grupa intelektulalaca (među njima mnogi ugledni ekonomisti) smatrala je da će ekonomske reforme sa liberalizacijom, odnosno demokratizacijom ”spasiti” Jugoslaviju (bilo kao federaciju ili konfederaciju). Polazili su od teze bi ubrzana itntegracija zemlje u EU i svetsko tržište, odnosno zamena socijalističkog mekim kapitalističkim poretkom mogla da ubrza ekonomski rast i blagostanje svih njenih naroda. Naravno, njihove postavke zasnivale su se i na brojinim referentnim ekonomskim studijama, koje su pokazivale da demokratije ”donose” brži privredni rast od alternativnih, manje liberalnih režima.
Projekat reformske federalne Vlade iz 1989. je propao; otpor većine republičkih rekovodstava (ili diktatora) bio je suviše snažan, dok je ubrzo i nasilno rešavanje konflikata već uzimalo prve žrtve.
Da li je to bila šansa koja to nije bila? U neku ruku da, Jugoslavija se nije mogla sačuvati ka država, eventualno samo kao labavi savez, ali se rat sigurno mogao izbeći, i njene naslednice su već mogle biti članice EU sa nivoom BDP neuporedivo višim u odnosu na ovaj danas. Ovde valja imati u vidu da bi tranziciona recesija bila neizbežna, ali da npr. srpska privredna aktivnost ne bi za tri godine pala na polovinu, već bi neizbežno ”prizemljenje” (iskusile su ga baš sve zemlje u tranziciji) bilo mnogo blaže i oporavak mnogo brži. (Ostatak posta na blogu)
Ja baš čitam memoare Dušana Bilandžića, “Povijest Izbliza“. Nisam stigao daleko, ali je i više nego zanimljivo, pogotovo kao podsjetnik na umjetnost države. Čini se kao da se Jugoslavija samouništavala, što implicitno, što eksplicitno, a ne samoupravljala. Teško da je ekonomija mogla biti oslon za spas. Primjerice unos za
31. VIII. 1989. (str. 335)
Drugi dan štrajka željezničara. Uznemiren sam. Prijeti općenarodni nemir. Vlastodršći to ne vide. Desetljećima donose rezolucije o samoupravljanju, demokraciji, tržištu, i snažnoj stimulaciji privatnog sektora, ali ništa od toga ne ostvaruju. Ne daju javni otpor nego tiho opstruiraju proklamiranu politiku. Bez radikalne smjene postojećih partijsko-državnih struktura, neće biti riješenja.
Komentari povijesno upućenijih?
Cronomy.org 