Par izjava koje su mi zapele za oko.
read more »
11. siječnja 2009
Dobre izjave … loše izjave
09. siječnja 2009
Stiglitz i Feldstein – Razgovor o ekonomskom stimulusu
Amerika je zaokupirana ekonomskim stimulusom, što znači fisklani stimulus jer je monetarni već godinu dana u efektu. Uz video sa dva vrlo poznata ekonomista, evo još par linkova koji diskutiraju taktiku i strategiju stimulusa i mali graf o planiranim stimulusima zemalja. Naravno, i sami ste već naišli na članke i blog postove sa istom temom.
Arnold Kling na EconLog diskutira fiskalni stimulus i Krugmana koji zastupa potrebu glomaznog fisklanog pumpanja. (Što je valjda svima poznato do sada jer su svi počeli pratiti njegov blog od kad je dobio Nobela. Zar ne?) AboutEconomics također komentira Krugmanovo pisanje. Jedan od diskutanata u donjem videu Martin Feldstein ima članak u WSJ. Macroblog o poreznom stimulusu (rezanju poreza) i investicijama. Na istoj liniji je i Mankiw u jednom malo starijem ali odličnom postu.
Slično piše i Hal Varian, glavni ekonomist Google i vjerojatno među najpoznatijim mikroekonomistima danas. Njegov lucidan članak u WSJ diskutira upravo onu temu koja se i kod nas ukratko komentirala – zar nije prevelika potrošnja kriva za stanje sada? Ispada da nije sva potrošnja istog tipa, a Varian favorizira privatne investicije. U pred-Božićnom članku Nobelovac Robert Lucas kaže da je Bernanke prva linija obrane, misleći na monetarnu politiku i njene mnoge prednosti kao kontra-ciklički alat. I nama je Rohatinski prva linija obrane. Da prolazak fiskalnog stimulusa neće biti ko po loju zbog velikih deficita piše Real Time Economics. Možda se primjetili da je sve vezano za američku ekonomiju i stimulus, ali dovoljno je znati da US of A čini 20% svjetske potražnje, pa tako bez oporavka nje ne idemo dalje. Za kraj dva jednostavna članka o Keynesu, tj. povratku nove stare “spike” u ekonomiji – ovdje i ovdje.
Vodpod videos no longer available.
more about “Stiglitz i Feldstein – Razgovor o eko…“, posted with vodpod
Podijeli - Share this
30. prosinca 2008
Tužne vijesti
Neće više biti Šainovih članaka u Subotnjem Jutarnjem. Šteta. Evo jedan dio iz njegovog rada Izazovi dugoročnog razvoja Hrvatske sa istoimene konferencije. Cijeli rad nastavite čitati ovdje.
read more »
Podijeli - Share this
08. prosinca 2008
Lucidno
Vjerojatnost da ću se složiti sa bilo kojom Jurčićevom izjavom, mišljenjem ili stavom je vrlo mala. Pa tako i ovaj put, razmišljanje me vodi na ideju pretjerano državno planiranje i nametljive državne ruke, pogotovo u situaciji neefikasnog državnog aparata čak i u primarnim funkcijama svake države. No ipak ovo je dobro rečeno i jest problem. Nedostatak više kvalitetnih i bitnih ekonomskih pokazatelja i informacija jest prepreka ka nekim novim, relativno boljim, potezima. Svakako pročitajte cijeli intervju.
Ne znamo kakva je struktura domaće proizvodnje, kakvi su odnosi među djelatnostima, ne znamo odnose domaćih djelatnosti s inozemstvom niti strukturu proizvoda pojedinih djelatnosti da bismo mogli kreirati mjere. Ne znamo proizvodnost proizvodnih faktora u pojedinim djelatnostima, ne znamo kolika je proizvodnja po radniku i po jedinici kapitala. Time se bave profesionalci rasterećeni politikom, to je čista matematika, podloga za kreiranje ekonomske politike, koje nema. Bez te podloge mjere ekonomske politike su pucanj u kmicu, u crni prostor koji je toliko velik da se rijetko pogodi meta.
Podijeli - Share this
04. prosinca 2008
Uravnoteženi proračun
PBZovih 5 razloga zašto uravnoteženi proračun, koji sada izgleda sve manje vjerojatan.
“Zašto” argumenti su razumljivi, standardni i već saslušani u prošlosti, ali ipak bi ih ukratko mogli nazvati Strah od špekulanata povjerenje čini prioritetom.
——————————————————————————————————————————
Klasični makroekonomski udžbenici u uvjetima značajnog usporavanja rasta redovno preporučuju povećanje fiskalnog deficita (diskrecijsko pored djelovanja automatskih stabilizatora). Keynesijanski je model, pojednostavljeno rečeno, usmjeren na to da država kroz povećanu potrošnju nadoknadi manjak potražnje privatnog sektora i generira dodatni rast. Ideja povećanja fiskalnog deficita kao stimulansa rasta u 2009. godini može izgledati primamljivo (anticiklično), no naše je mišljenje da ona danas nije primjerena Hrvatskoj stvarnosti, dapače poželjan bi bio i suficit. Zašto?
Prvo, temeljno je pitanje svakog deficita kako se on financira? U uvjetima kada je (barem krajem 2008. te očekivano dijelom 2009. godine) gotovo nemoguće dodatno vanjsko zaduživanje države, ostaje samo domaće tržište kao mogućnost prikupljanja sredstava. U sadašnjem makroekonomskom trenutku problem domaćeg tržišta je nedostatak sredstava.
Drugo, po svemu sudeći očekivanja su vanjskih kreditora da bi deficit trebao biti uravnotežen. Hrvatska kao mala, otvorena, relativno visoko zadužena zemlja nema tu privilegiju da vodi autonomnu ekonomsku politiku neovisnu o preferencijama i očekivanjima vanjskih kreditora. Visok vanjski dug u tuđoj, a ne vlastitoj valuti (što je “istočni grijeh” svih sličnih zemalja) i nužnost njegova urednog financiranja ne dozvoljavaju avanture na tom planu.
Treće, stupnjevi su slobode monetarne politike (koja je na sebe preuzela vrlo veliki dio osiguranja dosadašnje makroekonomske stabilnosti) relativno mali (iz dobro znanih razloga, prvenstveno potrebe očuvanja stabilnosti tečaja visoko eurizirane zemlje) stoga fiskalna politika na sebe jednostavno mora u ovakvim uvjetima preuzeti dodatnu stabilizacijsku ulogu. A uravnoteženi bi proračun (po mogućnosti i suficit) sigurno djelovao stabilizacijski u ovim vrlo burnim vremenima.
Četvrto, vezano s prethodnom točkom, hrvatska je Ahilova peta strukturno visok deficit tekućeg računa bilance plaćanja te posljedično visok vanjski dug (dakle postojanje vanjskih neravnoteža). On je, pojednostavljeno, rezultat viška potrošnje nad proizvodnjom u zemlji. Svako smanjivanje rashoda (odnosno usporavanje rasta ispod rasta BDP-a) pridonosi smanjenju vanjskog deficita i potrebi njegova financiranja. Dakle, uravnoteženi je proračun dobar za naše vanjske neravnoteže.
Peto, ukoliko bi deficit i bio moguć (dakle da ga je moguće financirati i da ne izazove negative reakcije rejting agencija a time i kreditora) sigurno bi izazvao učinak istiskivanja privatnog sektora koji je u fazi značajnog usporavanja rasta zapravo nepoželjan. Rijetka raspoloživa sredstva (uglavnom banaka) time ne bi bila plasirana u gospodarstvo, već u državni sektor.
Podijeli - Share this
10. studenoga 2008
Obamini Chicago boys
Većina pažnje financijskog i poslovnog svijeta u post-election razdoblju je na pitanju ‘Tko će biti sljedeći ministar financija u Obaminoj administraciji?‘ Zasigurno, to je jedno od najvažnijih pitanja u kratkoročnom razdoblju zbog još uvijek kriznog stanja u međunarodnim financijama i lošoj ekonomskoj situaciji/recesiji u Americi. No, osim tog vrlo važnog mjesta, za oblikovanje ekonomske politike važnu funkciju i tako interes ekonomista ima i Predsjednikov savjetnički tim (Council of Economic Advisors) kojem će na čelu najvjerojatnije biti Austan Goolsbee sa Sveučilišta Chicago – Obama Econ Man. Osim njega, Obamini savjetnici su i Richard Thaler i Nobelovac James Heckman – obojca sa Sveučilišta Chicago.
Ukratko, zbog savjetnika kojima se Obama okružio i zbog toga što je proveo 12 godina kao predvač prava na UofC, Obamanomics će biti temeljena (i već je u svojim prijedlozima) na Chicago School of Economics. Pažnja ovdje. Većina će to odmah asocirati sa Miltonom Friedmanom, što je donekle točno. Ali samo donekle. Chicago School ima dvije karakteristike – pozicija o ekonomskoj politici i metoda studiranja i istraživanja ekonomije. Chicago Škola je u javnosti najviše asocirana i prepoznata po prvom zbog djelovanja i veličine Miltona Friedmana kao glavnog arhitekta. Uz njega, mnogi drugi, među njima mnogi Nobelovci, su pridonjeli drugom aspektu Chicago Škole – rigoroznom empirijskom istraživanju i zaključivanju ekonomske problematike. Friedman je primjerice je pridonio rigoroznim izlaganjem teorije cijena kao alatu za razumjevanje ekonomske problematike. Kako prof. Thaler u članku ispod koji sam prenio is WSJ kaže – “podaci vladaju.” To je puno važniji aspekt Chicago Škole, i manje poznat, te upravo njemu pripada Barack Obama. Kao mnogi Demokrati na UofC, Obama smatra da je Friedman bio u pravu u mnogočemu, ali ne u svemu. Svakako rigorozno empirijsko istraživanje na kojem će počivati ekonomska politika je dio tog uvjerenja. Više detalja i podataka, a manje ideološkog usmjerenja.
Evo što je Nobelovac James Heckman rekao o radu na Obaminom ekonomskom timu.
“I’ve never worked with a campaign that was more interested in what the research shows.”
Ispod je kratki članak iz WSJ o Obaminoj asocijaciji sa Chicago Školom, a obavezno za pročitati je članak u NYT izašao ovog ljeta Obamanomics.
read more »
Podijeli - Share this
03. studenoga 2008
Komentar na Latinicu o socijalizmu i o produktivnosti
31. listopada 2008
Sad je vrijeme za Devalvaciju!
Ako ste pomislili da je vaš bloger izgubio pamet sa ovakvim pozivom u naslovu bez brige.
Noć Vještica je, pa sam vas malo htio prestrašiti. 😉 No zanimljivo bi bilo znati gdje su nestali svi pozivi vrlih urednika raznih medija za forsiranom deprecijacijom kune i njenoj dobrobiti za gospodarstvo? Zar ne bismo trebali povećati izvoz umjetnim putem sada kad vanjska potražnja pada zbog recesije u Europi? Inflacija se povlači, pa slaba kuna ne bi bila problem, zar ne? Ili možda selektivna devalvacija (samo za euro, ne za franak), pa kom’ opanci, a kom’ obojci prilikom otplate kredita sa valutnom klauzulom?
Podijeli - Share this
28. listopada 2008
Ipak Vlada, ne ‘mafija’
Business.hr je u ponedjeljak ukrasio svoju naslovnicu sa Polančecovim licem i izjavom da je svjetska kriza veći problem od mafije. Usitinu!? Na svojim internet stranicama postavili su anketno pitanje što je za Hrvatsku 
momentalno najveća opasnost? Kako je anketa završila vidite desno. Kada sam ja dao svoj glas “nesposobna Vlada” je bila iznad 40%, nešto manje od “financijska kriza”. No postepeno je kriza izglasana kao glavni problem od nešto više od 4500 ljudi.
Trenutna kriza je problematična i složena situacija sa još nepoznatim dugoročnim posljedicama za Hrvatsku. Za sada dobro prolazi u odnosu na druge zemlje Istočne Europe koje su zatražile pomoć/suradnju sa MMFom, no kako se financijska i valutna kriza šire istočnom europom, teško da će Hrvatska ostati oaza. Valute Istočne Europe su posebice pod sve većim pritiskom zbog već poznatih razloga – visoki i dugotrajni deficiti tekućeg račun, fiksni tečajevi, velika i brza kreditna ekspanzija, valutna kreditiranje što znači da su kućanstva akumulirala dugovanja u stranoj valuti. Sve je to stara priča, već viđena. U Morgan Stanleyu smatraju da će upravo valute Istočna Europa biti najgore pogođena od svih tržišta u razvoju. Osim spomenutih slabosti, globalna recesija će umanjiti/uskratiti neto tokove privatnog kapitala puno više u Istočnoj Europi i tako negativno utjecati na ekonomije Istočne Europe.
The EM (Emergin Market) currency storm that began in Asia in May has hit Latin America (Latam), and, we believe, is spreading to Eastern Europe (EE). When it gets there, the storm is likely to cause more damage because of the weaker underlying fundamentals of the EE economies, compared to Asia and Latam. The story for EE currencies should be familiar – large C/A deficits and high credit growth make a dangerous combination in a global environment marked by risk-aversion….
….As the world falls into a synchronous recession, capital flows to EM will likely dwindle. More than any other parts of EM, Eastern European currencies, as a group, are likely to experience intense pressure, partly because of their large C/A deficits, which have been accompanied by extraordinarily high domestic housing credit growth, with a serious currency mismatch. While the falling EUR had protected these currencies from July to September, risks are skewed heavily to the downside for these currencies in the coming months, in our view.
Laganih, free-lunch, riješenja nema. One zemlje sa fiksnim tečajevima, pogotovo baltičke, će se naći pred nužnom dilemom – recesija (sigurno ne blaga) ili devalvacija. Hrvatska nema striktno fiksni tečaj, ali ima tkz. čvrsto upravljani tečaj (tightly managed float) čime je monetarna politika orijentirana i utječe na tečajnu stabilnost, uz svoj glavni cilj cijenovne stabilnosti. HNB je neki dan intervenirala i upozorila da “neće tolerirati špekulacije sa tečajem.” Monetarna politika je ograničena u svom utjecaju na ukupnu ekonomsku aktivnost. Nezavisna aktivna monetarna politika je nedovoljno učinkovita za upravljanje agregatnom potražnjom u Hrvatskoj jer je njen utjecaj na kamatne stope slab.
Ja sam tako glasao za najniži odgovor – Nesposobna Vlada. Ne smatram da je Vlada potpuno nesposobna u stilu partizanske politike oporbe, ali relativno sa problemima kojima se suočavamo Vlada nema potencijala kreirati dovoljno adekvatne i vremenske odgovore. U odnosu na zahtjevne mjesec koji možda prijete recesijom, Vlada nije predložila nikakvu aktivnu ekonomsku politiku ili vremešni potez. Željko Lovrinčević sa ZEI je jednom prilikom gostujući u Otvorenom oštro kritizirao Vladinu nesposobnost za ekonomske reforme sumirajući da nema intelektualnog kapaciteta. A reforme bi najviše trebale i pomogle u vremenima kad idemo nizbrdo. Prevladava mišljenje da proračun sljedeće godine ne bi trebao imati deficit, što znači zatvara se još jedna opcija stimuliranja ekonomije. Ova financijska kriza utjecati će na Hrvatsku van samog financijskog sektora i likvidnosti, a jasno je da neki Vladin odgovor ima primarni značaj. Ako Vlada nema intelektualnog kapaciteta za takav potez, kako je financijska kriza “najveća opasnost” ??
Podijeli - Share this
25. listopada 2008
Eko prošlosti
NYT ima dobar video (kliknite na sliku za link) o usporedbi današnje financijske krize sa Velikom Depresijom, te da li su i koliko Vlade naučile lekcije 30tih (ako sam dobro shvatio kod nas VD se često naziva Velikom Krizom). Uz to, dva novinara komentiraju državnu intervenciju, što mogu učiniti, potrebi za novom regulacijom i koliko se ovo razlikuje od vladajuće politike (što uopće nije slobodno tržište kao što mnogi misle, već više sliči na politički kapitalizam).Za očekivati je da će doći do određenih promjena u ekonomskoj filozofiji prema financijsom sektoru.
Nakon video valjalo bi pročitati par linkova koji produbljuju diskusiju ove dvojce komentatora. Razgovora o tome još nema, no mnogi već brinu o dugoročnim posljedicama državnog ulaska u banke i njihovih politika kreditiranja. Iako se radi o vrlo limitiranom, zapravo pasivnim investiranjem američke države u banke kako bi ih rekapitalizirale (bez glasačkog prava ili mjesta u upravi) uvaženi William Poole, dugogodišnji predsjednik St.Louis Fed, brine da će država pokušati usmjeriti kreditiranje banke u politički oportunom smjeru. Primjer Freddie i Fannie. To bi bila katastrofa.
Some banks need more capital not to expand lending, but to shore up the existing balance sheet. It would be a terrible mistake for Treasury to direct banks participating in its capital-infusion program to expand credit in particular directions, or in the aggregate. Exhibit A: Fannie Mae and Freddie Mac, both now wards of the state. Do we need further exhibits? Federal credit allocation will be an unmitigated disaster.
Banks will not want to play this game. Treasury’s new program provides that a bank can exit by repurchasing Treasury shares with newly raised private capital. Given the program’s distasteful features and future dangers, banks may want to exit as soon as they can to escape potential federal intrusion into their lending practices. Only weak banks, after all, may remain in the program — a direct consequence of Treasury’s strong-arm tactics. Such an outcome would be unfortunate, as many banks do need more capital.
Some will dismiss my comments as reflecting exaggerated concerns. I well remember, though, how those advocating wage-price guideposts in the 1960s dismissed fears of full-blown wage-price controls. But when comprehensive controls became politically convenient for President Richard Nixon, he imposed them in 1971.
Edmund Phelps u članku koji sam reproducirao ovdje jučer kaže da bankarski sistem mora biti više okrenut poslovnom sektoru i njegovim šansama za razvoj, ne nekretninama i kratkoročnosti. Posve poželjno, no ukoliko poslovni sektor i poduzetništvo bude pod prevelikom državnom rukom, banke će se opet naći u situaciji kreditirati ogromnu potrošnju. (ne da ne bi trebale kreditirati potrošnju uopće) U velikoj mjeri to je upravo što se događa i u Hrvatskoj, i oni koji drže da bi državna banka riješila taj naš “problem” zagovaraju upravo ono što Poola gore zabrinjava.
Protiv političkog kapitalizma su i austrijanci (i.e. ekonomisti austrijanci za koje gajim određene, više nostalgične, simpatije). Ovo ljeto, prije svih nedavnih najvećih previranja i povijesnih bankorta, Jeff Frankels je na svom blogu napisao memorabilni post – “No atheists in foxholes, No libertarians in financial crises.” Bob McTeer, isto dugogodišnji predsjednik Dallas Feda je proširio raspravu na osobnu dilemu oko ekonomske filozofije. “You got to do what you got to do.” Citat iz Frankela ispod.
So what’s my point? Not to argue that governments should intervene always (nor that they should intervene never). The lesson for government officials is that wherever they choose to draw the bailout line – one hopes the line strikes an intelligent balance between the short-run advantages of ameliorating a serious financial crisis and the longer-run disadvantages of moral hazard — they should think through the system ahead of time. They should take the appropriate regulatory precautions during the boom times, which correspond to the bailouts that will inevitably come during the busts.
…It should not come as a surprise to high officials that there are such things as financial crises anymore than it should come as a surprise to soldiers that there are such things as bombs. Human nature must be accepted for what it is. But in the case of high officials, it shouldn’t be necessary for them to alter their fundamental beliefs when crisis strikes, in the absence of truly unforeseeable developments.
Cronomy.org 