Archive for ‘Ekonomska Politika’

29. veljače 2012

Ne razumijem

autora/ice cronomy

Brzi pregled medijske i internet diskusije o nekim ekonomskim temama – proračunu, nezaposlenima, Vladinoj ekonomskoj politici  – otkriva potpuno nerazumljiv pristup i argumentaciju. U suštini argumenti, lišeni ikakvog značenja, utemeljeni su ne na nekakvom znanju već predrasudama. Obeshrabrujuće (a da ne govorim koliko je nemoguće držati jezik za zubima ponekad) što se neke osnove ekonomske ideje/principi nisu ulovile kao što bi se osnove ekonomske ideje trebale uloviti. U stilu Bakića, za mene su ove stvari “čuda.”

EU je, prije svega, neoliberalni projekt, tj. tvorevina koja je osnovana i funkcionira gotovo isključivo u korist krupnog kapitala, ponajviše zapadnoeuropskog, tj. elita koje američki prosvjednici zovu “jedan posto”, a protiv interesa većine, tj. većine ljudi koje američki prosvjednici zovu “99 posto”.

Pa naravno! Kad nemaš objašnjenje, nekakav originalni uvid i još gore ne želiš pokušati steći nekakvo znanje, pozovi se na termin koji može značiti što god poželiš i poslužiti da ocrniš bilo kojeg (ideološkog) protivnika. Zamotaj to u nekakv trenutno popularni kontekts i moderni diskurs (ipak, lingvisti se specijaliziraju u tome) i voilà sve je jasno. “Kao.”

No, prvi koraci su pokazali nesnalaženje. Prerano je suditi, on je u toj Vladi samo premijer. Želio bih da Milanović bude premijer i da vodi Vladu, i da vodi Vladu u interesu građana a ne krupnog kapitala, rekao je.

  • Nešto u ova četiri članka ne drži vodu. (morate ih pričitati)

Tražili smo 10 radnika, burza nam poslala 25, javio se samo jedan.. a i on mora na operaciju 

Hrvatski radnici – lijeni, neobrazovani i rastrošni?

Preporod Hrvatske pošte – ipak se može!

Sindikati: Vlada gura nezaposlene u sivu ekonomiju

Ekonomisti razbijaju glavu oko ovakvih “fenomena” dok drugi jednostavno prizivaju demagogiju i “očita” objašnjenja klize sa jezika. BTW, profit je dakle dobra stvar ili je to sve uvjetovano da se radi o državnoj firmi? Kad državna firma ostvari profit onda palac gore, bez upitnika, može se, a kad privatnik traži zaradu i profit onda mora da su ‘makinacije’ u pitanju. (?)

  • Frustrantni klišej za kraj.

Oppenheim: Najveći je problem gospodarstva što su nam banke u stranom vlasništvu

Najveća prepreka razvoju našega gospodarstva nije postojanje ili nepostojanje različitih mjera, nego činjenica da je 95 posto hrvatskog bankarstva u stranom vlasništvu i da njima ne upravljaju hrvatske uprave nego uprave u inozemstvu. Novca u zemlji imaju isključivo banke, a one ne žele financirati gospodarstvo nego isključivo stanovništvo, i to samo s debelim osiguranjem kao što je slučaj sa stambenim kreditima.

Ah. Ekonomski razvoj nije igra moralnosti uvjetovana nacionalnošću bankarskog sustava. Neki to jednostavno ne žele prihvatiti. Nije pretjerano teško pokazati da i kad novca ima do mile volje neće svi koji to žele dobiti kredit ili garancije. Što znači da bankom upravlja hrvatska uprava? U upravi sjede samo Hrvati? Garancije samo hrvatskim projektima? Od kud domaćoj banci ‘novac’ za te projekte? Domaći porezni obveznici snose rizik? Da li je cilj isto zarada (jer kad državna kompanija pa tako i banka ostvari profit to je odlična stvar; vidi gore.) ili samo financiranje svih ‘hrvatskih izvoznih pojekata’?

Jak i stabilan financijski sustav je važan za razvoj i može se simpatizirati sa kompanijama koje imaju potencijala i ideje za širenje poslovanja, a nemaju financijsku potporu koju priželjkuju doma. No problem ne leži u nacionalnom identitetu i upravi banaka.

06. veljače 2012

7 lekcija o tranziciji iz komunizma

autora/ice cronomy

Andrei Shleifer za VoxEU.org piše o sedam stvari koji je naučio o tranziciji iz komunizma.

Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference1 to mark the 20th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.


1 The International Institute for Applied Systems Analysis, based in Austria.

22. prosinca 2011

Lekcije iz 2011. za 2012.

autora/ice cronomy

Najbolji rezime ekonomskog stanja svijeta u 2011. dao je glavni ekonomist MMFa, Olivier Blanchard. Od četiri glavne lekcije za hrvatsku u ovom trenutku je vjerojatno najvažnija treća – fiskalna konsolidacija.

Third, financial investors are schizophrenic about fiscal consolidation and growth.

They react positively to news of fiscal consolidation, but then react negatively later, when consolidation leads to lower growth—which it often does. Some preliminary estimates that the IMF is working on suggest that it does not take large multipliers for the joint effects of fiscal consolidation and the implied lower growth to lead in the end to an increase, not a decrease, in risk spreads on government bonds.  To the extent that governments feel they have to respond to markets, they may be induced to consolidate too fast, even from the narrow point of view of debt sustainability.

I should be clear here. Substantial fiscal consolidation is needed, and debt levels must decrease. But it should be, in the words of Angela Merkel, a marathon rather than a sprint. It will take more than two decades to return to prudent levels of debt.  There is a proverb that actually applies here too: “slow and steady wins the race.”

Upotreba riječi “shizofreni” je odlična. Dakle, ono o čemu nova Vlada koja planira (potrebnu) fiskalnu konsolidaciju mora voditi računa je da ne šokira ekonomiju. Zvuči čudo jer izgleda da je upravo to potrebno, u obliku pozitivnog šoka naravno, da je izvuče iz trenutne stagnacije. Ipak, fiskalna konsolidacija je vrlo delikatan posao u kojem ono što je dobro u očima financijskih tržišta u obliku kratkoročnih poboljšanja kamatnih stopa i rejtinga nije nužno i dobro za ekonomski oporavak zemlje. Može biti, ali nije zagarantirao da ako Hrvatska izbjegne sniženje rejtinga i kamatne stope za refinanciranje duga iznad 7% u sljedećih par mjeseci da će se i ekonomski oporaviti. Financijska tržišta to na kraju shvate i opet “kazne.”

Dva osnovna pitanja su (1) kojom metodom provesti konsolidaciju, prihodima ili rashodima i (2) koja je veličina tih poteza. Izjave koje se uglavnom vode osjećajno zadovoljvajućom i smirujućom “ništa se nitkome neće dogoditi” pričom, a ne kompliciranom istinom da to ipak neće biti tako, nisu produktivne. Čačić je više iskren od drugih.

Uz to, lekcije uspješnih fiskalnih konsolidacija drugih zemalja, poput Švedske, Kanade ili Irske koje se često spominju, nisu savršeno primjenjive za svaku zemlju. Ne smiju se ignorirati i treba ih razmotriti i izolirati ono što je polučilo dobre rezultate, ali biti vrlo svjestan da su sve bile dobrim dijelom specifične. I Hrvatska mora biti specifična. Na posljetku, za malu otvorenu zemlju poput Hrvatske još je važnije da li se i kako EU oporavlja. Sa recesijom u EU, fiskalna konsolidacija u Hrvatskoj biti će je daleko teža za provesti i bolnija za podnjeti.

Nažalost ovo stoji u suprotnosti sa nedavnim snažnim iskorakom guvernera Rohatinskog da je veći rez poželjniji od manjeg. Jeli? Ono što Blanchard govori je da mačku rep ipak ne bi trebalo “skratiti odjednom.”

24. prosinca 2010

Zašto, o zašto, ne možemo imati bolju ekonomsku diskusiju?

autora/ice cronomy

Daron Acemoglu je sigurno jedan od mojih omljenih ekonomista. Dobar uvod u fokus njegovog rada prezentiran je ovdje. Možda par isječenih citata, no međusobno povezanih će ilustrirati zašto.

“A deep and important contribution of the  discipline of economics is the insight that greed is neither  good nor bad in the abstract. When channeled into profit-maximizing, competitive, and innovative behavior under the auspices of sound laws and regulations, greed can act as  the engine of innovation and economic growth. But when  unchecked by the appropriate institutions and regulations, it will degenerate into rent-seeking, corruption, and crime.” …

“We agreed that the key factor in starting economic development is democracy.”

“We have done a lot of empirical work that shows a very  clear causal link between inclusive economic institutions— those that encourage participation by a broad cross section of  society, enforce property rights, prevent expropriation—and economic growth, Acemoglu asserts. …

We can  build states with infrastructure and law and order in which  people are confident and comfortable going into business
and relying on public services, but there is no political will  to do that. You would not need armies to implement such  a scheme—just a functioning bureaucracy to lay down the  institutional foundations of markets. …

This (njegovo istraživanje) will partly involve an account of how policies and institutions directly affect whether a society can embark on modern economic growth. These policies and institutions will determine  the society’s reward structure and whether investments are  profitable; its contract enforcement, law and order, and infrastructure; its market formation and whether more efficient  entities can replace those that are less efficient; and its openness to new technologies that may infringe on politically connected incumbents.”

Svi ovi citati imaju jako puno smisla ako razmišljate o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj, što je do nje dovelo i perspektivi za budućnost. Nažalost, puno govore i o trenutnom stanju hrvatske ekonomske misli i vrijednosti debata koje se trenutno vode. Dovoljno je usporediti, primjerice, zahtjeve i diskusije određenih grupacija ekonomista o ekonomskoj politici iz zadnjeg posta sa ovim gornjim uvidima o izvorima ekonomskog rasta. Uočljivo je koliko površno i neoriginalno pristupaju problemima izlaska iz recesije, novih investicija, ekonomskog rasta, i ostalih povezanih problema. Ovo bi trebao poslužiti kao jedan mali uvod za post o tematici političke ekonomije i ekonomskih problema koji obuzimaju Hrvatsku te kako ih nadvladati.

23. studenoga 2010

Proračunske kalkulacije

autora/ice cronomy

Sve pohvale ekipi Vjetrenjača za projekt proračunskog kalkulatora. Stavio sam link sa strane (Vjetrenjača) da i ja malo pridodam širenju ovog projekta. Počeo sam se ‘igrati’ Šukera, doduše to i nije baš toliko teško kad znamo da je ministru i cijeloj Vladi proračun samo aritmetički izračun. Zar nije Šukerov odlazak već najavljen? Predizborne peripetije. Jedino jasno je da za novu i bolju fiskalnu politiku prvi i najvažniji potez je pronaći novog ministra financija. Šuker jednostavno ne zna šta i kako. Nije ni problem pronaći nekog tko bi znao i savjetovao, ali šta kad on i vladajući opet ne žele provesti reforme, rezove, poslušati. Tako, u biti nije Šuker jedini za kriviti, već cijela Vlada. Drago mi je da nisam jedini sa tim mišljenjem.

Složio sam i ja jedan proračun za sljedeću godinu te ga snimio i poslao. Nadam se da će Marko i ostala ekipa imati ću više za reći kad prikupe određeni broj prijedloga samih građana. Koju kategoriju građani smanjuju/povećavaju najčešće, a koju najviše? Koliki je prosječan rez? Koliko je (prosječno) velik ili manji deficit sljedeće godine? Sa samo par tisuća odgovora da se prikupiti zanimljiva baza podataka, možda u mnogo čemu i posebna, bolja od standardnih anketnih upita građana što bi i kako bi.

Što sam uradio? Ovo su krajnji rezultati mog ‘igranja’, na brzaka jer moglo bi se i bolje.

Nastojao sam ići na smanjenje deficita za 2 postotna poena za sljedeću godinu. Otprilike je uspijelo. Da su prihodi od privatizacije dopušteni, vjerojatno i bi. Osim toga, na prihodovnoj strani nisam ništa mjenjao osim ukidanja nulte stope PDVa. Sve promjene su bile na rashodovnoj strani. Zdravstvo (-5%), naknade nezaposlenima (-3%), mirovine, (-5% i -3%), ostalne mirovine (-3%), braniteljske (-3%), subvencije poljop. (-10%), ostale subvencije (-5%). Otpuštanja i smanjenja plaća su bila u Znanosti, obrazovanju i sportu, obrani, javnoj upravi (središnje države i lokalne) po 4, 5, 6%, pomoć u inozemstvo je isto skresano za (-10%). Rezovi plaća u javnom sektoru su najbrži način kojim se mogu donekle izjednačiti prava zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.

Za razliku od nekih drugih, poput Jurčića i Ante Babića (jedine koje sam pronašao), gornji rezovi nisu drastični. Znam da rezanja plaća svatkome jest drastičan i nepoželjan čin. No, ako imate jasan cilja i zadatak smanjiti deficit, javni dug i prekvalificirati državnu potrošnju u efikasniji mehanizam raspodjele i razvitka onda ne možete izmišljati toplu vodu. Smanjenje rashoda je dokazano najkvalitetniji način konsolidacije javnih financija. Primjetite tu frazu. Nije ukošena bez razloga.

Ne može se silno puno napraviti u proračunu za jednu godinu, ako je pravi problem u fisklanoj politici, nedostatku ideja, smjera, nedostatku kratkoročnog, srednjeročnog i dugoročnog cilja. Ovako, ispada da je problem u aritmetičkom izračunu i političkoj volji da se stavke samo režu i otpuštaju ljudi. To je pogrešno.

Proračun se ne može balansirati u jednoj godini, niti mora. Politika balansiranog budžeta je u mnogim situacijama suboptimalna. Uz deficit od 4.6% BDPa nisu potrebni drastični rezovi potrošnje, pogotovo u trenutnoj ekonomskoj situaciji, ili porezne akrobacija samo da se prikupi neki prihod, kakve se predlažu već mjesecima. Ogromni rezovi u jednom proračunu, za jednu godinu ugrožavaju ekonomsko stanje zemlje. Trebali bi biti raspoređeni u sljedećih par godina, sa određenim ciljem za svako razdoblje i jasnom političkom porukom. Ne prijeti nam neposredna dužnička kriza, iako financijska tržišta imaju ograničeno strpljenje i povjerenje, naravno. Dakle, ono što je još prošlo-godišnji proračun trebao započeti je fiskalnu konsolidaciju ili konsolidaciju javnih financija. To je proces koji traje par godina, upravo kao što mnoge Vlade u Europi najavljuju posljednjih mjeseci. Uostalom, mnoge je primjera zemalja koje su u posljednjih par desetljeća prošle kroz konsolidaciju javnih financija. Imamo njihova iskustva i lekcije uspijeha.

Primjerice, pročitajte o iskustvima Švedske sa početka ’90ih. Poanta: rezovi i konsolidacija ne moraju znači rješiti se socijalne države. Nasuprot.

Mislim da je vidljiv problem sa ovakvim proračunskim kalkulacijama. Konsolidacija javnih financija je primarno političko pitanje, pitanje ekonomske politike, ne samo budžetsko pitanje. Problem smanjenja deficita/rashoda za 2% je isti kao i smanjenja za 20%.

Drugim riječima, ne radi se samo o skupu brojeva koji se mogu povećavati ili smanjivati, već o kompleksnom, uzajamnom utjecaju mnogih stavki. Rashodi za zdravstvo se ne mogu tek tako smanjiti bez ikakve reforme, nove raspodjele plaćanja, utjecaju na troškove/cijene, cijene osiguranja i sličnog. Reforma rashoda zdravstva nužno za sobom vuće i reformu prihoda zdravstva, kad već imamo potpuno javan zdravstveni sustav. Dakle, pitanje postane kakav zdravstveni sustav želi Hrvatska, što vrijedi zadržati od postojećeg, a što ukoniti, nadomjestiti novim i boljim? (Da to je stvarno pitanje o kojem mnogi razmišljaju i koji iziskuje društveni dijalog.) Slično je i sa visokim školstvom primjerice, ali i srednjoškolskim obrazovanjem. Političko pitanje je ponajviše istaknuto u vezi mirovinskog sustava – smanjenja mirovina, mirovinskih prava, poreza na plaću koji financiraju te mirovine. Svatko u zemlji ima ulog (stake) u ishodu mirovinske reforme.

Često se spominje kako je proračun temelj ekonomske politike jedne zemlje, najbitniji dokument jedne Vlade, nosioc njene razvojne politike, i slično. Ali je i politički dokument, koji reflektira ne samo stav vladajuće stranke već i opredjeljenje društva o porezima, raspodjeli, prioritetima razvoja, društvenu polarizaciju, društvene konflikte o preraspodjele, politički moćne skupine kojima se politika dodvorava, koje mogu diktirati uvjete i stavke u proračunu neovisno o posljedicama po čitavo društvo i ekonomiju. Da bi se riješila pitanja proračuna i javnih financija trebaju se razriješiti društveni konflikti, te urediti društveni izbor koji vodi u zdrave javne financije.

“When the people find they can vote themselves money, that will herald the end of the republic.” – Benjamin Franklin

15. studenoga 2010

Da li zabluda o fiskalnoj prilagodbi vrijedi i u Hrvatskoj?

autora/ice cronomy

Uz sve bombastične najave katastrofe nadam se da ste stigli pročitati i odličan članak Branke Stipić o zabludi političara da fiskalnim rezovima, prilagodbama i reformama gube izbore.

read more »

19. listopada 2010

Tužno

autora/ice cronomy

Tragično je da se netkome poput Slavka Kulića daje i dva reda u medijskom prostoru kao tobože nekakvom stučnjaku koji ima nešto korisno za reći. Još tragičnije je da se daje medijski prostor jednom Kuliću koji “riba” Rohatinskog kao štetnog za Hrvatsku “stvarnost” i kad ne može sastaviti konkretniji prigovor od nekakve teorije zavjere prepune riječi bez značenja u kojoj je Rohatinski u službi stranog kapitala. Argument ide do tolikog apsurda da je uopće nemoguće sastaviti kontra-argument.

Pak još tragičnije je da se Kulića zove “uglednim” ekonomistom. Na planu zasluga i ostvarenja? U usporedbi sa guvernerom Rohatinskim?? Da li su novinari index.hr i ostali koji prenose ovakve gluposti kao ‘vijest’ upoznati sa time da sam Kulić naziva ekonomiste idiotima?

Zaista, da li bi ovo trebalo biti nekakva sprdnja ili ovi novinari zaista misle da za komentar o intervju guvernera Rohatinskog treba pitati man-of-the-year Kulića? Nitko kompetentniji od hrvatskih ekonomista?

Oznake: ,
24. kolovoza 2010

Tužno i zabrinjavajuće

autora/ice cronomy

Rebalans proračuna je tuga i čemer. Vlada je uglavnom najveći krivac za ovakav ‘nikakav’ rebalans jer je kao ‘legitimno’ izabrana vlast izgubila kontrolu nad javnim financijama, političku volju i kapacitet za jedini pravi rebalans na rashodovnoj strani. Iako je glavni upravitelj javnih financija za sve socioekonomske grupe, ona je tu zadaću odlučila djeliti sa raznim “socijalnim partnerima.” Rezultat zastoja u kojem se sada našla je jasan, ali i poguban.

Ali nije to ni zabrinjavajuće ni tužno, već samo proizvod takvog koalicijsko-sindikalno-interesnog upravljanja proračunom gdje su određene interesne grupe, ne baš najslabije, sa strateškom retorikom prenapuhale socijalnu komponentu svakog mogućeg reza, reforme, racionalizacije i sličnog pokušaja unaprijeđenja fiskalne situacije. Njihov cilj je bio samo zaštiti vlastite interese. Bojazni Vlade o rezovima kao “poljubcu smrti” su neopravdani. Da li itko od političara zna da ta konvencionalna hipoteza, kako drastični rezovi su “poljubac smrti” i vode u izborni porez uopće nije istinita, tj. za nju nema dokaza?

Ono što je zabrinjavajuće pa i jadno (da se ne ustručavam) je da likovi poput Ribića i sličnih sa njihovim blesavim, trećerazrednim argumentima i idejama dobivaju više pažnje i konkretne misli od jednog Rohatinskog.

Uistinu, da li će ova Vlada i općenito hrvatska politika uključujući i oporbu, ozbiljnije i sa strahom uzimati ideje Ribića, Matijaševića itd., ili Rohatinskog? Šta je bolje za zemlju?

10. srpnja 2010

“Reforme” i reforme mirovinskog sustava

autora/ice cronomy

Šimun u komentarim na posljednji post postavlja vrijedno pitanje: Postoje li teoretski temelji našeg današnjeg mirovnskog sustava? Da postoje, ja sam o tome pisao prije i teško da je moguće objasniti jednostavnije.

No, što nisam onda spomenu i razjasnio je da postoje dvije vrste temelja i stoga dva tipa reformi. Ono što Šimuna zanima, a pretpostavljam i više ljudi, su sadašnje “parametrijske” definicije sustava, ponajviše prvog stupa. One se temelje na njemčakom sustavu bodova, ali ne potpuno implementiranom. Radi se o naprednim formulama za izračun mirovine na temelju cijeloživotnih primanja. Pod to spadaju “čvrsti principi formiranja mirovina iz prvog sustava.”

Itd, itd, uglavnom sve su to računovodstvene i aktuarske definicije temelja mirovina. Tako i danas, kao i mnogo puta u povijesti mirovinskog sustava, predstavljaju se “reforme” koje to u biti nisu jer predstavljaju “samo” aktuarske izmjene, npr. kažnjavanje za prijevremeno umirovljenje. Ne želim reći da one nisu važne, dobro određeni parametri pospješuju kvalitetu mirovinskog sustava, ali tu nije gdje leži najveći problem.

Drugi temelji su oni koji definiraju od kuda dolaze prihodi. Sada su uglavnom bazirani na PAYGO sistemu – od današnjih radnika prema današnjima umirovljenicima. Taj sistem je gotov, neodrživ i nikakve parametrijske “reforme” ga ne mogu spasiti jer ako nemaš što redistribuirati, nevažno je kako. Stoga, parametrijske definicije su poput sporednog sadržaja koji je važan (zbog efikasnosti i pravednosti) tek kad imamo održive ekonomske temelje mirovnskog sustava koji je u biti samo redistribucija prihoda/outputa. Na tom planu su golemi problemi, za mnoge zemlje ne samo Hrvatsku i na tom tragu je gornji link (da se ne ponavljam ovdje.) Dakle, možemo raspravljati i njemačkom izračunu bodova ili o tome od kud će prihodi za mirovine dolaziti za 10, 20 godina.

One koje zanima više pročitati o hrvatskom mirovnskom sustavu, njegovoj povijesti i reformama, preporučujem dva rada. Ovako, za ljetno čitanje.

Guardiancich  – Politička ekonomija mirovinskih reformi u Hrvatskoj 1991-2006.

Puljiz – Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive

Oznake: ,
09. srpnja 2010

Mirovinski tsunami 2

autora/ice cronomy

Hugh-ov post je ilustrativan. Ništa revolucionarno, ništa što već nismo znali, a opet dobro artikuliran omjer karatkoročnih recesijskih problema i dugoročnih super-problema. Ponajviše mirovinski i demografija radnog stanovništa, o kojem sam pisao par puta (davno, pa ovdje i ovdje).

U biti Hugh me preduhitrio sa opisom starenja stanovništva, jer meni je ovo zapelo za oko.

Mnogo moramo mijenjati i u mirovinskom sustavu. Premalo radimo, kada uzmete u obzir godine života koje su provedene na poslu i odlazak u mirovinu. Morat ćemo posebno tretirati ljude koji rade puni radni staž, za razliku od onih koji traže sve načine da ranije odu u mirovinu. Sada se iz doprinosa za mirovine prikupi oko 20 milijardi, a oko 16 milijardi za mirovine još moramo pronaći. Od ukupnog broja umirovljenika, samo oko 12% njih otišlo je u mirovinu s punim stažem. Promjene moraju biti radikalne.

Sasvim je nebitno tko je to rekao. Poanta je jasna. Nedostatak novca za mirovine u Rujnu je ništa veći problem nego što je guljenje banane.  Novca neće nedostajati jer će se posuditi. Što je zabrinjavajuće je da novac počne nedostajati svakog “Rujna”, a to našim fiskalnim autoritetima koji ne razumiju opasnost dinamike problema i stvaraju proračun od godine do godine, kao da se radi o nekakvom aritmetičkom računu, nije jasno. Istina, nije da se riješenja nalazi iz ugla, samo ga političari odbijaju prihvatiti i implementirati. Problem je kompleksniji, ali nedostatak diskusije, razumjevanja i skromnog priznanja da se ne zna što je zabrinjavajući.

Pridodajte tome da je odnos umirovljenika i radnika 1:1.28 sada i situacija je strašna. Uistinu, u usporedbi sa mnogim drugim zemljma, situacija je strašna. Od svih mogućih politka i riješenja kojima ekonomisti barataju i vole “savjetovati” u vezi raznih problema ovo je jedan gdje se svaki zagrcne. Jasnog napravi-ovo-da-bi-imao-ono poteza nema. Najbliži tome je “viši ekonomski rast.” Ne znam što se to može “mjenjati i u mirovinskom sustavu” da bi značajno unaprijedilo situaciju. Jedino što se može u mirovinskom promjeniti je radikalno ga transformirati iz paygo u potpuno osiguran sistem. No, i sa tom transformacijom mi i dalje imamo četvrtinu populacije u mirovini, a novih, mladih radnika koji će ih financirati nema i ne možemo ih stvarati nekakvom “reformom.”

%d blogeri kao ovaj: