Archive for ‘Fiskalna’

01. veljače 2012

Loše i dobre strane proračunskog prijedloga

autora/ice cronomy

Dvije pretpostavke za primjetiti u Vladinim smjernicama za izradu proračuna: prva, herojsko očekivanje (želja) 0,8% ekonomskog rasta ove godine i druga, povratka na putanju ekonomskog rasta “uz izostanak jačih izvanjskih gospodarskih turbulencija” (direktan citat iz Smjernica).

Obje donekle idu ruku pod ruku jer Vlada vidi izvoz kao jedan od nositelja rasta a izvoz, možda ne tako paradoksalno kao što se nekad čini, ovisi ne samo o tome što Hrvatska izvozi nego i o onome tko to uvozi. Naš izvoz je nečiji uvoz. Europa je naš najveći trgovnski partner i prilično je bitno da li se EU oporavlja kako bi mogla apsorbirala naš izvoz. A Europi baš i ne ide najbolje. Vrlo je izgledna recesija, a znatno usporavanje rasta je neizbježno. Primjerice, Češka, čija država je daleko manje zadužena i uravnotežena, fiskalno odgovornija, sa većom izvoznom bazom i kojoj je S&P ljetos podigao kreditni rejting na razinu onog Japana (AA-) je upravo smanjila projekcije rasta za ovu godinu na 0.2%. Kako Vlada vidi da će Hrvatska u tom okružju uopće rasti pod velikim je uputnikom.

Realnija pretpostavka rasta na kojoj bazirati proračun za ovu godinu je čistih 0% ekonomskog ‘rasta’. I mudriji od mene to preporučuju. Očekivati rast od 0.8% koji bi trebao omogućiti rast prihoda od 0.5% ove godine recept je za rebalans. No to je valjda i bilo za očekivati. Linić je još prije mjesec dana najavljivao glasanje za proračun u Veljači, a rebalans 1. Srpnja. Ovakav načina donošenja proračuna – “za koje se od samog početka zna da nisu ostvarivi” – je samo nastavak dugogodišnjeg procesa nerealnih proračuna i potkopavanja vjerodostojnije fiskalne politike i vlasti. Zapanjujuće je do koje se granice pristupa izradi proračuna po politikanskim linijma kad se mjesec dana prije bilo kakvog prijedloga proračuna već najavljuje rebalans.

Ipak, recimo da nije sve loše. Neto smanjenje rashoda od 4.6 milijardi kuna je relativno dobro jer je više nego priješnjih godina. Nije bezbolno, ali bolji korak prema održivim javnim financijam nego samo oslanjanje na povećanje prihoda. Uspješne fisklane konsolidacije bazirane su na rezanju rashoda više nego na podizanju prihoda. Netko mudar je jednom rekao da treba biti oprezan sa prevelikim rezanjem rashoda da se ne šokira ekonomija negativno, umjesto pozitivno. Možda bi 9 milijardi u prvoj godini bio preveliki zalogaj. 4.6 milijardi izgleda kao solidan početak, iako je nejasno kako i gdje točno će se postići ta smanjenja. Čitave 2 milijarde nalaze se pod stavkom “ostali rashodi” što može biti bilo što.

Zajedno sa većim PDVom možda će biti dovoljno da se zadovolje rejting agencije i omogući što povoljnije refinanciranje državnih dugova, za ovu godinu. U tom slučaju, Vladina namjera da uzme 2012. za pregovaranje sa sindikatima, stvaranju novih kolektivnih ugovora i smanji (jedinične) troškove rada u javnoj upravi je dobra strategija. No nije jasno i kredibilno definirana. (Ili možda i je ali sjedi u nekoj ladici jer se Vlada boji otkriti sve karte odjednom.)

Kako bi izgledala jedna adekvatna i vjerodostojna strategija fiskalne stabilizacije? Uključuje kao kratkoročan cilj nekakvo stimuliranje potražnje (npr. kroz investicije koje Vlada planira) kako bi se potaknula ekonomska aktivnost te zadržavanje kreditnog rejtinga radi smanjenja neizvjesnosti, rizika i lakšeg refinanciranja dugova. Ono ključno je da se istovremeno osiguraju i zakonski ugrade mjere koje bi značajno unaprijedile dugoročnu fiskalnu poziciju zemlje. To znači da Vlada treba sada donjeti i ugraditi mjere fiskalnog zatezanja koje bi nastupile onda i kada se ekonomski rast vrati na više razine. Neke mjere, kao primjerice povećanje stope PDVa i zadržavanje na ovoj razini te reforma javne uprave, mogu istovremeno utjecati na kratkoročan i dugoročan cilj.

Takva strategija fiskalne konsolidacije znači veliko i kredibilno “nakrcavanje” fiskalnog zatezanja, tkz. back-loaded fiscal adjustment, bez rebalansa, za sljedeća 2-3 proračuna koje bi omogućilo   značajna poboljšanja u dugoročnoj fiskalnoj poziciji. ‘Iznenađujuće’ postoje i nekakvi dokazi da je takva strategija fiskalne prilagodbe uspješna.

Čisto da, reda radi, završim sa metaforom – to isto znači da tvrdi orasi tek dolaze. 

Oglasi
28. prosinca 2011

Kukuriku porezna reforma (2)

autora/ice cronomy

Premijer Milanović kaže da je prvi i najvažiji potez nove Vlade proračun. Dogovoreno.

Ali, zbunjuju me najave i medijsko žongliranje dvijema, u biti različitima, temama. Jedno je kao ‘prvi potez’ fiskalna konsolidacija koja naravno ide kroz proračun, a druga je najava porezne reforma. Istina, i jedna i druga tema se križaju preko proračuna, ali nisu nužno jednake svrhe i svakako ne prioriteta.

Prvo, najavljena porezna reforma nove Vlade kao glavni cilj ima pravičniju raspodjelu poreznog tereta. Ne mogu ne zaključiti da je glavna ideja učiniti porez progresivnijim i to je uredu. No, povećanje stope PDV baš i ne ide u tom smjeru.  Najave nekog budućeg ministra da je PDV “najpravedniji” od svih poreza su “zanimljive”. (!) PDV je u biti regresivan porez, što će reći da porezni teret povećanja PDV najviše pogađa one sa nižim primanjima. Siromašniji bi osjetili najveći gubitak jer većinu svog prihoda potroše i to na osnovne namirnice i proizvode.

Drugo, temeljna ideja PDVa je efikasno ubiranje prihoda. Uspješne fiskalne konsolidacije su primarno bazirane na smanjenu rashoda. Zasad je više govora o podizanju stope PDVa, a manje o rezanju rashoda. Istina, još je rano. No, podići PDV za 2% je vrlo jednostavno, gotovo preko noći. Diskusije i odluke oko rezanja rashoda nisu tako jednostavne i potrajati će tjednima. Mjesecima, ako računamo da se ne može čitava fiskalna prilagodba napraviti preko jednog proračuna.

Pošto je 3/4 proračunskog rashoda redistributivno, rekli bi neki “zadano”, koji se dakle vraća nazad ljudima kroz zdravstveno, mirovinsko, socijalu i subvencije, građane treba uvjeriti u dobrobit smanjenja te redistribucije. Potpora javnosti je ključna za uspješnu fisklanu prilagodbu, a Vlada je mora osigurati kroz iskren dijalog i transparentnost. Mislim da se možemo složiti da se to očekuje od ove nove Vlade. Umjesto moguće povećanje stope PDVa poželjno je da smanjenje deficta i javnog duga postane glavna briga javnosti. To se neće postići ako se politička energija koncentrira na ispitivanje reakcija javnosti o povećanju PDVa. HNB, uz smanjenje rashoda, predlaže i povećanje PDVa što je jaka potpora struke, ali Vladi treba snažna potpora javnosti. Neki mi kažu da PDV na 25% i nije tako strašno, no da li je politički prioritet?

Željko Lovrinčević je potpuno u pravu kad kaže “Ne bi se smjelo dogoditi da povećanje PDV-a bude kompenzacijska mjera za neuspjeh smanjivanja rashoda.” Uspjeh nije zagarantiran i treba ga izgraditi. Zasad vjerujem da Milanović za to ima snage. Ohrabrujuće je da se o smanjenju rashoda ipak ozbiljno razmišlja.

One najuspješnije fisklane konsolidacije, kako kaže Paolo Mauro i co-autori u novoj knjizi “Chipping Away at Public Debt” o (ne)uspjesima prijašnjih fisklanih prilagodbi, temeljno su preispitale ulogu države i njenu potrošnju kako bi se utvrdilo gdje smanjiti a gdje leži najveća vrijednost za utrošeni porezni novac. Jednostavno povećanje stope PDVa nije ni porezna reforma ni temelj uspješne fiskalna prilagodbe te stoga ne bi trebalo ispucavati vrijedan politički kapital i medijski prostore na tome.

 

22. prosinca 2011

Lekcije iz 2011. za 2012.

autora/ice cronomy

Najbolji rezime ekonomskog stanja svijeta u 2011. dao je glavni ekonomist MMFa, Olivier Blanchard. Od četiri glavne lekcije za hrvatsku u ovom trenutku je vjerojatno najvažnija treća – fiskalna konsolidacija.

Third, financial investors are schizophrenic about fiscal consolidation and growth.

They react positively to news of fiscal consolidation, but then react negatively later, when consolidation leads to lower growth—which it often does. Some preliminary estimates that the IMF is working on suggest that it does not take large multipliers for the joint effects of fiscal consolidation and the implied lower growth to lead in the end to an increase, not a decrease, in risk spreads on government bonds.  To the extent that governments feel they have to respond to markets, they may be induced to consolidate too fast, even from the narrow point of view of debt sustainability.

I should be clear here. Substantial fiscal consolidation is needed, and debt levels must decrease. But it should be, in the words of Angela Merkel, a marathon rather than a sprint. It will take more than two decades to return to prudent levels of debt.  There is a proverb that actually applies here too: “slow and steady wins the race.”

Upotreba riječi “shizofreni” je odlična. Dakle, ono o čemu nova Vlada koja planira (potrebnu) fiskalnu konsolidaciju mora voditi računa je da ne šokira ekonomiju. Zvuči čudo jer izgleda da je upravo to potrebno, u obliku pozitivnog šoka naravno, da je izvuče iz trenutne stagnacije. Ipak, fiskalna konsolidacija je vrlo delikatan posao u kojem ono što je dobro u očima financijskih tržišta u obliku kratkoročnih poboljšanja kamatnih stopa i rejtinga nije nužno i dobro za ekonomski oporavak zemlje. Može biti, ali nije zagarantirao da ako Hrvatska izbjegne sniženje rejtinga i kamatne stope za refinanciranje duga iznad 7% u sljedećih par mjeseci da će se i ekonomski oporaviti. Financijska tržišta to na kraju shvate i opet “kazne.”

Dva osnovna pitanja su (1) kojom metodom provesti konsolidaciju, prihodima ili rashodima i (2) koja je veličina tih poteza. Izjave koje se uglavnom vode osjećajno zadovoljvajućom i smirujućom “ništa se nitkome neće dogoditi” pričom, a ne kompliciranom istinom da to ipak neće biti tako, nisu produktivne. Čačić je više iskren od drugih.

Uz to, lekcije uspješnih fiskalnih konsolidacija drugih zemalja, poput Švedske, Kanade ili Irske koje se često spominju, nisu savršeno primjenjive za svaku zemlju. Ne smiju se ignorirati i treba ih razmotriti i izolirati ono što je polučilo dobre rezultate, ali biti vrlo svjestan da su sve bile dobrim dijelom specifične. I Hrvatska mora biti specifična. Na posljetku, za malu otvorenu zemlju poput Hrvatske još je važnije da li se i kako EU oporavlja. Sa recesijom u EU, fiskalna konsolidacija u Hrvatskoj biti će je daleko teža za provesti i bolnija za podnjeti.

Nažalost ovo stoji u suprotnosti sa nedavnim snažnim iskorakom guvernera Rohatinskog da je veći rez poželjniji od manjeg. Jeli? Ono što Blanchard govori je da mačku rep ipak ne bi trebalo “skratiti odjednom.”

03. siječnja 2011

Nova godina, nova ministrica, novi ciklus

autora/ice cronomy

Sve najbolje u novoj godini!

Sve najbolje i ministrici Martini Dalić. Nisam ni prijazno ni neugodno iznenađen postavljanjem Martine Dalić za ministricu financija. Uglavnom, reakcije su pozitivne po medijima jer za razliku od Šukera, Dalić ima više stručnosti. Svi se slažu, i ja to ne dovodim u pitanje, da je Dalić stručna i dovoljno kompetentna, pozna makroekonomsku situaciju, bankarski sektor kao i unutarnju organizacju ministarstva i Vlade na račun svog prijašnjeg rada u Vladi. Ipak, ništa od toga nije impresionirajuće niti na čemu treba bazirati velika očekivanja. Ništa drugačije, nikakav kvalitetan potez ne očekujem. Makroekonomiju pozna i svaki ekonomist u HNBu. Što posebno treba isticati da Dalić pozna makro situaciju kao nekakav plus? Poznavao ju je i Šuker pa opet ništa. Dalić je stručna ekonomistica u odnosu na koga? Šukera ili Matu Crkvenca? Vidim da se ističe kako Dalić

“svoje stavove obrazlaže čvrstim ekonomskim objašnjenjima i da za razliku od dosadašnjeg ministra izbjegava političke fraze. U stanju je, navode, okupiti stručnjake, napraviti bolne rezove, te vjeruju kako Hrvatskoj pod njenom palicom ne bi trebao MMF.”

Živi bili pa vidjeli. Stav treba i prodati i provesti, ne samo obrazložiti. To je ono što se očekuje od ministrice. Ipak, pokazalo se više puta da se sve svede na dobro diagnosticiranje problema i “trebamo” politika, a bez provedbe. Slično kao sa onim programom oporavka. Ništa više, nažalost, ne očekujem ni od nove ministrice financija. Proračun je donesen i bez rebalansa sa dobim razlogom ne treba očekivati veće promjene u proračunu. Već smo imali 15 rebalansa u 12 godina i još jedan zbog izbora nam stvarno ne treba. Bolje se ne nadati, nego razočarati.

Da li je prisan odnos sa bankovnim sektorom zapravo dobra stvar u ovo vrijeme? U vrijeme kada je Hrvatskoj potrebna fiskalna konosolidacija kroz smanjenje potrošnje i reforme javnih financija, Dalić bi u mjesto toga, zbog svojih odnosa sa bankarskim sektorom, možda mogla imati olakotne okolnosti u refinanciraju javnog duga. Financijski sektor uostalom i nju dobro zna. Za političare, linijom manjeg otpora je uvjek lakše ići, pogotovo kad si u lošem političkom okruženju prije izbora. Možda je to i jedan od razloga zašto je upravo ona sada postavljena za ministricu financija. Samo kažem.

O Martini Dalić i njenim pogledima sam jednom davno nešto i napisao. Bilo je to prije posljednjih izbora, vezano za onaj njen komentar ako investitori žele otići u susjedne zemlje “treba ih pustiti.” Od onda mi je to bilo dosta za Martinu Dalić, njenu kompetentnost i stručnost.

Uglavnom, ekonomski problemi ostaju isti i u 2011. Dalić je bolji tehnokrat što bi joj trebalo olakšati identificiranje problema, a u vezi provedni bolnih rezova ne treba puno očekivati.  Ipak, Dalić vjerojtno ima više iskrenosti i realnosti u ophođenju sa javnosti od Šukera.

Ništa drugo, nego Stankoviću u emisiju pa nek odgovoi na par pitanja, razjasni stanje državnih financija i pojasni kako fiskalno konsolidirati državu.

——————————————————

2011. godina bi mogla biti prekretnica. Ponajviše zbog izbora. Jedan ciklus političke ekonomije bi trebao mogao završiti, a drugi započeti. Sve ekonomije i društva prolaze kroz nekakve cikluse. Barem povjesničari tako vole razmišljati. Arthur Schlesinger Jr. je za SAD deifnirao cikluse političke ekonomije između što ih mi zovemo social-demokrata (Demokrati tj. liberali) i konzervativaca (Republikanci). Razdoblje vladavine jednih na kraju uvijek podlegne nekoj vrsti pretjeranosti koju onda druga stranka iskoristi za dolazak na vlast. Ideja “krize” je centralna kako piše Skidelsky.

Hrvatska je još premlada da bi mogli identificirati nekakav ciklus. Sigurno postoje razdoblja tranzicije i potom konsolidacije političke scene. Ali tek negdje nakon normalizacije politike sa koalicijskom Vladom, HDZ započinje ciklus nekakve političke-eknomije. HDZ je sada definitivno u krizi i svojom gramzljivošću i korupcijom doveo je cijelo društvo u krizu. Izgubio je legitimitet i sposobnost. Jedino prirodno je da izgubi izbore (prekriži se i prekriži prste ovdje). Političko-ekonomski model HDZove vladavine je potrošen, bez puno za pokazati. Uglavnom se temeljio na vanjskoj politici i okrnjenoj ekonomiji. Ostavština? Ulazak u EU je na dobrom putu, a ekonomija puna problema.

Dolaskom nove stranke na vlast i nove Vlade, predovođene SDPom u nedostatku jače alternative, te ulaskom u EU krenuo bi novi političko ekonomski ciklus. Kako će izgledati teško je znati. Gledajući alternativu u politici teško je za očekivati samo dobro i bolje. Ipak, bolje od HDZ danas je gotovo sve. HDZ se koncentrirao na vanjsku politiku i postigao neke uspjehe, ali je oportunitetni trošak za ekonomiju bio daleko veći nego što je to itko htio platiti i što je vrijedilo platiti. Drugi zamah u ciklusu će vjerojatno dakle okrenuti ploču i staviti, kao šti bi i trebao, veći prioritet na ekonomsku politiku i rješavanje ekonomski problema. Uostalom kad uđemo u EU, što isto zahtjeva riješavanje ekonomskih problema, ništa drugo više neće ostati kao prioritet veća samo ekonomija.

23. studenoga 2010

Proračunske kalkulacije

autora/ice cronomy

Sve pohvale ekipi Vjetrenjača za projekt proračunskog kalkulatora. Stavio sam link sa strane (Vjetrenjača) da i ja malo pridodam širenju ovog projekta. Počeo sam se ‘igrati’ Šukera, doduše to i nije baš toliko teško kad znamo da je ministru i cijeloj Vladi proračun samo aritmetički izračun. Zar nije Šukerov odlazak već najavljen? Predizborne peripetije. Jedino jasno je da za novu i bolju fiskalnu politiku prvi i najvažniji potez je pronaći novog ministra financija. Šuker jednostavno ne zna šta i kako. Nije ni problem pronaći nekog tko bi znao i savjetovao, ali šta kad on i vladajući opet ne žele provesti reforme, rezove, poslušati. Tako, u biti nije Šuker jedini za kriviti, već cijela Vlada. Drago mi je da nisam jedini sa tim mišljenjem.

Složio sam i ja jedan proračun za sljedeću godinu te ga snimio i poslao. Nadam se da će Marko i ostala ekipa imati ću više za reći kad prikupe određeni broj prijedloga samih građana. Koju kategoriju građani smanjuju/povećavaju najčešće, a koju najviše? Koliki je prosječan rez? Koliko je (prosječno) velik ili manji deficit sljedeće godine? Sa samo par tisuća odgovora da se prikupiti zanimljiva baza podataka, možda u mnogo čemu i posebna, bolja od standardnih anketnih upita građana što bi i kako bi.

Što sam uradio? Ovo su krajnji rezultati mog ‘igranja’, na brzaka jer moglo bi se i bolje.

Nastojao sam ići na smanjenje deficita za 2 postotna poena za sljedeću godinu. Otprilike je uspijelo. Da su prihodi od privatizacije dopušteni, vjerojatno i bi. Osim toga, na prihodovnoj strani nisam ništa mjenjao osim ukidanja nulte stope PDVa. Sve promjene su bile na rashodovnoj strani. Zdravstvo (-5%), naknade nezaposlenima (-3%), mirovine, (-5% i -3%), ostalne mirovine (-3%), braniteljske (-3%), subvencije poljop. (-10%), ostale subvencije (-5%). Otpuštanja i smanjenja plaća su bila u Znanosti, obrazovanju i sportu, obrani, javnoj upravi (središnje države i lokalne) po 4, 5, 6%, pomoć u inozemstvo je isto skresano za (-10%). Rezovi plaća u javnom sektoru su najbrži način kojim se mogu donekle izjednačiti prava zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.

Za razliku od nekih drugih, poput Jurčića i Ante Babića (jedine koje sam pronašao), gornji rezovi nisu drastični. Znam da rezanja plaća svatkome jest drastičan i nepoželjan čin. No, ako imate jasan cilja i zadatak smanjiti deficit, javni dug i prekvalificirati državnu potrošnju u efikasniji mehanizam raspodjele i razvitka onda ne možete izmišljati toplu vodu. Smanjenje rashoda je dokazano najkvalitetniji način konsolidacije javnih financija. Primjetite tu frazu. Nije ukošena bez razloga.

Ne može se silno puno napraviti u proračunu za jednu godinu, ako je pravi problem u fisklanoj politici, nedostatku ideja, smjera, nedostatku kratkoročnog, srednjeročnog i dugoročnog cilja. Ovako, ispada da je problem u aritmetičkom izračunu i političkoj volji da se stavke samo režu i otpuštaju ljudi. To je pogrešno.

Proračun se ne može balansirati u jednoj godini, niti mora. Politika balansiranog budžeta je u mnogim situacijama suboptimalna. Uz deficit od 4.6% BDPa nisu potrebni drastični rezovi potrošnje, pogotovo u trenutnoj ekonomskoj situaciji, ili porezne akrobacija samo da se prikupi neki prihod, kakve se predlažu već mjesecima. Ogromni rezovi u jednom proračunu, za jednu godinu ugrožavaju ekonomsko stanje zemlje. Trebali bi biti raspoređeni u sljedećih par godina, sa određenim ciljem za svako razdoblje i jasnom političkom porukom. Ne prijeti nam neposredna dužnička kriza, iako financijska tržišta imaju ograničeno strpljenje i povjerenje, naravno. Dakle, ono što je još prošlo-godišnji proračun trebao započeti je fiskalnu konsolidaciju ili konsolidaciju javnih financija. To je proces koji traje par godina, upravo kao što mnoge Vlade u Europi najavljuju posljednjih mjeseci. Uostalom, mnoge je primjera zemalja koje su u posljednjih par desetljeća prošle kroz konsolidaciju javnih financija. Imamo njihova iskustva i lekcije uspijeha.

Primjerice, pročitajte o iskustvima Švedske sa početka ’90ih. Poanta: rezovi i konsolidacija ne moraju znači rješiti se socijalne države. Nasuprot.

Mislim da je vidljiv problem sa ovakvim proračunskim kalkulacijama. Konsolidacija javnih financija je primarno političko pitanje, pitanje ekonomske politike, ne samo budžetsko pitanje. Problem smanjenja deficita/rashoda za 2% je isti kao i smanjenja za 20%.

Drugim riječima, ne radi se samo o skupu brojeva koji se mogu povećavati ili smanjivati, već o kompleksnom, uzajamnom utjecaju mnogih stavki. Rashodi za zdravstvo se ne mogu tek tako smanjiti bez ikakve reforme, nove raspodjele plaćanja, utjecaju na troškove/cijene, cijene osiguranja i sličnog. Reforma rashoda zdravstva nužno za sobom vuće i reformu prihoda zdravstva, kad već imamo potpuno javan zdravstveni sustav. Dakle, pitanje postane kakav zdravstveni sustav želi Hrvatska, što vrijedi zadržati od postojećeg, a što ukoniti, nadomjestiti novim i boljim? (Da to je stvarno pitanje o kojem mnogi razmišljaju i koji iziskuje društveni dijalog.) Slično je i sa visokim školstvom primjerice, ali i srednjoškolskim obrazovanjem. Političko pitanje je ponajviše istaknuto u vezi mirovinskog sustava – smanjenja mirovina, mirovinskih prava, poreza na plaću koji financiraju te mirovine. Svatko u zemlji ima ulog (stake) u ishodu mirovinske reforme.

Često se spominje kako je proračun temelj ekonomske politike jedne zemlje, najbitniji dokument jedne Vlade, nosioc njene razvojne politike, i slično. Ali je i politički dokument, koji reflektira ne samo stav vladajuće stranke već i opredjeljenje društva o porezima, raspodjeli, prioritetima razvoja, društvenu polarizaciju, društvene konflikte o preraspodjele, politički moćne skupine kojima se politika dodvorava, koje mogu diktirati uvjete i stavke u proračunu neovisno o posljedicama po čitavo društvo i ekonomiju. Da bi se riješila pitanja proračuna i javnih financija trebaju se razriješiti društveni konflikti, te urediti društveni izbor koji vodi u zdrave javne financije.

“When the people find they can vote themselves money, that will herald the end of the republic.” – Benjamin Franklin

15. studenoga 2010

Da li zabluda o fiskalnoj prilagodbi vrijedi i u Hrvatskoj?

autora/ice cronomy

Uz sve bombastične najave katastrofe nadam se da ste stigli pročitati i odličan članak Branke Stipić o zabludi političara da fiskalnim rezovima, prilagodbama i reformama gube izbore.

read more »

17. rujna 2010

Re:MMF

autora/ice cronomy

MMF se zaziva iz krivih razloga. Razlozi koje je Marko Rakar nabrojao i elaborirao u načelu stoje, ali gledaju na samo jednu dimenziju problema javnih financija u Hrvatskoj – ekonomsku. Istina, osim jeftinijih MMFovih kredita, pritisak za rezove i reforme poboljšao bi stanje proračuna, deficita te možda i šire ekonomske uvjete u zemlji. Ekonomska konsolidacija javnih financija bila bi implementirana. Ako je to baš što želimo i moramo.

Ali, pošto je proračun kako Škegro voli reći “izraz ukupnosti ne samo gospodarskih nego i svih drugih politika i sustava društvenih vrijednosti”,
tako ekonomska konsolidacija javnih financija koju bi nam MMF dostavio nije dovoljno rješenje niti najveći problem. Ono što nam MMF neće dostaviti je politička konsolidacija javnih financija. Ekonomska stabilizacija mora biti paralelno praćena sa političkom konsolidacijom moći. Ukratko, politička polariziranost raznih interesnih grupacija, društvenih skupina i slabog političkog vrha onemogućava ekonomsku stabilizaciju. Ako vam se to čini samo kao jasno, već poznato, stanje stvari onda bi i sljedeći, logičan korak trebao biti jasan. Netko mora postati dominantan. Teret reformi neće biti podjednako raspodjeljen već će slabije grupe podnjeti veći teret/trošak. MMF se time neće baviti. Javni službenici? Sindikati? Umirovljenici? Poljoprivrednici? Subvencionaši? Zaposlenici državnih tvrtki? Tko?

24. kolovoza 2010

Tužno i zabrinjavajuće

autora/ice cronomy

Rebalans proračuna je tuga i čemer. Vlada je uglavnom najveći krivac za ovakav ‘nikakav’ rebalans jer je kao ‘legitimno’ izabrana vlast izgubila kontrolu nad javnim financijama, političku volju i kapacitet za jedini pravi rebalans na rashodovnoj strani. Iako je glavni upravitelj javnih financija za sve socioekonomske grupe, ona je tu zadaću odlučila djeliti sa raznim “socijalnim partnerima.” Rezultat zastoja u kojem se sada našla je jasan, ali i poguban.

Ali nije to ni zabrinjavajuće ni tužno, već samo proizvod takvog koalicijsko-sindikalno-interesnog upravljanja proračunom gdje su određene interesne grupe, ne baš najslabije, sa strateškom retorikom prenapuhale socijalnu komponentu svakog mogućeg reza, reforme, racionalizacije i sličnog pokušaja unaprijeđenja fiskalne situacije. Njihov cilj je bio samo zaštiti vlastite interese. Bojazni Vlade o rezovima kao “poljubcu smrti” su neopravdani. Da li itko od političara zna da ta konvencionalna hipoteza, kako drastični rezovi su “poljubac smrti” i vode u izborni porez uopće nije istinita, tj. za nju nema dokaza?

Ono što je zabrinjavajuće pa i jadno (da se ne ustručavam) je da likovi poput Ribića i sličnih sa njihovim blesavim, trećerazrednim argumentima i idejama dobivaju više pažnje i konkretne misli od jednog Rohatinskog.

Uistinu, da li će ova Vlada i općenito hrvatska politika uključujući i oporbu, ozbiljnije i sa strahom uzimati ideje Ribića, Matijaševića itd., ili Rohatinskog? Šta je bolje za zemlju?

23. kolovoza 2010

Bravo za vizualizaciju državnog proračuna

autora/ice cronomy

Vizualizacija državnog proračuna je hvale vrijedan projekt Marka i ostalih.

Već sam pohvalio komentarom na blogu, ali svi koji su pokrenuli i ostvarili ovaj projekt – sigurno će se održavati i ažurirati – zaslužuju pohvalu i naravno interes javnosti. Za nju je i napravljeno. Kao netko sa područjem akademskog rada u fiskalnoj politici, javnim financijama i tomu povezanim, znam da je transparentnost javnih financija u Hrvatskoj slaba. To ne uključuje samo dostupnost “dubokih” brojki, već i način vođenja, tj. trošenja poreznog novca.

Transparentnost javnih financija u zemlji se može povećati na dva načina: ili se političari moraju odlučiti da omoguće veću dostupnost podataka i informacija o potrošnji i troškovima ili se birači odluče politički angažirati i vrše pritisak na vladajuće koji donose odluke oko poreznog novca. Ovaj drugi je zahtjevan i nezahvalan posao. Pretpostavka je da će se više ljudi politički više angažirati ako im je dostupnost informacija, kao npr. o proračunu, veća i lakša. A naravno to i košta, pa donirajte Vjetrenjači jer je korak u boljem smjeru.

(BTW, ja sam ravnih sedam dana bez interneta.)

10. srpnja 2010

“Reforme” i reforme mirovinskog sustava

autora/ice cronomy

Šimun u komentarim na posljednji post postavlja vrijedno pitanje: Postoje li teoretski temelji našeg današnjeg mirovnskog sustava? Da postoje, ja sam o tome pisao prije i teško da je moguće objasniti jednostavnije.

No, što nisam onda spomenu i razjasnio je da postoje dvije vrste temelja i stoga dva tipa reformi. Ono što Šimuna zanima, a pretpostavljam i više ljudi, su sadašnje “parametrijske” definicije sustava, ponajviše prvog stupa. One se temelje na njemčakom sustavu bodova, ali ne potpuno implementiranom. Radi se o naprednim formulama za izračun mirovine na temelju cijeloživotnih primanja. Pod to spadaju “čvrsti principi formiranja mirovina iz prvog sustava.”

Itd, itd, uglavnom sve su to računovodstvene i aktuarske definicije temelja mirovina. Tako i danas, kao i mnogo puta u povijesti mirovinskog sustava, predstavljaju se “reforme” koje to u biti nisu jer predstavljaju “samo” aktuarske izmjene, npr. kažnjavanje za prijevremeno umirovljenje. Ne želim reći da one nisu važne, dobro određeni parametri pospješuju kvalitetu mirovinskog sustava, ali tu nije gdje leži najveći problem.

Drugi temelji su oni koji definiraju od kuda dolaze prihodi. Sada su uglavnom bazirani na PAYGO sistemu – od današnjih radnika prema današnjima umirovljenicima. Taj sistem je gotov, neodrživ i nikakve parametrijske “reforme” ga ne mogu spasiti jer ako nemaš što redistribuirati, nevažno je kako. Stoga, parametrijske definicije su poput sporednog sadržaja koji je važan (zbog efikasnosti i pravednosti) tek kad imamo održive ekonomske temelje mirovnskog sustava koji je u biti samo redistribucija prihoda/outputa. Na tom planu su golemi problemi, za mnoge zemlje ne samo Hrvatsku i na tom tragu je gornji link (da se ne ponavljam ovdje.) Dakle, možemo raspravljati i njemačkom izračunu bodova ili o tome od kud će prihodi za mirovine dolaziti za 10, 20 godina.

One koje zanima više pročitati o hrvatskom mirovnskom sustavu, njegovoj povijesti i reformama, preporučujem dva rada. Ovako, za ljetno čitanje.

Guardiancich  – Politička ekonomija mirovinskih reformi u Hrvatskoj 1991-2006.

Puljiz – Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive

Oznake: ,
%d bloggers like this: