Archive for ‘Fiskalna’

09. srpnja 2010

Mirovinski tsunami 2

autora/ice cronomy

Hugh-ov post je ilustrativan. Ništa revolucionarno, ništa što već nismo znali, a opet dobro artikuliran omjer karatkoročnih recesijskih problema i dugoročnih super-problema. Ponajviše mirovinski i demografija radnog stanovništa, o kojem sam pisao par puta (davno, pa ovdje i ovdje).

U biti Hugh me preduhitrio sa opisom starenja stanovništva, jer meni je ovo zapelo za oko.

Mnogo moramo mijenjati i u mirovinskom sustavu. Premalo radimo, kada uzmete u obzir godine života koje su provedene na poslu i odlazak u mirovinu. Morat ćemo posebno tretirati ljude koji rade puni radni staž, za razliku od onih koji traže sve načine da ranije odu u mirovinu. Sada se iz doprinosa za mirovine prikupi oko 20 milijardi, a oko 16 milijardi za mirovine još moramo pronaći. Od ukupnog broja umirovljenika, samo oko 12% njih otišlo je u mirovinu s punim stažem. Promjene moraju biti radikalne.

Sasvim je nebitno tko je to rekao. Poanta je jasna. Nedostatak novca za mirovine u Rujnu je ništa veći problem nego što je guljenje banane.  Novca neće nedostajati jer će se posuditi. Što je zabrinjavajuće je da novac počne nedostajati svakog “Rujna”, a to našim fiskalnim autoritetima koji ne razumiju opasnost dinamike problema i stvaraju proračun od godine do godine, kao da se radi o nekakvom aritmetičkom računu, nije jasno. Istina, nije da se riješenja nalazi iz ugla, samo ga političari odbijaju prihvatiti i implementirati. Problem je kompleksniji, ali nedostatak diskusije, razumjevanja i skromnog priznanja da se ne zna što je zabrinjavajući.

Pridodajte tome da je odnos umirovljenika i radnika 1:1.28 sada i situacija je strašna. Uistinu, u usporedbi sa mnogim drugim zemljma, situacija je strašna. Od svih mogućih politka i riješenja kojima ekonomisti barataju i vole “savjetovati” u vezi raznih problema ovo je jedan gdje se svaki zagrcne. Jasnog napravi-ovo-da-bi-imao-ono poteza nema. Najbliži tome je “viši ekonomski rast.” Ne znam što se to može “mjenjati i u mirovinskom sustavu” da bi značajno unaprijedilo situaciju. Jedino što se može u mirovinskom promjeniti je radikalno ga transformirati iz paygo u potpuno osiguran sistem. No, i sa tom transformacijom mi i dalje imamo četvrtinu populacije u mirovini, a novih, mladih radnika koji će ih financirati nema i ne možemo ih stvarati nekakvom “reformom.”

27. svibnja 2010

Mreža dugovanja

autora/ice cronomy

Poznati Australski duo Clark and Dawe “diskutiraju” Europske dugove. Pretpostavljam da su njihove brojke u australskim dolarima, da ne dođe do zabune.

(via Mankiw)

Ono što zanimljivo u svemu ovome je da su veličine dugova samo jedan aspekt koji je uznemirujući. Mreža dugovanja, sa vrstom dugovanja, je još više uznemirujuće, a kad tome dodamo i čistu obmanu, tako da se ne zna koliko se duguje i kome, dobijemo uistinu zastrašujući koktel za financijska tržišta, potrošače i poduzetnike. Kriza povjerenja. Za perspektivu, ispod je ‘karta’ Europske mreže dugovanja iz NYT.

Javne financije nisu samo državne finacije, već uistinu i javne, dostupne, maksimalno moguće transparentne, dok su u Grčkoj uistinu bile privatne financije Vlade niz godina. Privatne informacije uvijek znače problem. Upravo je Grčka ona koja je predvodila godinama u zamagljenosti svojim “javnim” financijama. Vidi ovdje, ovdje.


Citat dana, ala mrak.


Oh what a tangled web we weave,
When first we practise to deceive!

Sir Walter Scott

UPDATE: Izvor podataka via BIS, tablica 9B. I Hrvatski vanjski dug se nalazi par stranica dalje. Za one koje zanima više koliko i kome ide.
Također vidi ovdje.

Oznake: ,
08. svibnja 2010

Povratak

autora/ice cronomy

Nakon podužeg vremena ponovo se mogu posvetiti blogu na par-puta-na-tjedan modelu. Bilo je retoričkih pitanja vjernih čitatelja da li mislim da zanemarujem blog. Nisam ga zanemarivao, ali bio sam zauzet. Do daljnjega nisam u tolikoj mjeri pa se mogu posvetiti diskursu i temama ovdje.  Kasnije, ja ću opet biti zauzet, ali otom potom. (Recimo da CivV izlazi u Rujnu, a ja cu ga mozda igrati godinu dana kasnije.)

Tema puno, ali većina je mazanje očiju dnevnim političkim prepucavanjima, aferizacija svega i svačega, trabuljanja o nekakvom neoliberalizmu u Hrvatskoj (ne mogu to bolje opisati), krupnom kapitalu i tako (po staru) dalje sa ‘catchy’ frazama. (Je ok da sve ove velike-a-beskorisne riječi grupiram pod ‘kulićizam’?) Ja ne znam šta bi svi mediji radili da nema pola afera koja se “promoviraju.”

Iako nisam bio u mogućnosti komentirati i razglabati sve zanimljive teme i događaje posljednjih mjeseci, pratio ih jesam. Ipak nije se lako samo tako ubaciti u svaku diskusiju.  Tu bi dobro došla pomoć (još) vjernih čitatelja sa pitanjem i sugestijom na što se prvenstveno osvrnuti. Vidim da se dosta piše i kritizira najavljena porezna reforma.

To je dobro. Diskusije i debate su dobrodošle i nužne. Ali, da li uopće znamo koji je cilj porezne reforme, bilo naše sada i općenito svih, prije nego što kritiziramo? Da li smo svijesni nekih primjera porezne reforme u drugim zemljama ili stvarno mislimo da naša Vlada izmišlja toplu vodu? Razumijemo li motiv porezne reforme?

Čini mi se da svi imaju neku osobnu ideju što bi trebao biti cilj i što bi trebao biti motiv poreznih promjena, pa shodno tome i kritiziraju. To uglavnom rezultira prigovaranju o (vrlo subjektivnom viđenju) pravednosti reforme dok o drugim aspektima nema ni riječi. Ako nam je samo pravednost aspekt koji će voditi poreznu reformu, na vrlo lošem smo putu.

Da li znamo cilj sistema poreza i transfera i zašto i zašto ga trebamo mjenjati? Da li razumijemo sve posljedice porezne reforme ili se bavimo samo parcijalnim posljedicama i po tome ocjenjujemo kvalitetu ukupne reforme? Da li razumijemo ulogu, rezultate i poruke porezne teorije u izradi porezne politike? Da li razumijemo, znamo i prihvaćamo principe koji su podloga poreznoj reformi. Problem i pitanje motiva, cilja i ishoda je isto kod nas sada i u mnogim drugim zemljama gdje se išlo u poreznu reformu i fiskalnu konsolidaciju ili ona tek dolazi na red.

Što želim reći je da postoji razlika između debate i informirane debate. U slučaju porezne reforme/politike to je posebno izraženo zbog prirode problema. Porezna teorija nije namjenjena da se iz nje izvuku lagani zaključi te rezultati mogu biti prilično iznenađujući. Tranzicija iz porezne teorije u poreznu politiku nije jednostavna. Postoje ogromni izazovi u dizajnu porezne reforme i svaka misao da je “očito” kako se moglo “bolje” napraviti je samo slučajna.

Možda bi se u toj domeni morali malo više informirati. Nije pitanje samo pravednost već i efikasnost i mnogih agregatnih ekonomskih ishoda i posljedica koje je nemoguće predvidjeti kao i posljedica po sve ono što ne razumijemo. Pokušati ćemo ukazati na neke očite, ali i na neke ne toliko očite aspekte koje treba imati na umu. Stoga, pitanja bi bila od pomoći i dobro došla.

Nadalje, i prije našeg reformskog programa, cijela priča Grčke se nadvila nad europom pa i nama. Ja sam ovaj post počeo pisati prije tjedan dana, a onda se politika i stav EU prema Grčkoj mjenjala kontinuirano naposljetku rezultirajući velikim planom i velikim spasom. Čitava priča je sada kompleksnija nego prije samo par tjedana a kamoli prije par mjeseci. Tablica lijevo pokazuje kako su se drastično promjenile procjene o Grčkoj ekonomiji od početka godine.

Prosječnom građaninu u Hrvatskoj klimi nesigurnosti i napetosti oko ekonomskog stanja zemlje nije bilo teško postavljati ona ista pitanja kao i u slučaju Argentine. Doduše, u tom slučaju bila su pogrešna. Sa Grčkom malo su bliža ispravnim i ipak su opravdana. Da li je Hrvatska u opasnosti od Grčkog nazovimo sindroma? I o tome se pisalo i diskutiralo po medijima. Jedina opasnost sada je u biti pretakanje grčke krize na ostatak Europe pa tako i Hrvatske. Hrvatska nije u opasnosti da postane Grčka u neko dogledno vrijeme i pošto se nekakve ozbiljnije reforme u fiskalnoj politici pokreću u biti ne bi trebala postojati opasnost da postanemo Grčka. Hrvatska jest zadužena i u lošoj fiskalnoj situaciji – kratkoročnoj i dugoročnoj svakako. Za razliku od Grčke, Hrvatska još uvijek ima pristup vanjskim izvorima financiranja i sa odlučnim provođenjem najavljenih reformi to bi tako trebalo i ostati. Strana investitori nisu toliko kritični kao domaća javnost o Vladinom planu, iako ima dosta za poželjeti još.

Mnoge sličnosti sa Grčkom postoje, to je neupitno, pogotovo u domeni fiskalne politike, korupciji, zaduživanju, nekom mentalitetu “prava” na ovo i ono.  Sjeme Grčkih pogrešaka seže godinama unazad. Desetljećima. Stoga, ako išta, naučiti od Grka i njihovih pogrešaka je imperativ. Vremena imamo ali ne napretek. Možemo tako, ili …

… kad će “već jednom” netko od naših dičnih stručnjaka reći da je MMF kriv za sve u Grčkoj? Ili još “očiglednije” neoli …. bah, neću se truditi. (Grčka i neoliberalizam, usitinu?)

Dakle, imamo dva okvira za razmišljati o Grčkoj i Hrvatskoj – ili kao lekcija sa puno poruka kroz koje još trebamo pročešljati ili kao još jedna vježba mlaćenja po praznoj slami kulićizama.

06. ožujka 2010

Ekon Rap

autora/ice cronomy

Video koji se širi ekonomskom profesijom poput virusa. Rap (ili hip hop, ne znam razliku) verzija Keynesovog i Hayekovog prikaza poslovnog ciklusa. Ako ga niste još vidjeli. Više ovdje.


Oznake:
18. rujna 2009

Jesensko Otvoreno – uvodno, ukratko

autora/ice cronomy

Trenutne obveze me držve prilično zauzetim pa blog pati i nisam time oduševljen. (aka. dosta nedovršenih postova čeka.) Neke stvari mi promaknu, a ima se što za reći. No nije mi promaklo novo Otvoreno o proračununu za 2010. Komentirati ću malo, pogotovo kad me Lovrinčević iznenadio sa gotovo apologetskim objašnjenjem kriznog poreza. Ne slažem se sa njime. Mislim da je u krivu i ne postoji ništa što se zove “porez solidarnosti.” Poanta, problem, riješenje je u političkoj ekonomiji vođenja državnog proračuna, ne u mehanici uvođenja novog poreza za vrijeme recesije, što se sa time pokušalo napraviti, ili čiji je to prijedlog. (BTW, koga briga i zašto je bitno čiji je prijedlog? Vlada provodi politiku i Sabor donosi zakone.) Znamo što uvođenje novih poreza za vrijeme recesije znači i što smanjenje državne potrošnje za vrijeme recesije znači. Ni jedno ni drugo nije poželjno. Ali pogrešno je sada, kao i uvijek, tražiti riješenja za ulogu države u gospodarstvu na prihodovnoj strani, a ne na rashodovnoj. Ponašanje države je određene/vidljivo na rashodovnoj strani proračuna, pa je tako i korekcija u ponašanju na rashodovnoj strani. U Hrvatskoj se riješenja već godinama traže na prihodovnoj strani proračuna. Krivo. Uputiti ću zainteresirane na lekcije iz drugih zemalja koje su popravile svoje javne financije i unaprijedile državno ponašanje na rashodovnoj strani.

Tomislav Petrov na SEEbiz je dao mali osvrt na Otvoreno o proračunu. Ipak, ono što je opisao je fskalna teorija, fiskalna politika je nešto drugo.

07. rujna 2009

Neiznenađenje i iznenađenje

autora/ice cronomy

Šuker u Sisku.

Ivan Šuker: Krizni porez ideja jedne sindikalne središnjice

Napomenuo je da uvođenje kriznog poreza nije izvorna ideja Vlade, već jedne sindikalne središnjice koja nije pristala na smanjenje plaća pa je predložila porez koji će zahvatiti sve zaposlene.

Ma naravno. Još kad bi mogli glasati za te sindikate koji nam donose zakone, pa ih smjeniti na sljedećim izborima… Valjda je bilo samo pitanje vremena kada će se odgovornost za harač prebaciti na druge. Neiznenađuje.


Iz Jutarnjeg. Vladine antirecesijske mjere uzrokuju pad BDP-a

Prema procjeni bonitetne kuće Dun & Bradstreet, smanjenje proračunske potrošnje i povećanje poreza u kontekstu recesije pogoršat će opseg gospodarskog pada u Hrvatskoj.

Uslijed toga, očekuju stopu gospodarskog pada od 4 posto, a za 2010. prognoziraju rast od 0,3 posto. Drugim riječima, antirecesijske mjere hrvatske Vlade imale su kontraefekt.

U rujanskom izvješću te tvrtke ističu kako odgovor Vlade na pad gospodarskih aktivnosti ostaju i dalje pojedinačne mjere, odnosno manjka ujednačen i dosljedan program.

To je, tvrde, pogoršalo nervozu među investitorima koji više ne znaju kojim će se putem ubuduće kretati politika.

Ne treba nam “procjena” kroz nekakvu fancy ultra kompleksnu analizu da bi znali kako je smanjenje proračunske potrošnje i povećanje poreza sve suprotno od onoga što bi bila antirecesijska, stimulativna mjera. Te mjere nisu dizajnirane kako bi potaknule gospodarstvo na oporavak, kako bi ga vratilo na uzlaznu putanju bar kratkoročno. To su stabilizacijske mjere kako fiskalni sistem ne bi krahirao. Nemaju nikakvu poticajnu funkciju. Iznenađuje me da se nekako posebno ističe da su “Vladine antirecesijke mjere imale kontraefekt.” Pa da. Ne treba ih zvati antirecesijske mjere jer one to nisu i ne treba očekivati da će one stimulirati gospodarsku aktivnost i uzrokovati rast BDPa. Ne govorim ja to u smislu “kontra Vlade”, jednostavno to je priroda stvari, to su očekivani učinci ovakvih mjera i Vlada nije imala puno izbora što napraviti u ovoj situaciji, ove godine. No, uzroke ove situacije treba tražiti godinama unazad.

31. kolovoza 2009

Proračunsko stanje

autora/ice cronomy

U novom Aktualnom Osvrtu IJFa Katarina Ott je sažela proračunsku situaciju za ovu godinu, nakon 3 rebalansa. Jasno je (ili bi trebalo biti) što je uzrok ovakvom proračunskom stanju (boldano) i jedino što slijedi kako bi se to stanje popravilo. Što reći i savjetovati Vladi koja je krajem 2008. planirala porast prihoda u 2009? Ništa stručno, jer da ima i malo stručnosti u Vladi ni u snu se ne bi planirao porast proračunskih prihoda. Možda istu razinu prihoda, u najboljem slučaju. Ako netko ima ideju što savjetovati, molim vas. Zaključak i tablica:

Naime, iako je već početkom jeseni 2008. bilo jasno da je zavladala svjetska recesija od koje ni Hrvatska ne može biti pošteđena, Vlada je krajem 2008. isuviše optimistično planirala proračun za 2009. Vlada je tada već znala da imamo neodrživo veliku javnu potrošnju i da nam u 2009. dospijeva gotovo 11 mlrd kuna javnog duga (što prikazuje puna linija u grafikonu, desna skala). Vlada je morala znati da je daljnje zaduživanje neodgovorno prema budućim – sve malobrojnijim – naraštajima koji će te dugove morati otplaćivati, te da će pretjerano zaduživanje države kočiti razvoj privatnog sektora kako zbog otežanog financiranja tako i zbog neminovnog povećanja poreznog opterećenja. Međutim, pod pritiskom raznih interesnih skupina proračun za 2009. planiran je kao u najboljim danima gospodarskog rasta, tj. porast prihoda sa 116,1 na 124,6 mlrd kuna i porast rashoda sa 118,4 na 127 mlrd kuna uz deficit od 2,4 mlrd kuna. Takav plan proračuna se ubrzo pokazao neodrživim. Stoga je u rebalansima koji su uslijedili, čak u uz uvođenje novih poreza i povišenje stope PDV-a Vlada morala planirati značajna smanjenja prihoda (od 124,6 mlrd kuna planiranih u prosincu na 112,2 mlrd kuna planiranih u srpnju), jer prihodi se jednostavno zbog recesije ne ostvaruju. Nažalost, Vlada nije imala snage značajnije smanjiti i rashode (sa 127 mlrd kuna planiranih u prosincu smanjila ih je na 121 mlrd kuna planiranih u srpnju), već se odlučila za značajno povećanje zaduživanja (vidi isprekidanu liniju u grafikonu, desna skala). Posljedica takvog neodgovornog fiskalnog ponašanja – kako prethodnih vlada u razdoblju 5% godišnjeg rasta BDP-a 2002- 07, tako i ove vlade pri planiranju i rebalansima proračuna za 2009. – je da smo od 2,4 mlrd kuna deficita državnog proračuna planiranih krajem 2008. došli do planiranog deficita od 9,3 mlrd kuna u kolovozu 2009.

IJF AO12

Cijeli Osvrt i grafikon pogledajte ovdje.

13. kolovoza 2009

Thatcher i naopako razmišljanje

autora/ice cronomy


Ja sam malo “zaspao” ovdje, ali Kolovoz je, svi su nekako zaspali, na godišnjem, na plaži. Čeka se valjda “uzbudljiva” jesen. Jesen će biti uzbudljiva za mene sigurno ali i za mnoge druge. U međuvremenu.

read more »

06. kolovoza 2009

Transparentnost i dug središnje države

autora/ice cronomy

Jedan “na brzaka” napravljen graf iz Newsletter br42. Instituta Javnih Financija Dug hrvatske središnje države: novi pogledi, Srđan Tatomir.

HrDugGraf

Svakodnevno se govori samo o veličini državnog duga, te i tu postoji mnogo misinformacija među građanima. Međutim, vrlo bitan je i sastav tog duga. U grafu izvedenom iz Tablice 2. Newslettera, dug središnje države jednostavno je podijeljen na utrživi (instrumenti tržišta novca, obveznice,…) i neutrživi (direktni krediti banaka državi ili državnim poduzećima, jamstva). Neutrživi je onaj “nepoželjan” dio, jer predstavlja načine financiranja kojima se ne trguje javno na tržištu gdje je svakodnevno vrednovan, pa tako kamatne stope, veličina i uvijeti financiranja su nedostupni javnosti i financijskim tržištima, što ga čini manje transparentnim. Ja sam tablicu pokušao malo podjeliti na dvije prošle Vlade. Iz tablice i iz grafa ‘vidljivo’ je da je neutrživi dio ukupnog duga države rastao ‘više’ od utrživog tokom prve HDZove Vlade, nego za vrijeme koalicijske Vlade. Van toga ne možemo puno zaključiti. osim da je Šuker “uveo reda” u javne financije. Za više grafova i podataka svakako pročitajte vrlo zanimljivi Newsletter. Evo što autor kaže.

Kada se dug hrvatske središnje države podijeli na utržive i neutržive dijelove, usporedba sa zemljama OECD-a daje zanimljivi uvid. Dok se neutrživi dug kao postotak BDP-a u zemljama OECD-a općenito smanjivao, on se u Hrvatskoj vrlo brzo povećavao. Postigao je najvišu razinu od 20% BDP-a u 2003. te se od tada blago smanjivao do 19% u 2007. Još je zanimljivija činjenica da se omjer utrživog duga prema neutrživome od 1995. smanjivao te je od 2001. godine daleko niži nego u bilo kojoj zemlji OECD-a.

Kada se podaci pažljivo razmotre, može se jasno uočiti da je neutrživi dug rastao brže od utrživoga. Na primjer, u 2007. rast neutrživog duga bio je zaslužan za 59,5% rasta ukupnog duga, što se vidi u tablici 2. To upućuje na zaključak da je dug financiran i refinanciran pretežito izvantržišnim načinima poput bankovnih kredita, a ne na tržištu kapitala putem trezorskih zapisa i obveznica.

To je točno, iako su državna jamstva poduzećima katkad činila velik dio povećanja neutrživog duga. Na primjer, u 1998. izdana su jamstva bila zaslužna za 62,3% rasta duga te u 2006. činila 48,8% povećanja u ukupnom dugu središnje hrvatske države.

Oznake: ,
29. srpnja 2009

Da, definitivna evazija

autora/ice cronomy

Možda ste već imali priliku vidjeti novi Osvrt IJFa Ivice Urbana o “kriznom porezu.” Svakako pročitajte cijeli osvrt. Mali izvadak i poante Osvrta.

Upravo način primjene poreznih stopa kod predloženog posebnog poreza na dohodak uzrokuje jednu anomaliju koju su odmah primijetili algebarski nastrojeni promatrači. U stručnom žargonu, radi se o pojavi granične porezne stope veće od 100%, a koja se inače izbjegava kod oporezivanja dohotka, pa tako i nije prisutna u slučaju našeg poreza na dohodak. O čemu je riječ? Granična porezna stopa (GPS) je omjer povećanja poreza i povećanja dohotka. Razmotrimo to na primjeru. Ako se dohodak obveznika poveća s 1.000 na 1.005 kuna (za 5 kuna), a porez s 200 na 201 kunu (za 1 kunu), to znači da je GPS jednaka 20% (=1/5×100%). Ako je GPS manja od 100%, povećanje dohotka rezultirat će povećanjem raspoloživog dohotka (dohotka umanjenog za porez). U tom slučaju isplati se imati veći dohodak. Međutim, ako je GPS veća od 100%, to znači da ćete uz veći dohodak dobivati manje novca (!). Drugim riječima, porez će pojesti svu dodatnu zaradu pa i više od toga.

Od dobro dizajniranog poreza očekuje se da GPS ne prelazi 100% ni za koju razinu porezne osnovice. Ipak, posebni porez na dohodak pri dva iznosa osnovice izaziva GPS veći od 100%, i to kod osnovica od 3.000 i 6.000 kuna. Naime, ako vam je osnovica 2.999 kuna, posebni porez iznosit će 0 kuna i dohodak nakon poreza će također biti jednak 2.999 kuna. Međutim, ako vam se osnovica poveća za 2 kune, na 3.001 kune, porez se povećava na 60 kuna; toliko se smanjuje dohodak nakon poreza i iznosi 2.941 kune, odnosno 58 kuna manje nego prije povećanja osnovice. Dakle, povećanje osnovice od dvije kune donijelo je smanjenje dohotka nakon oporezivanja od 58 kuna. Slično vrijedi i za sljedeći primjer. Ako osnovica naraste za dvije kune, s 5.999 kuna na 6.001 kunu, porez raste za 120 kuna. Drugim riječima, na određenim dohodovnim intervalima više se isplati imati manji dohodak nego veći.

Iz malog primjera vidljive su zamršenosti/problematike kod oporezivanja dohotka, nametanje novih poreza na dohodak i ad hoc dizajniranih poreza na dohodak, u usporedbi sa npr. porezom na potrošnju (kroz povećanje stope PDVa). Vidljivo je također upravo ono što autor pita u naslovu odlomka. Manji dohodak je zapravo viši dohodak jer bi radnik sa (neznatnim) povećanjem dohotka bio primoran platiti više poreza koji bi ga ostavio sa manje raspoloživog dohotka nego što je slučaj bio prije (neznatnog) povećanja dohotka. Tri su poante/posljedice toga.

Dizjaniranje takvog sustava je nepoželjno jer dolazi do rerangiranja dohodovnih razreda, kao što se istiće u radu.

Kao posljedica toga, druga poanta je da obveznici “gurnuti” u niže dohodovne razrede (kojima je smanjen raspoloživi dohodak) potaknuti su na evaziju poreznih obveza. Neprijavljivanje viših dohodaka, neprijavljivanje povišenih dohodaka, smanjanje postojećih na nekakve pred-porezne razine, sve to je na stolu i za očekivati. Ne zaboravimo da je krizni porez važeći do kraja 2010. te ne bi trebali biti iznenađeni postupnim povećanjem porezne evazije, plaćanja ispod stola, plavih kuverti i kako to već ide i sve što i do sada nije bi strano u kompenzacijskim odnosima. Po izračunu autora, najveće povećanje poreznog tereta snositi će oni sa dohotkom većim od 6700kn (plus 3.5%). Ako uzmemo gornji primjer, najveću nazovimo “šok vrijednost” kriznog poreza vidjeti će upravo oni sa najnižim dohodcima. Radnicima kojima bi se osnovica plaće trebala malo povećati sa ispod 3000 na malo iznad, odjednom će biti pogođeni kriznim porezom i ostati bez povećanja raspoloživog dohotka – dakle rerangiranje.

Da se ne vrtim u krug, treća poanta je da to smanjenje raspoloživog dohotka zbog dizajna i GPS od 100% nastaje u vrijeme recesije. (!) “Mnogo” nepoželjno za sve dohodovne razrede. Ipak, pogotovo je neprikladno što je taj potencijalni šok za one radnike sa najnižim dohotkom jer znamo da su ti radnici skloni potrošnji većeg dijela raspoloživog dohotka dok oni sa višim dohotkom dobar ili čak veći dio raspoloživog dohotka uštede. Tako, uvođenje ovako dizjaniranog “kriznog poreza” na dohodak u vrijeme recesije dodatno će utjecati na povlaćenje potrošaća, i to onih sa nižim primanjima koji su skloni potrošiti čitav raspoloživi dohodak. Naravno, svako poboljšanje u dizajnu ovog poreza kako bi se izbjegla 100% GPS unijelo bi komplikacije u porezni sistem. Uvijek postoji neki tradeoff. Ispada da bi se trebali nadati da će doći do povećanja porezne evazije, pogotovo kod radnika sa nižim primanjima, kako bi se moguće povećanje raspoloživog dohotka “pretočilo” i u povećanu potrošnju što nam je potrebo i dobrodošlo sada kako bi ublažilo/absorbiralo ukupno smanjenje potrošnje u zemlji od svih ekonomskih subjekata, a ne u porezne prihode države koji nisu iskorišteni u nikakve produktivne svrhe. Na posljetku to je i oblik anticiklična politika. Ovako, država smanjuje svoju potrošnju, i uvodi poreze, a još kao efekt toga može potencijalno oslabiti raspoloživi dohodak one grupe koja ga u biti cijelog potroši usred recesije – sve što još dodatno može i hoće produbiti recesiju. A što je bilo sa automatskim stabilizatorima?

Da li bi povećanje poreza na potrošnju kroz PDV bila blaža opcija po džep građana, mišljenja sam da bi. Porez na potrošnju je sa stajališta javnih financija efikasnija opcija od poreza na dohodak. Mislim da debata o tim opcijama nedostaje u Hrvatskoj. Nema dobrih opcija, sada ima samo manje loših. Od tih, temeljenje rebalansa i sljedećeg proračuna na smanjenju državnih rashoda i konsolidaciji je najpoželjnija opcija, dok diranje u raspoloživi dohodak građana je najgora. Vlada ide obrnuto.