Ekonomija i Hrvatska
BANKA – Komentari Why Nations Fail VoxEU … Europe’s leading economists Greg MankiwNuka me, i laska mi, gale na pollitici:
Osobno te dozivljavam ekonomskim autoritetom pollitika.com-a. Stoga bih barem osobno jako volio vidjeti i tvoj elaborat cijele ove krize i regulacije trzista koju je ocito potrebno revidira.
Hvala na laskanju, ali ja sebe ne smatram autoritetom. Premalo diskutiram i eksponiram se na pollitika.com da bi to zavrijedio. Možda je dovoljno reći da sam iznadprosječno informiran i treniran.(?) Riječ dvije o upitu.
Oči financijskog svijeta su uprte na G7-IMF-WorldBank sastanak i koordinirajući odgovor o rekapitalizaciji banka i spašavanju financijskog svijeta. Još uvijek nikakav konkretni/detaljni plan nije proizašlo iz sastanka svjetskih vođa i tako će za sada ostati. Samo mutne izjave o zajdništvu i dubljoj kooperaciji. MMF je podržao Čini se da se predviđanje Krugmana obistinjava – ukoliko nema konkretnih mjera i detaljnog plana možemo očekivati nejasne principijelne izjave.
Vjerujem da su zainteresirani pratili čitav vikend po stranim servisima najave i polu-najave. MMF upozorava na globalni kolaps financijskih tržišta. Strauss Kahn upozorava da su briga o solventnosti velikih financijskih kuća u Us i Eu gurnule financijski sistem na rub sistemskog raspada. Europski čelnici (15 zemalja koje djele Euro) su, navodno, blizu konkretnog dogovora o potpori bankarskog sustava. Tržišta će biti … ahm … vidno razočarana sa nedostatkom dramatičnijih poteza iz zemalja G7, kaže Laurence Meyer bivši FED guverner. Prve rezultate tog predviđanja ćemo vidjeti već za par sati kad se otvore tržišta Istočne Azije.
Sljedeći tjedan test za dionička tržišta i ukupnu financjisku krizu će biti jedna banka – Morgan Stanley. WSJ piše:
Panic has reached fever pitch. Morgan Stanley’s shares have come under severe pressure, including a 26% drop Thursday, as investors bet it’s the latest Wall Street firm to get into trouble. But if Morgan Stanley pulls through, it would represent an important milestone in the search for a stock-market bottom. At some point, a high-profile financial firm will survive fear-stoked selling. When that happens, it might abate.
Barry Ritholtz na svom blogu daje pregršt linkova o mišljenjima, odgovorima na krizu i savjetima o riješavanju. Svakako za pogledati za one kojima nije dosta čitanja o trenutnoj situaciji. Na RGEconomics Fabisu Maximus daje sažetak rezultata MMFovog sastanka kojeg naziva najvažnijim međunarodnim sastankom desetljeća.
A u ponedjeljak nas čeka dodjela objava posljednjeg Nobela. NYT-ov Economix blog ima sažetak predviđanja i rezultat na kladionicama. Nema neke razlike od onoga što sam ja pisao prošli tjedan.
Ovo ljeto sam imao priliku letjeti preko Plesa. Obišavši sve terminale i zgradu mogu dati neki empirijski sud o viđenom.
Međunardoni dolasci – nakaradno. Ovdje vrijedi opis Denisa Kuljiša u članku u Jutarnjem, o kojem sam pisao ovo ljeto. Sve je ograđeno šperpločama, uključujući prilaz kontroli putovnica i nakon toga čekaonicu za prtljagu. Drvena vrata kroz šper-zid, sa znakom zabrane otvaranja, ograđuju odlaske i dolaske. “Samo se krpa i majstoriše.” Zašto??
Domaći odlasci – strašno nakaradno; Kad sam ja čekao, kasno navečer, posljednji let, terminal je bio osvjetljen sa 7 golih žarulja, (bez ijedne lampe, svjetiljke, lustera) od toga 4 su bile obične 100W (a možda i manje). Uz žarulje, svjetlo je davalo i par ekrana iznad gateova. Naravno instalirane rasvjete nije moglo ni biti kad terminal nema pravi strop. Sve žice, kablovi i cijevi su bile na izložbi, a u pozadini crni, kao tek zagoren zid. Terminal nema wc, pa ako vam zatreba morate nazad iza osiguranja i onda opet kroz osiguranje. Osjećaj trećeg svijeta.
Domaći dolasci – dobro i jednostavno (valjda zato jer je i novo). Na dolascima i ne treba biti puno filozofije, ali bar da se ne hoda po šperločama. Međunarodni odlasci – ispada da je i jedini terminal koji je reprezentabilan i međunarodno usporediv. Sa barom, duty-freeom i (vrlo važno!) lako dostupnim wc-om.
Naravno da ovakvo izdanje zavrijeđuje renovaciju, tj. izgradi novo. Nema se šta više krpariti po “starom”. Sada je legitimno pitanje što i za koliko izgraditi. O potrebi i razlogu nove zgrade za Pleso sam već pisao. Kao i posljedicama izgradnje nepotrebno skupih arhitektonskih remekdjela – troškovi se na kraju svale na avio kompanije i letače. To svakako nije način za privuči više kompanija i više letača. A u slučaju Plesa, potencijalna situacija je još gora jer će novu zgradu financirati Vlada poreznim novcem svih građana Hrvatske i grad bez ikakve odgovornosti za potrošnju, a potom troškovi otplate kredita biti svaljeni na opet poreznike/letače.
Problem je jednostavan. Veliki gradovi (ili hoćemo-biti-veliki-grad poput Zagreba) troše prevelike svote novca, a ponekad i poreznog novca, za izgradnju aerodrosmkih katedrala, dok bi jednostavnije i jeftinije zgrade, koje ne opterećuju naknadno putnike glomaznim naknadama za isplatu troškova izgradnje, služile istoj svrsi. Pa tako i u Hrvatskoj sa izgradnjom €300 milijunskog novog Plesa.
Neidhardt – Novi putnički terminal učinit će zagrebačku zračnu luku vrhunskim svjetskim aerodromom i prvorazrednim obilježjem suvremenog identiteta Zagreba i Hrvatske.
Identitet nije svrha aerodroma! Zato se IATA pobunila i rekla “Ne želimo plaćati katedrale!” Članak (ispod) od prije 2 i pol godine u WSJ objašnjava probleme političke ekonomije izgradnje aerodroma, tko ih plaća, tko i što bi ih trebalo isplaćivati, tj. kroz koje prihode (ne porezne) te ustrojstvo aerodroma.
Vodpod videos no longer available.
Iz susjedstva post o hipotetskom spasu Juge, makar kratkoročno i valjda potencijalno ono što se izgubilo zbog želje i potrebe za raspadom. Ništa drastično novo ali zanimljivo.
Ranih osamdesetih godina 20. veka u beogradskim disidentskim krugovima intenzivirane su rasprave o mogućnosti demokratizacije zemlje, odnosno unapređenja ljudskih prava, slobode govora, političkog udruživanja. Sa sovjetskom ”perestrojkom” i ”demokraskim gibanjima” u većini ostalih zemalja istočnog bloka, u drugoj polovini osamdesetih, ovi zahtevi postaju glasniji. Sve češće se postavlja pitanje da li je uvođenje demokratskog sistema vlasti ključ za rešenje nagomilanih političkih, nacionalnih i ekononskih problema, i uopšte za opstanak multietničke (kon)federativne zajednice.
Nema sumnje da bi puna demokratija, koju zajednička jugoslovenska država u nijednom momentu svog postajanja (1918-1991/92) nije iskusila barem svojim mehanizmima omogućila nenasilno rešavanje konflikata i pravljenje mnogobrojnih kompromisa. Međutim, mišljenje je autora da Jugoslavija, prosto, nije mogla opstati kao država u demokratskim uslovima, jer ona nije bila dugoročni, strateški projekat nijednog jugoslovenskog naroda, osim Srba, koji su je, opet, posmatrali na način (nešto blaže od ”proširene Srbije”), koji nije bio po volji ostalim narodina..
Ekonomski razlozi su bili značajan element rasprave unionista i secesionista od njenog nastanka Jugoslavije (npr. famozna Bićanićeva ”Istina”) pa do uzavrelih rasprava krajem osamdesetih (”ko koga iskorišćava”) ali se, ipak, može tvrditi da su dominantan uticaj na tok i rasplet krize imali drugi činioci (nacionalni, istorijski, kulturološki). Vrlo je realistično pretpostaviti da bi da je zemlja demokratizovana i privredno de-etatizovana ekonomski faktori u većoj meri podupirali stanovišta onih koji se zalažu za kakvu-takvu zajednicu (npr. konfederalnog tipa). Naime, indikativno je da je u SFRJ, i pored malog udela međurepubličkih investicija, često loše koordinacije razvojnih politika, dupliranja kapaciteta, nezadovoljavajućeg dejstva ”ekonomije obima” (zbog delimične isparcelisanosti tržišta), razmena između republika bila veća od eksterne i znatno iznad potencijalne razmene koju pokazuje tzv. gravitacioni model.
Krajem osamdesetih značajna grupa intelektulalaca (među njima mnogi ugledni ekonomisti) smatrala je da će ekonomske reforme sa liberalizacijom, odnosno demokratizacijom ”spasiti” Jugoslaviju (bilo kao federaciju ili konfederaciju). Polazili su od teze bi ubrzana itntegracija zemlje u EU i svetsko tržište, odnosno zamena socijalističkog mekim kapitalističkim poretkom mogla da ubrza ekonomski rast i blagostanje svih njenih naroda. Naravno, njihove postavke zasnivale su se i na brojinim referentnim ekonomskim studijama, koje su pokazivale da demokratije ”donose” brži privredni rast od alternativnih, manje liberalnih režima.
Projekat reformske federalne Vlade iz 1989. je propao; otpor većine republičkih rekovodstava (ili diktatora) bio je suviše snažan, dok je ubrzo i nasilno rešavanje konflikata već uzimalo prve žrtve.
Da li je to bila šansa koja to nije bila? U neku ruku da, Jugoslavija se nije mogla sačuvati ka država, eventualno samo kao labavi savez, ali se rat sigurno mogao izbeći, i njene naslednice su već mogle biti članice EU sa nivoom BDP neuporedivo višim u odnosu na ovaj danas. Ovde valja imati u vidu da bi tranziciona recesija bila neizbežna, ali da npr. srpska privredna aktivnost ne bi za tri godine pala na polovinu, već bi neizbežno ”prizemljenje” (iskusile su ga baš sve zemlje u tranziciji) bilo mnogo blaže i oporavak mnogo brži. (Ostatak posta na blogu)
Ja baš čitam memoare Dušana Bilandžića, “Povijest Izbliza“. Nisam stigao daleko, ali je i više nego zanimljivo, pogotovo kao podsjetnik na umjetnost države. Čini se kao da se Jugoslavija samouništavala, što implicitno, što eksplicitno, a ne samoupravljala. Teško da je ekonomija mogla biti oslon za spas. Primjerice unos za
31. VIII. 1989. (str. 335)
Drugi dan štrajka željezničara. Uznemiren sam. Prijeti općenarodni nemir. Vlastodršći to ne vide. Desetljećima donose rezolucije o samoupravljanju, demokraciji, tržištu, i snažnoj stimulaciji privatnog sektora, ali ništa od toga ne ostvaruju. Ne daju javni otpor nego tiho opstruiraju proklamiranu politiku. Bez radikalne smjene postojećih partijsko-državnih struktura, neće biti riješenja.
Komentari povijesno upućenijih?
Puzz, nakon mog pisanja o porezu na štetnu ovisnost, korektno primjećuje jednu bitnu “sitnicu” oko prihoda od poreza na duhan.
…pad potrošnje cigareta “kasni” za rastom cijene. To je očito na grafovima, tako da će država ipak profitirati.
Ne znamo točno što znači profitirati ovdje, pa ćemo pretpostaviti da podrazumjeva barem dovoljno prikupljenih sredstava koji će pokriti većinu troškova liječenja bolesti kao posljedica pušenja. Odnosno, ono što su iz Ministarstva Zdravstva i htjeli postići uvođenjem poreza na cigarete. To je optimistično možda, možda slučaj u kratkom roku. Dugoročno, država sigurno ne može financirati svoju potrušnju u zdravstvu iz poreza na cigarete i neće profitirati. Što Puzz smatra pod “kašnjenjem” je u stvari razlika između cijenovne elastičnosti potražnje – koliko snažno se potražena količina promjeni nakon promjene cijene – na kratki rok i na dugi rok. Kratkoročno potražnja je prilično neelastična i većina ljudi sigurno ne prestaje pušiti ubrzo nakon povećanja, te malo tko smanji broj konzumiranih cigareta. Na taj način država i može “zaraditi” na porezu na cigarete. Dugoročno je cjenovni efetk jači i ljudi prestaju pušiti, odnosno znatno smanje broj popušenih cigareta. To je uistinu vidljivo na grafovima iz posta. Recimo da su procjene cijenovne elastičnosti za cigaretama -0.4 kratkoročno i -0.75 dugoročno.
Ali, držati se samo cijenove elastičnosti u prognozama poreznog prihoda je, iako vrlo komotno za izračun, vrlo optimističan scenarij. Kad bi Ministarstvo Zdravstva računalo na porezne prihode samo na osnovu elastičnosti, osim što bi bili slabi prognozeri, vrlo brzo bi se našli u danas sličnim financijskim poteškoćama. Odmah nakon uvođenje visokog poreza ili znatnog povećanje postojećeg potaknuti će pušače, koji su ponajviše iz nižeg prihodovnog razreda, da kupe cigarete preko granice. Možda u BiH ili Srbiji, gdje su jeftinije. Naravno, osim što će pojedinci ići preko za šteku, dvije, ići će i kombiji za 100 šteka. Tj., šverc i crna tržišta će se povećati i dodatno protegnuti resurse na granici. Uz to, prodaja cigareta na internetu gdje bi se mogao izbjeći porez bi se sigurno povećala. To bi negativno pogodilo trgovce cigaretama. Sve bi to moglo kompromitirati ono kratkoročnu neelastičnost potražnje za cigaretama na koju računaju u ministarstvu. Legalna kupovina cigareta u Hrvatskoj bi mogla puno brže pasti već u prvoj godini nakon uvođenja poreza, jer će ga pušači, stariji pogotovo, pokušati izbjeći ne da prestanu ili smanje pušenje, već da traže jeftinije kutije drugdje.
Primjerice, država Maryland je podigla porez na cigarete na $2 prošle godine. Ni godinu dana nakon toga, prodaja cigareta je pala 25%. Pušači su jednostavno otišli u susjednu državu kupiti cigarete. (Članak nakon ovog posta objašnjava problem. Bold je moj.) Kod nas nije tako jednostavno prelaziti granicu i kupovati jeftinije cigarete, ali zato imamo šverc kojem nismo neskloni na ovim prostorima s obzirom na države sa kojim graničimo.
Da sve ima koristi i troškove (a ne samo jednu od to dvoje) pokazuje i povećanje BDPa od nekih 13% (uskoro) zbog metodoloških prilagodbi uključivanja sive ekonomije i još dva pojma. Željko Lovrinčević, aka. dvoruki-ekonomist, u intervjuu za Poslovni.
To će uljepšati brojne pokazatelje koji se iskazuju u odnosu na BDP. Što su glavne negativne implikacije?
– Tu je primarno riječ o tzv. izračunu pojma vlastitih sredstava, odnosno koncepta ‘gross national incomea’ (ukupnog nacionalnog dohotka). Na osnovi te veličine utvrđuju se obveze RH u smislu uplata u zajednički europski proračun, kao i njezina prava povlačenja određenih sredstava od EU. Dobar dio tih prava definiran je razinom razvijenosti ‘per capita’. Tako se uključivanjem sive ekonomije događa nekoliko procesa. S jedne strane, očekivano povećanje službenog BDP-a za približno 13 posto djeluje dobro jer smanjuje većinu agregata kojima se iskazuju vanjske neravnoteže. Udio vanjskog duga past će, primjerice, na oko 78 posto BDP-a (lani je bio 87,8 posto), udio deficita javnog sektora također će se smanjiti i općenito će se pokazati da je Hrvatska manje ranjiva nego što su dosad pokazivali standardni indikatori. S druge strane, uključivanjem sive ekonomije povećani BDP smanjuje prava Hrvatske na povlačenje novca iz EU i povećava njezine obveze u smislu uplata u zajednički europski proračun. Ima još jedna značajna karakteristika. Ovako kako je sada siva ekonomija distribuirana po djelatnostima, povećat će se (službena) razlika između slabije i jače razvijenih regija. Oni koji su razvijeniji bit će to još više, a oni slabije razvijeni bit će relativno još manje razvijeni. Dakle, povećat će se raspon razvijenosti, a to je uvijek negativno za politiku.
…. Vrlo brzo pokazat će se da postojeća regionalizacija Hrvatske nije dobra jer središnja statistička regija u kojoj je Zagreb, a koja zahvaća širok prostor, već će se pri kraju ove godine naći vrlo blizu razine razvijenosti od 75 posto prosjeka EU mjereno paritetom kupovne moći. To znači da će Hrvatska već u trenutku ulaska u EU biti lišena dobrog dijela prava povlačenja sredstava iz europskih strukturnih fondova.
No zanimljivije i važnije pitanje je ono prije ovog.
Može li se pritom izmjeriti doprinos reduciranja sive ekonomije?
– Kad se istraživanja kompletiraju, pokazat će se da je udio sive ekonomije posljednjih nekoliko godina padao prosječnom dinamikom od 0,3 posto godišnje. I to je ulazilo u službene stope BDP-a. Budući da je približno toliko rasta dolazilo zapravo od utjerivanja neslužbene u službenu zonu dugogodišnji prosjek stopa rasta će se korigirati, odnosno smanjiti za to zahvaćanje sive ekonomije.
Paradoksalno je da će korekcijom BDPa na više HDZ ubrati pozitivne bodova i isticati smanjenu ranjivost, dok je u isto vrijeme ono najvažnije za prosperitet i životni standard, dugogodišnja stopa rasta ekonomije, zapravo manja te nikakvog većeg prihoda neće biti od tog kao-povećanja BDPa. Neće valjda HDZ to isticati kao nekakav uspijeh u poboljšanju životnog standarda? Treba imati na umu da siva ekonomija nije uključena u službene podatke, ali prihodi iz sive zone (primjerice u djelatnosti turizma) već beneficiraju ljude “na terenu” godinama. BDP/capita će biti službeno veći, ali on je već tu uključivanjem sivih prihoda.
Ministar Zdravstva dr. Darko Milinović krenuo je objašnjavati najavljeni novi porez na cigarete sa krivim nazivom, ali ispravnom idejom i ciljem. Nije “rizično ponašanje” koje se nastoji oporezivati, već “štetna ovisnost” o substanci – u ovom slučaju cigaretama. Da malo pojasnimo.
Cronomy.org 