Možda Thomas Friedman, poznati kolumnist New York Times-a, misli da je Zemlja (svijet) ravna, ali ja sam još uvijek konzervativan po tom stavu pa mislim da ipak nije. Ali da zemlja postaje ravnija, to izgleda stvarno jest realnost i to jedna po jedna svjetska regija. Za sada vodi Istočna Europa, Nova Europa. Taman sam sjeo da pregledam malo po današnjem Wall Street Journalu i naravno prva stranica koju uvijek pregledam je Opinion, tj. editorials. Obrada vijesti ma koliko kvalitetna bila (vjerojatno najbolja u svijetu) će tamo biti i sutra, a razna mišljenja, stavovi i ekspertna izlaganja koja se pojave na Opinion stranici imaju trajniju i važniju vrijednost pa me ipak više zanimaju odmah. I vidim danas da je Istok ravan po urednicima WSJ. Naravno, radi se o ravnom porezu ili na “hrvatskom” flat tax.
Mitovi Sindikata
Nisam jedan od onih koji vole komentirati na dnevno političke teme o svemu i svačemu, pa bilo to i u gospodarstvu i povezanom politikom na što se koncentriram. Ali nekad je stvarno malo teže držati jezik za zubima kad pročitate neke nebuloze i baš gluposti. Neke od njih, kao i obično, dolaze od politički-odgovornih-nitkome sindikata, konkretnije SSSHa, koji nikako da nešto konstruktivno prokomentiraju i predlože, pa čak i kad je voda na njihov mlin. Nikad mi nije bilo jasno, a nikada ni neće, čemu destruktivno ponašanje takvih grupa. Valjda ako znaš, možeš si pripisati neki uspijeh, konstruktivno se zalagati za nešto i ponuditi, onda se ne moraš povlačiti na populizam i destruktivno ponašanje. A ako ne znaš, očito moraš kako bi se tvoj glas ipak čuo.
Podijeli - Share this
Građani RH još uvijek nesigurni u “Demokracija + Tržište” kombinaciju
“Promjeniti to je politička stvar, ne ekonomska. Ali dokazi su da birači ne vole reforme. Reformirajuće vlade su uglavnom izgubile sljedeće izbore. Report iz Europske Banke za Obnovu i Razvitak (EBRD) pokazuje da, u većini regije, samo manjina glasaća i ponekad čak ni plural, podržava demokraciju i tržišnu ekonomiju (mnogo njih izabere “nije me briga” opciju umjesto). Niti postoji bilo kakva jasna kazna za propust –nedostatak- reforme.”
Dio je to članka, u novom broju Economist-a, “Worrying about a crash”, o ekonomijama istočne Europe. Jutarnji je mršavo izvjestio o studiji Svjetske Banke po pitanju fisklane politike i javne potrošnje, ali je propustio kao i većina medija koliko vidim, istraživanje EBRDa Životu u Tranziciji. Istraživanje je to čija je svrha analizirati i bolje shvatiti kako je proces tranzicije utjecao na živote i poglede ljudi, jer relativno prema prevladavajućim pogledima mogu se (ne)očekivati buduće reforme. Uspijeh tranzicije je nemoguće ocjeniti jer nije (još uvijek) gotova, ali primarna je karakteristika uspijeha tranzicije “mjerljivo poboljšanje života ljudi u tranzicijskoj zemlji, sa principima demokracije, pluralisma i tržišne ekonomije duboko ugrađenim u društvima.” (Iz uvodne riječi glavnog ekonomista EBRDa) I kako je Hrvatska prošla, tj. kako su Hrvati odgovarali? Posebnu sekciju o rezultatima iz Hrvatske možete vidjeti u izvještaju na stranicama 40-41, uglavnom radi se o grafovima.
Ovdje samo par riječi i grafova, moji komentari u zagradama. Građani RH uglavnom daju malu podršku pogledu da je ekonomska situacija bolja sada nego 1989, ali je zato usporedba političke situacije sada i 1989 puno pozitivnija. Ispitanici, pogotovo mladi ljudi, su uglavnom zadovoljni svojim životom i osjećaju se optimističnim u vezi prospekata u budućnosti.
Demokracija privlači veliku podršku, ali odnos prema tržišnoj ekonomiji je pomješan. (Ovo je očekivano i neiznenađujuće pošto većina, pogotovo starije generacije i grupe nižih prihoda, ne razumije dovoljno tržišnu ekonomiju, nisu u dobiti u njoj i okus prošlosti je još uvijek velik.) Pristup javnim uslugama (iako neke nisu “javne”) je slabiji među onima sa niskim primanjima, nego onih sa visokim primanjima. (Što naravno kao posljedicu ima da ojača krivi pogled na tržišnu ekonomiju.)
Prioritet za državnu potrošnju je obrazovanje; odgovor u skupini srednjih i viših prihoda i ispod 50 godina života. (Ukazalo bi da starija radna snaga, školovana primarno u prošloj državi, smatra da imaju nedostatak vještina i da bi im dodatno obrazovanje pomoglo u nalaženju boljeg posla i većeg prihoda.)
Korupcija i nepovjerenje su percipirani kao značajno lošiji nego prije početka tranzicije. “Neregularna plaćanja” javnim službenicima su uglavnom ipak rijetka.
Podijeli - Share this
Vještine vs. godine u obrazovanju
Drugi najvažniji dugoročni i strukturalni problem Hrvatskog gospodarstva, odmah poslije demografskog, je po mom mišljenju onaj obrazovnog sustava i postignuća u vezi ljudskog kapitala. HNS i Čačić ispravno kažu da je obrazovanje jedan od preduvjeta dugoročno uspješnog razvoja, te kao državna politika ima efekt na dugoročnu stopu ekonomskog rasta. Što to znači u ekonomskim terminima jest akvizicija i povećanje ljudskog kapitala kroz obrazovanje. Ljudski kapital je jedna od determinanta ekonomskog rasta. Implikacija za ekonomiju je da akumulacija ljudskog kapitala je vrlo važna za dugoročno blagostanje jedne zemlje, pogotovo ako je već na višem levelu razvijenosti.
Podijeli - Share this
Socijalistički proračun Sanadera
Tupa HDZova ekonomska politika je, zahvaljujući uglavnom većim uvozom od izvoza zbog povećanje potrošnje ljudi, nakupila višak prihoda u proračunu od čak 2,5 milijardi KN u prvih šest mjeseci, što bi do kraja godine onda, uz pretpostavku sličnih ekonomskih pokazatelja, donijelo 5 milijardi. I naravno sada će ih i utrošiti na potrošačke, socijalne programe koji će samo progutati novac, umjesto pametno i nužno iskoristiti za reforme. Kao prvo i najvažnije Sanaderu smanjiti će se deficit (1,1 milijarda) i krpati zdravstvo (1,7 milijardi). Kao da je novac problem zdravstva, a ne krivo alociranje resursa koje će i dalje stvarati sve veće gubitke u zdravstvu.
Podijeli - Share this
Društvena vrijednost “spekulanata”
U čestim raspravama (Otvoreno, Kontakt) o gospodarskim programima i porezima SDPa, HNSa i HDZa, pogotovo odmah nakon što su programi izašli u javnost, pričalo se i o potrebi sankcioniranja spekulantnog kapitala (ili špekulantnog, kako vam drago) i ponašanja u Hrvatskoj. Spominjao se porez na kapitalnu dobit i nakon što je to podiglo buru u javnosti Jurčić je počeo pojašnjavati (iako još nejasno) kako bi to bio i jedna od načina da se sankcionira kratkoročno spekuliranje. Čačić se isto složio sa njime, da spekulacije treba obeshrabriti.
Podijeli - Share this
“Ne dirajte mi tečaj….”
Ako ste pratili malo najave događaja sljedeći tjedan, a prvenstveno mislim na nešto ekonomske prirode, mogli ste primjetiti kako će se u Utorak (sutra) 19.6. u hotelu Westin, ZG održati “vrući” forum “Otvorena Pitanja Uvođenja Eura” u organizaciji nove udruge lijeve orijentacije HR+. (Ne znam da li će biti baš toliko vruće, Westin ipak ima klimu.) Znam, nisam baš smješan. Tema koju će povesti guverner Rohatinski i pitanja su orijentirana prema tečajnoj politici do ulaska u EU, a neki to manje-više ispravno smatraju “najeksplozivnijom” ekonomskom temom u posljednjih par tjedana. Najekspolzivnija kaže Šajatović jer kao i većina javnosti smatra da je kuna prejaka i krivac za slab izvoz i nisku proizvodnju. Dakle glavni krivac.
Podijeli - Share this
Spasenje po Škegru – Dobrota Privatizacije
Konferencija u Zg Školi ekonomije i menađmenta još traje ali je pri zaključku. Htio sam samo ukazati na prezentaciju Borislava Škegre “Kako je Privatizacija spasila Hrvatsku.” To je izgleda za naše medije bio najzanimljivija prezentacija, a još nisu svi ni obavili “reportažu” sa konferencije liberalnih ekonomista. Jedino je jedan gospodarsko-poslovni medij objavio kraću vijest da je bivši ministar financija ustvrdio kako je “privatizacija omogućila gospodarski uzlet koji se manjim dijelom osjetio već u devedesetim godinama, a većinom posljednjim godinama.” Rekao je da su za lošu sliku privatizacije djelomično krivi mediji a i oporba tadašnjem HDZu. Što je više zanimljvo jest da je priznao kako je bilo nezakonitih postupaka, ali “ni više ni manje nego u ostalim sferama poslvanja sa državom.”
Sve je to istina i točno manje više. Nezakonitosti koje su postojale jesu problem, ali manje bitan uzrok kasnijih problema i negativnih posljedica privatizacije.
Problemi sa Hrvatskom privatizacijom i razlozi zašto je javnost “bolesna” od toga su većinom u načinu kako je privatizacija provedena što se tiče ekonomske logike i nedostatak institucija koje su trebale nadgledati dobrobit privatizacije. Tu je kao HFP trebao biti “in charge.” Državna imovina i poduzeća su prodavana gotovo pa bilo kome tko je imao spreman novac i koliko-toliko se držao nekih pravila. Ti vlasnici su uglavnom ne plaćali plaće, dnevnice, ili druge troškove. Ljudi su radili bez plaće, nešto što je apsolutno nečuveno u funkcionirajućoj tržišnoj ekonomiji i, puno bitinije, državi sa pravosuđem. Nisu investirali u samo poduzeće već ga sistematizirano cjedili “dok je sok iz limuna kapao.”
Privatizacija je u nečelu dobar čin i nužno potrebna jednoj propaloj socijalističkoj ekonomiji. Kriva pretpostavka koju su napravili naši “vođe” u 1990. je da će državna poduzeća, kad jednom budu privatizirana i uskoće u tržišnu utakmicu biti puno bolji stvaraoci vrijednosti, poslova, nosioci razvoja itd. To je tako moguće jedino u klimi sa funkcionirajućim institucijama pravosuđa, koje određuju pravila igre i opale po ruci svakog divljeg i nezakonitog aktera. To jednostavno kod nas nije bio slučaj. Malo tko je prije “nadrljao” zbog primjerice neplaćanja plaća, a i danas je to slučaj negdje (sjetite se Tvornica Konca). Za vakum i divlji oblik kapitalizma u kojem su operirala privatizirana poduzeća je kriva ona institucija koja je to omogućila, ona koja nije stvorila pravila igre, ona koja nije reformirala i ojačala pravosuđe i potom ona koja nije mogla i znala sprovoditi zakone …. Država.
Podijeli - Share this
“Poslovni Raj Europe”
U zadnjem postu sam komentirao da draga nam Makedonija reklamira u Wall Street Journal sa svojim zanimljivim i privlačnim ponudama, poreznim i infrastrukturalnim poticajima kao i malo marketinške pompe (vidi naslov). Rekao sam da kad pronađem oglas ću ga skenirati i staviti ovdje, i eto baš se pogodilo da sam ga nabavio u jučerašnjem WSJ.
Podijeli - Share this
“Dosadni” Irski izbori
Da su bar naši izbori dosadni kao Irski. Za razliku od Francuskih, kojima su naši sličniji, Irski su zbilja nezanimljivi. Čak bih rekao da Hrvatski imaju veću šansu biti zanimljiviji Europi, ako ne i Americi, od Irskih. Ići ću i toliko daleko da ću reći da su važniji; za regiju po pitanju ekonomskog smjera i prosperiteta i vanjske politike kao potencijalni lider (nadolazeći problemi Kosova, Srbije i Slovenskih pretenzija na naš teritorij). Sve što se kod nas sada diskutira i dolazi u prvi izborni plan po pitanju ekonomije, razvoja i budućnosti, u Irskoj se zapravo, nevjerovatno, ne diskutira i nisu glavne teme izbora, ni blizu.
Cronomy.org 