Nakon odgledanog gostovanja Škegre u Nedjeljom u 2 ostao sam ugodno iznenađen dozom žustre, ali oštre argumentacije i rasprave. Da bi bolje razumjeli o čemu je riječ morate pogledati emisiju, jer je nemam namjeru čitavu prepričavati već komentirati. Nastavi čitati
02. ožujka 2009
IJF i Katarina Ott oštro….
…i istinito. U novom Aktualnom osvrtu Instituta za Javne Financije, Katarina Ott je sa opipljivom dozom nezadovoljstva oštro ocjenila Vladinu fiskalnu politiku i “antirecesijske” mjere koje bi trebale biti stimulacija gospodarstvu, a ne destimulacija. Sa malo riječi puno je toga rečeno.
U recesiji ili ne, Hrvatska ima problema s kojima bi se morala suočavati čak i bez svjetske recesije. Hrvatska predugo živi iznad svojih mogućnosti i računi sve više dolaze na naplatu, a u uvjetima svjetske recesije su i sve skuplji. U doba prosperiteta ni jedna se hrvatska vlada nije zamarala sređivanjem fiskusa, obuzdavanjem rasta javnog sektora te provođenjem institucionalnih reformi. To je npr. činila Estonija koja sad zahvaljujući solidnim zalihama može provoditi ekspanzivnu fiskalnu politiku da se odupre recesiji i ne mora provoditi restriktivne mjere kojima bi situaciju još i pogoršala. Hrvatska pak mora u najgorim mogućim okolnostima popravljati konkurentnost, smanjivati deficit proračuna i platne bilance te prikupljati sredstva za otplatu dugova. Po tko zna koji put valja naglasiti da nema druge nego smanjivati potrošnju. Pritom treba ciljano smanjivati rashode koji najviše opterećuju proračun – plaće u javnom sektoru i izdatke za mirovinsko, zdravstveno i socijalu koji čine oko 70% ukupnih državnih rashoda.
Srž i bit fiskalne konsolidacije je rashodovna strana, a Vlada se time nije bavila. Ta priča je zapravo proračunska bajka i ima svoj početak i kraj. Neki mediji su prenjeli provokativan naslov da Ott kaže kako se treba povisiti stopa PDVa. Ne, ne treba ako se smanje rashodi koji najviše opterećuju proračun. Povećanje stope PDVa u odnosu na uvođenje ili povećanje drugih poreza je daleko bolja opcija, ali to nije bit priče! Pročitajte cijeli Osvrt ovdje.
Valjalo bi se možda osvrnuti i na uvijek prisutne sulude ideje o devalvaciji, na ograničavanje rada nedjeljom, ali nemoguće je sve obuhvatiti. Svakako valja spomenuti i Međunarodni monetarni fond. Ako smo kadri sami provesti fiskalnu konsolidaciju onda nam Fond ne treba. Ako je ne provedemo, morat ćemo zvati Fond, a onda će on poduzeti – fiskalnu konsolidaciju.
Da, nemoguće je sve obuhvatiti u pdf Osvrtu, ali možda u blogu IJFa? Možda se kroz blog par puta na tjedan može osvrnuti na temem kako dolaze? Ideje o drugom stupu – blog osvrt. Porezi na SMS poruke – blog osvrt. Trošarine na mobitele – blog osvrt. Zazivanje MMFa – blog osvrt. Nerad nedjeljom – blog osvrt. Devalvacija – blog osvrt. Mislim da ideja za osvrt ima na pretek, a baš mehanizam bloga bi omogućio da se potražnja za osvrtom na sve te sulude ideje uskladi sa njihovom ponudom.
Podijeli - Share this
01. ožujka 2009
Škegro u “Nedjeljom u dva”
Nije me se dojmio Škegrov prvi komentar na najavljeni paket antirecesijskih mjera. Škegro može i bolje. Previše bavljenja prošlošću oko stabilizacijskog programa iz 1993. kojem je prvi i glavni cilj bio obuzdavanje hipeinflacije – što sada nije problem ni cilj ovog programa – uz razne dodatne “dugoročnije” ciljeve, jedan od kojih je bio i eliminiranje fiskalnog deficita. I sada opet, ključni dio ovog rebalansa je uravnoteženje proračuna, što je cilj svih Vlada već godinama, pa tako i Škegrove. Kad se već kao jedan od autora Stabilizacijskog programa i Ministar financija između ’97-’00 prisjećao prošlosti zašto se nije dosjetio spomenuti da eliminranje fiskalnog deficita kao vrlo važnog cilja nije postignuto? Između 1998. i 2000. proračunski deficit se naglo povećao na neodržive razmjere. Puno zanimljivije komentare su dali Babić i Stojić.
Ali, istina je da je rebalans glavna mjera i da se još na to čeka. Znaći tek nakon par tjedana će se moći dati bolja “evaluacija.”
Uglavnom, zanimljivo je vidjeti što je imao za reći u emisiji Nedjeljom u dva. Ako ste je propustili kao ja, dostupna je ovdje.
Podijeli - Share this
01. ožujka 2009
Istočna Europa dobiva $31.2 (€24.5) za spas
Tri banke/institucije, najveći multinacionalni investitori i zajmodavci u Istočnoj Europi, EBRD, World Bank i European Investment Bank daju €24.5 za spas bankarskog sektora i kreditiranja biznisa Centralne i Istočne Europe. “Davanja” se sastoje od zajmova, kupovanja učešća i direktnog kreditiranja malih i srednjih poduzeća, kroz dvogodišnji plan. Za vidjeti je još koliko će Hrvatska dobiti od tog ne pretjerano značajnog iznosa, te koliko će si Dr. Spin pripisati zasluga za “osiguravanje sredstava” iako ga u biti spašavaju . Pod stavkom 5. antirecesijskih mjera za HBOR se traži dodatnih €400 mil. upravo ovim putem. Da li traženje tih sredstava ovisi o rebalansu i općenito koliko-si-sami-možemo-pomoći principu?
Iz communiquea tri institucije:
This initiative complements national crisis responses and will deploy rapid, large-scale and coordinated financial assistance from the International Financial Institutions to support lending to the real economy through private banking groups, in particular to small and medium-sized enterprises. The financial support will include equity and debt finance, credit lines, and political risk insurance.
The response takes into account the different macroeconomic circumstances in and financial pressures on countries in eastern Europe, acknowledging the diversity of challenges stemming from the global financial retrenchment.
EBRD President Thomas Mirow said: “The institutions are working together to find practical, efficient and timely solutions to the crisis in eastern Europe. We are acting because we have a special responsibility for the region and because it makes economic sense. For many years the growing integration of Europe has been a source of prosperity and mutual benefit and we must not allow this process to be reversed.”
Dalje članak sa MarketWatch.com
NEW YORK (MarketWatch) — The World Bank and two other multinational institutions issued a joint pledge Friday to provide up to 24.5 billion euros ($31.2 billion) to support the banking sector in Eastern Europe and fund lending to businesses.
Analysts, however, were skeptical that the size of the announced support would be enough to address the region’s vast economic woes.
The move by the World Bank, the European Bank for Reconstruction and Development, and the European Investment Bank comes as Eastern European countries struggle to meet massive, foreign-denominated debt obligations. The International Monetary Fund has already provided loans to Latvia, Hungary, Serbia, Ukraine and Belarus.
Formerly robust inflows of cash have dried up amid the global economic crisis, and the region’s currencies have come under heavy pressure — a situation some economists see as a potential repeat of the Asian financial crisis of the 1990s.
Investors have grown increasingly concerned in recent days about the exposure of Western European corporations, including banks, to fragile Eastern European economies. The vulnerability of Western banks, particularly those based in Austria and Sweden, was spotlighted by ratings agency Moody’s Investors Service last week.
‘Time to come together’
The three organizations, the largest multilateral investors and lenders in Eastern Europe, said the package is designed to support lending to the real economy through private banking groups. Support will include equity and debt finance, credit lines and political-risk insurance.
“This is a time for Europe to come together to ensure that the achievements of the last 20 years are not lost because of an economic crisis that is rapidly turning into a human crisis,” said World Bank President Robert Zoellick, according to a statement from that institution.
Under the plan, the European Investment Bank is to provide about 11 billion euros in lending to small and midsize businesses in the central, eastern and southern parts of Europe. Some 5.7 billion euros are available for “rapid disbursement,” with an additional 2.8 billion euros set for approval by the end of April and further funds expected to follow, the bank said.
Meanwhile, the EBRD has committed to provide up to 6 billion euros for the financial sector in 2009 and 2010 through equity and debt finance, loans to banks and directly to small and medium-size businesses and trade finance.
The World Bank is to provide about 7.5 billion euros in support.
“For many years the growing integration of Europe has been a source of prosperity and mutual benefit, and we must not allow this process to be reversed,” said EBRD President Thomas Mirow in a statement.
Most of the ex-communist countries in Central and Eastern Europe have joined the European Union, thereby deepening their political and economic integration with the west.
Dominique Strauss-Kahn, managing director of the IMF, said the joint initiative “will assist individual financial institutions and sectors, while IMF lending will continue to support countries at the macroeconomic level.”
“Both aspects are important building blocks in the broader multilateral and bilateral efforts to support the region,” Strauss-Kahn said in a statement.
‘Small change’
Analysts, however, expressed skepticism whether the announced support would be enough.
“This money is really small change,” Timothy Ash, head of CEEMEA research at Royal Bank of Scotland. Total European bank exposure to Emerging Europe runs in excess of $1.5 trillion, he said.
“Given the scale of the problems, it will take a big-ticket program — a mini-TARP for the region — to pull the current collective negative market psychosis around,” Ash said, referring to the Troubled Asset Relief Program adopted by the American government to help the banking sector.
Podijeli - Share this
27. veljače 2009
“Rebalans je mjera, ostalo su dodaci”
Famoznih 10 anti-recesijskih mjera još zvačem, ali jasno je da se primarna “mjera” rebalans proračuna tek treba dogoditi i još je nepoznato kako će izgledati. Branka Stipić iz Jutarnjeg je to najbolje opisala jednom rečenicom – Rebalans je mjera, ostalo su dodaci.
Zato će idući mjesec biti buran, a sve dok rebalans ne bude dovršen, Hrvatska neće moći reći da ima pravi paket antirecesijskih mjera. Sljedećih devet mjera, nakon te prve, samo je zgodan dodatak toj prvoj i najvažnijoj.Tih preostalih devet mjera imaju, prije svega, psihološku važnost. Poruka su hrvatskoj i svjetskoj javnosti da se i ovdje nešto ozbiljno radi kako bi se isplivalo iz ekonomske krize i poduka svima nama što je važno.
Mislim da su neke prve reakcije tipa “odlične mjere”, “fenomenalno” ishitrene i preuveličane. Kao što je Dragan Kovačević sinoć u prilogu Otvorenog rekao, Vlada je puno toga ovdje trebala raditi godinama unazad, nisu ovo neke posebne mjere. Sve osim rebalansa. Mislim, zašto je ukidanje ili samo smanjenje lokalnih parafiskalnih nameta antirecesijska mjera? Razumljivo je zašto se sada to traži, ali zašto ne prije 5 godina? I onda su bile problem i onda su se poslodavci bunili i tražili njihovo ukidanje. Zažto se to onda nije zvalo “razvojne mjere”? I tako još par stvari….
Podijeli - Share this
26. veljače 2009
“Da li u Hrvatskoj vlada kult preraspodjele, a ne proizvodnje?”
… pita Poslovni, kao reakcija na Vidoševićevo predavanje u kojem je izjavio:
“Kod nas je kriza prvenstveno u mentalnoj sferi, jer je društvo složeno prema gubitniku. Njegujemo kult raspodjele umjesto kulta stvaranja, pa tako i u gospodarstvu glavne zvjezde nisu oni koji proizvode i izvoze, nego oni koji su blizu “oltaru”, koji grade most, cestu ili dvoranu i žive od preraspodjele”
Ne znam još što i kako misliti o Vidoševiću, koji figurira i kojeg se promiče za predsjedničkog kandidata. Mene ni malo ne briga u koliko uprava sjedi i kolika mu je mjesečna plaća. Zveketanje oko toga je bez ikakve koristi i interesa meni. No, od njegovih ideja bi nešto moglo biti ili nebiti. Zbog toga mi je zanimljiv. Više puta kaže prilično pametne i interesante stvari, a onda dosta puta kaže i neke, blago rečeno, za počešati se po glavi.
Ipak, ova gornja je svakako vrlo dobra i vrlo točna! Prilog u tome ide i odgovor Željka Lovrinčevića u intervjuu u novom broju Lidera.
Veći su problemi ipak na rashodovnoj strani, a u to se premijer ne usudi dirati…
– Tu imate tri velike skupine koje determiniraju političku retoriku u potpunosti. Imate 1,2 milijuna umirovljenika, branitelja s obiteljima oko pola milijuna, oko 300 tisuća zaposlenih u javnom sektoru. To je zajedno približno dva milijuna ljudi i politička će retorika dobrim dijelom biti određena odnosom prema tima trima skupinama, u mnogo manjoj mjeri odnosom prema gospodarstvu. Jedini je način da se razbije taj začarani krug korištenja alibija poput MMF-a ili kroz ugrađivanje automatskih ograda u proračun već kod rebalansa. Ako definirate gornje limite za rast plaća i mirovina, proračun bi bio neosjetljiv na lijevu ili desnu vlast.
Osim ovih zaposlenih u javnom sektoru (ali samo djela njih, ne svih) koji nešto vjerojatno i stvaraju svojim radom, većina ostalih ovisi o čistoj preraspodjeli godišnjeg outputa. (Neki od umirovljenika i branitelja rade, makar i na crno, pa se neke koristi od toga za ekonomiju i proračun i stvaraju.) Tako ne samo politička retorika ili “kult”, već usitinu politička ekonomija kod nas orijentirana je na preraspodjelu putem proračuna. Dok proračun i je dobrim djelom u funkciji preraspodjele outputa, problem za nas, naše uvijete, kapacitete i nivo postignutog razvoja, je preveliki opseg te funkcije. Stvaranje dohotka i unaprijeđenje efikasnosti, isto funkcija države i proračuna, pa čak i učinkovitosti same državne uprave, zauzima sporednu ulogu.
Lovrinčević je već jednom davno (u jednoj emisiji) “ošinuo” političare sa istom poantom. Diskusija je bila o predizbornim programima stranaka ali poanta vrijedi do dan danas.
“… u suštini se radi o preraspodjeli najvećim djelom. Koja socio-ekonomska grupa, na koji način će participirati u rezultatima rasta RH, tog dohotka koji proistječe. … Kad vidite takvu vrstu stranačkih programa, znate da imate jeda opći problem u društvu.” Željko Lovrinčević, emisija Kontakt, Svibanj 2007
Podijeli - Share this
26. veljače 2009
Njihov problem je naš problem
Daniel Gros na VoxEU.org blogu piše o težini i posljedicama problema Istočne Europe za “jezgru” Europe. Ističe kako su manji problem deficiti na tekućim računima platne bilance zemalja Istočne Europe; tečajni padovi bi ih mogli ispraviti za neke zemlje. Po njegovom mišljenju, čak i pretjerane deprecijacije valuta velikih zemalja ne bi stvorile nesnošljive probleme za bankovne bilance i kućanstva izložena valutnom riziku. (Hrvatska se tu nigdje ne spominje illi uklapa u rad.) Tako umjesto potpomognutih financiranja tekućih računa, zalaže se za uspostavljanje fonda za financijsku stabilnost koji bi kreditirao korporacije i kapitalizirao banke Istočne Europe jer za njihovu stabilnost, i tako čitave europe po mišljenju autora, protok kredita je nužno potreban.
As if core Europe did not have enough problems of its own, a new threat has arisen – collapse of the European periphery. The deteriorating foreign exchange and financial conditions of satellite countries in the euro area – from the Baltic region to Eastern Europe, Turkey and Ukraine, not to mention the imploded Icelandic financial system – add yet another source of uncertainty.
Their problems are our problems
The problems in Eastern Europe weigh particularly on the financial solidity of EU banks. EU banks provided the backbone of the banking and financial system in those countries and therefore they are now much exposed to the consequences of mounting capital flights and currency attacks in those countries.
EU banks are not yet strong enough to face additional losses from this front since, despite huge government rescue plans; they have in aggregate received little new capital (less than €200 billion for the entire euro zone). The Bank of International Settlements estimates that European banks hold somewhat more than $600 billion of cross-border claims on emerging European economies (probably 90% of the reported total of around $700 billion).1
When all European banks run for the exit (e.g. by refusing to roll over credit lines that come due or to extend further credit to their subsidiaries), they will be increasing their own losses.
….
Systemic stress requires a systemic response by the EU: The EFSF
In this environment of continuing systemic stress on the banking system, the case-by-case approach at the national level must be abandoned in favour of an ambitious EU-wide approach. The EU should set up a massive European Financial Stability Fund (EFSF). Given the scale of the problem facing European banks, the fund would probably have to be of substantial scale, involving about 5% of EU GDP or around €500–700 billion.2 This is more than might be needed for Eastern Europe, but the crisis is certain to get worse before a recovery begins, and it would be better to have such an instrument ready to face further emergencies. Most of the funds (say, 80%) would probably be used to provide credits (or buy existing ones at a discount), the remainder would be for capital injections, which would make the European Investment Bank (EIB) a major shareholder in the Eastern European subsidiaries of EU banks and probably also a major shareholder of in those EU banks most exposed to Eastern European risk. Eastern European banking systems would effectively be ‘Europeanised’.
Ostatak teksta i grafova ovdje.
Podijeli - Share this
24. veljače 2009
Nazire li se to razum …
… umjesto ishitrenih osjećaja? Istina je da nam u ekonomskoj politici trebaju čvrste glave i meka srca, no teško je dokučiti što je kod nas prevladavlo u posljednje vrijeme. Čvrstih glava među onima koji ipak nešto znače je bilo malo – nonšalantno, bez borbe, se odbacila mogućnost uravnoteženog proračuna; dapače najaviolo se blago povećanje deficita; specijalni interesi i zahtjevi su predvladali. A i namjera da se tako bude mekog srca je samo to, namjera. Sad kad stolica postaje vruća čvrste glave čini se prevladavaju.
Kako se i očekivalo, porezni prihodi padaju, a donedavno, jer rasprava i donošenje proračuna nije bilo tako davno, očekivao se službeni rast BDPa za ovu godinu od 2%, što je trebalo omogućiti bar isti nivo prihoda poreza za ovu godinu. (?) Čak mislim da se prognozirao godišnji rast prihoda od 5.5%. (realni?) (??) Uglavnom, sad je jasno da će se to izjaloviti . Polančec je već nedavno plasirao informaciju da će deficit proračuna ipak biti veći od planiranog.
Šuker je napomenuo da su u razdoblju do 19. veljače prihodi od PDV-a podbacili 10 do 12 posto, što trenutno iznosi 500 do 600 milijuna kuna, koliko su ukupno manji prihodi u odnosu na isto razdoblje lani.
Podbacili su i prihodi od trošarina, no doprinosi vezani na plaće su 5,8 posto veći nego lani, prihodi od poreza na dobit su 4,5 posto veći, a treba još vidjeti što je s trošarinama od naftnih derivata.
Prostora za povećanje poreznog opterećenja kako bi se skupilo još više prihoda je malo i sa vrlo nesigurnim rezultatima. Priče o lakim prihodima uvođenjem ovog ili onog poreza na primjerice mobilne impulse, su priče za malu djecu. Niti je siguran izvor prihoda koji se prognozira iz toga, niti je nametanje toga bez troška. Isto vrijedi i za porez na imovinu, kojeg je bilo nemoguće kvalitetno uvesti i provoditi bez osobnog identifikacijskog broja.
Jedino pravo riješenje za uravnoteženje proračuna, koje je trebalo doći godinama unazad, je famozna racionalizacija rashoda proračuna. (Odgovor Šukera je sigurno “Onda sami sastavite proračun!”)
Zato je dobro vidjeti da se čvrste glave pojavljuju i to iste one glave koje su prijetile štrajkom i tužbama ukoliko ne dođe do obećanog povećanja plaća. Samo da je ozbiljno.
Sindikati su spremni i na zamrzavanje plaća ako postoje opravdani razlozi ekonomske naravi, izjavio je sindikalni predstavnik u GSV-u Vilim Ribić, no pritom se svi trebaju solidarno odricati, a ne samo zaposleni u javnim i državnim službama. Na novinarski upit postoje li sada opravdani razlozi ekonomske naravi za zamrzavanje plaća Ribić je odgovorio potvrdno, ali uz ogradu kako je to njegovo osobno mišljenje koje ne moraju prihvatiti ostali sindikalci.
Eh, tko bi rekao da sada postoje razlozi a prije dva mjeseca nisu postojali razlozi. Nešto se promjenilo u međuvremenu? Uz sve zamjerke sindikalcima koji su se protivili smanjenju proračunskih rashoda za ovu godinu kroz smanjenje plaća u javnom sektoru, u jednoj stvari su, tj. Ribić, u pravu. Osim kroz reforme socijalnih programa, najveće uštede za porezne obveznike, koje su se godinama mogle ostvarivati, se nalaze u glomaznim, subvencijama bez rezultata.
… a trebalo bi preispitati i subvencije, taj “ogroman rudnik od devet milijardi kuna”, čija je upotreba vrlo neučinkovita, smatra Ribić.
Znači, ipak se može imati i čvrstu glavu.
Podijeli - Share this
21. veljače 2009
Tko razumije, a tko ne
Minutu i pol kratki i jednostavni video o kuni i “duhovima” deprecijacije možete vidjeti ovdje. Rohatinski na najsažetiji mogući način objašnjava i pokazuje razumijevanje što deprecijacija stvarno znači i u čemu je problem – o očekivanjima, povjerenju i značajnom gubitku istog čim duh izađe iz lampe. U njegovo razumijevanje možemo imati povjerenja. Svakako pročitajte i govor u kojem je rekao istu stvar, dostupan na HNBovim stranicama. Jedan mali dio:
Počet ću od tvrdnje, koja nije dolazila samo iz bankarskih krugova, da u uvjetima otežanog inozemnog zaduživanja nema smisla inzistirati na ograničenju rasta kreditnih plasmana banaka, posebice u situaciji kad same banke planiraju niži rast plasmana u 2009. nego što im to limiti omogućavaju. Naravno, bilo je i ocjena da zbog limita neke banke moraju prestati s odobravanjem kredita. No, krajem siječnja ove godine u odnosu na prosinac 2007. godine, koji je baza za Odluku o ograničenju rasta plasmana banaka, plasmani banaka stanovništvu i poduzećima povećani su za 11,2 posto. Kako je limit rasta bio 13 posto, banke su u siječnju imale dovoljno sredstava za normalni rast kredita. No, “kvaka” je u valutnoj klauzuli, zbog koje svaka značajnija deprecijacija tečaja kune povećava nominalnu vrijednost kredita, odnosno snižava limite banaka. Kod valutne klauzule u euru to nije problem, jer je kuna u proteklih 13 mjeseci u odnosu na euro deprecirala svega 0,7 posto. Problem je deprecijacija kune u odnosu na švicarski franak od 12,3 posto. Zbog toga su se banke s većim udjelom kredita indeksiranih u švicarskim francima našle u situaciji da su im limiti postali “preniski”, pa i da usporavaju rast plasmana kako ne bi morale upisivati blagajničke zapise. …
… Dakle, u rastu ukupnih plasmana banaka ne vidimo nikakvo ograničenje povezano s djelovanjem regulative, naravno, uz uvjet da tečaj ostane stabilan. No, čini se da ta očekivanja ne dijele neke banke i mislim da je nedavno spominjanje deprecijacije tečaja kao vrlo izvjesne bilo u funkciji pojačavanja zahtjeva banaka da se ukinu limiti na plasmane. Uz snažnu deprecijaciju, zadržavanje limita zaista bi moglo dovesti do kreditnog sloma u zemlji. No, to nije realna opcija.
Drugi i treći zahtjev banaka odnose se na povećanje kunske likvidnosti, a u pozadini je želja bankara da se emisijskom aktivnošću HNB-a osiguraju dodatni izvori likvidnosti za nastavak rasta plasmana, neovisno od činjenice što su sva dosadašnja iskustva pokazala da takva visoka kunska likvidnost izaziva izravne pritiske na deprecijaciju tečaja kune.
Uz to, vidio sam članak Šajatovića u novom Lideru. Ovo upada u oči:
Teško je vjernike jake kune preko noći uvjeriti da je riječ o lažnom božanstvu, ali zar sve zemlje u okruženju, u kojima nacionalne valute dramatično slabe, vode bedaci? Ili je hrvatska ekonomija toliko jača od mađarske, slovačke, pa i britanske?
Cijeli članak je prilično površno pisanje, ali gornji citat pokazuje, nasuprot guvernera Rohatinskog, temeljno nerazumijevanje problema. Sve tri zemlje su razvijene zemlje. Članice su Europke Unije i OECDa. Još ako i uzmemo Mađarsku kao možebit u sivoj zoni po nekim kriterijima, što Slovačka radi u ovom “argumentu” o nacionalnim valutama? Slovačka ima euro kao nacionalnu valutu. Velika Britanija je pak uz spomenuta članstva velika i razvijena ekonomija. Sve to skupa u biti znači da su standardi i očekivanja međunarodnih tržišta u vezi tečaja, pogotovo za Britaniju i Slovačku od navedenih, sasvim drugačija od onih za Hrvatsku. Relaksirani i potpuno plivajući tečaj je prilično dobra opcija za razvijene zemlje jer tržišta imaju puno povjerenje u njihove ekonomije, oporavak i političku stabilnost. Dapače, i veliki padovi valuta tih razvijenih zemalja se zapravo vide kao dobra prilika za jeftinu kupnju tih valuta, a ne kao ekonomski i politički krah. Ništa od toga ne vrijedi za Hrvatsku u biti, kojoj i samo članstvo u NATOu visi o niti. Čak i da stojimo relativno bolje u odnosu na neke razvijene zemlje po pitanju deficita tekućeg računa, fisklanog deficita, inflacije i duga, tržišta nam opet neće pružiti jednaku dozu povjerenja, već će svaka ozbiljnija tečajna trzavica biti popraćena percepcijom nepovjerenja i lošeg mišljenja. Šajatović jednostavno ne razlikuje između nas i njih pa dolazi do paušalnih argumenata. A razlika postoji.
Cronomy.org 