Cronomy.org

“Promjeniti to je politička stvar, ne ekonomska. Ali dokazi su da birači ne vole reforme. Reformirajuće vlade su uglavnom izgubile sljedeće izbore. Report iz Europske Banke za Obnovu i Razvitak (EBRD) pokazuje da, u većini regije, samo manjina glasaća i ponekad čak ni plural, podržava demokraciju i tržišnu ekonomiju (mnogo njih izabere “nije me briga” opciju umjesto). Niti postoji bilo kakva jasna kazna za propust –nedostatak- reforme.”

Dio je to članka, u novom broju Economist-a, “Worrying about a crash”, o ekonomijama istočne Europe. Jutarnji je mršavo izvjestio o studiji Svjetske Banke po pitanju fisklane politike i javne potrošnje, ali je propustio kao i većina medija koliko vidim, istraživanje EBRDa Životu u Tranziciji. Istraživanje je to čija je svrha analizirati i bolje shvatiti kako je proces tranzicije utjecao na živote i poglede ljudi, jer relativno prema prevladavajućim pogledima mogu se (ne)očekivati buduće reforme. Uspijeh tranzicije je nemoguće ocjeniti jer nije (još uvijek) gotova, ali primarna je karakteristika uspijeha tranzicije “mjerljivo poboljšanje života ljudi u tranzicijskoj zemlji, sa principima demokracije, pluralisma i tržišne ekonomije duboko ugrađenim u društvima.” (Iz uvodne riječi glavnog ekonomista EBRDa) I kako je Hrvatska prošla, tj. kako su Hrvati odgovarali? Posebnu sekciju o rezultatima iz Hrvatske možete vidjeti u izvještaju na stranicama 40-41, uglavnom radi se o grafovima.

Ovdje samo par riječi i grafova, moji komentari u zagradama. Građani RH uglavnom daju malu podršku pogledu da je ekonomska situacija bolja sada nego 1989, ali je zato usporedba političke situacije sada i 1989 puno pozitivnija. Ispitanici, pogotovo mladi ljudi, su uglavnom zadovoljni svojim životom i osjećaju se optimističnim u vezi prospekata u budućnosti.

Demokracija privlači veliku podršku, ali odnos prema tržišnoj ekonomiji je pomješan. (Ovo je očekivano i neiznenađujuće pošto većina, pogotovo starije generacije i grupe nižih prihoda, ne razumije dovoljno tržišnu ekonomiju, nisu u dobiti u njoj i okus prošlosti je još uvijek velik.) Pristup javnim uslugama (iako neke nisu “javne”) je slabiji među onima sa niskim primanjima, nego onih sa visokim primanjima. (Što naravno kao posljedicu ima da ojača krivi pogled na tržišnu ekonomiju.)

Prioritet za državnu potrošnju je obrazovanje; odgovor u skupini srednjih i viših prihoda i ispod 50 godina života. (Ukazalo bi da starija radna snaga, školovana primarno u prošloj državi, smatra da imaju nedostatak vještina i da bi im dodatno obrazovanje pomoglo u nalaženju boljeg posla i većeg prihoda.)

Korupcija i nepovjerenje su percipirani kao značajno lošiji nego prije početka tranzicije. “Neregularna plaćanja” javnim službenicima su uglavnom ipak rijetka.