29. kolovoza 2009

Snippet

autora/ice cronomy

Dok Srbija ima – bar načelno – odlučnije planove reforme javnog sektora i otpuštanje broja javnih službenika počevši sljedeće godine, Hrvatska je osnovala novo ministarstvo za potrebe studiranja/proučavanja reforme i zapošljavanja u državnoj upravi – Ministarstvo Uprave. Postoje kuloarske spekulacije da Srbija laže MMFu oko smanjenja broja zaposlenih u javnom sektoru za 10% sljedeće godine, no to nije poanta. Ako i lažu, lažu sebe ne MMF, jer će se odbiti o njihovoj glavi, ne MMFovoj. Drugo, primjetite riječi “smanjiti”, “otpustiti”, “trajno”. Dok su su srpski političari odlučili na korištenje tih riječi, naši političari voljni su ići koliko god daleko je potrebno kako bi izbjegli te riječi, pa su spremi čak i osnovati novo ministarstvo.

Ona Churchillova “Ako ne želiš riješiti neki problem, osnuj komisijiu” je naša Vlada izgleda uzela i više nego doslovno – osnovali smo Ministarstvo. Mislim da se nema puno više za reći, nego možda samo par citata.

A government that is big enough to give you all you want is big enough to take it all away.  ~Barry Goldwater

If Columbus had an advisory committee he would probably still be at the dock.  ~Arthur Goldberg

Oznake:
25. kolovoza 2009

KPMG porezna anketa

autora/ice cronomy

Vidjeli ste vjerojatno “usklične” vijesti o visini poreza u Hrvatskoj. (Jutarnji, SEEBiz) Osim što smo (naravno) u nogometu naj, izgleda da smo i još u nečemu. Ne čudi. Link na anketu je ovdje.


(P.S. Već na prvom grafu nalazimo se na drugom mjestu. Da li je utjeha da su Slovenci ispred nas? Ali čekaj….harač nije uračunat.)

22. kolovoza 2009

Paul Romerov TED govor o novom modelu rasta i razvoja

autora/ice cronomy

Paul Romera ne treba previše predstavljati. Iako je možda van discipline manje poznat (ni blizu rock star statusa Sachsa ili primjerice “Dr. Doom” Roubini) Romer je jedan od najprominentnijih ekonomista novije generacije koji je nepovratno promjenio teoriju i razumjevanje ekonomskog rasta. Zbog svojih doprinosa teoriji ekonomskog rasta nije pogrešno ili preduhitreno reći da je jedan od snažnijih “natjecatelja” za Nobelovu nagradu.

U ovom govor Romer iznosi svoju ideju i projekt zbog kojeg je dao ostavku na profesorsku poziciju na Stanfordu. Ideja ide korak dalje od njegovog prijašnjeg rada o ulozi i izvoru tehnološke promjene u ekonomskom rastu i životnom standardu. Iako je tehnologija izvor našeg (relativnog) bogatstva i njena promjena diktira promjenu u životnom standardu, tehnologija – ovisno kako je i definiramo – nije dovoljna da bi objasnila i riješila probleme sporog ekonomskog rasta, siromaštva i (ogromnih) razlika u per capita prihodu. Ekonomisti su nešto slično već znali godinama. Dobra i loša pravila koja potiču poželjne i nepoželjne ideje, ponašanja i ishode u društvu su jednako važna. Romer ima ideju kako smisliti i implementirati sistem novih pravila koja bi dala izbor za zamjenu starih pravila, potaknula širenje novih ideja, novih tehnologija, inovacije i naposljetku bolji život.

Vodpod videos no longer available.

more about “Romer -Video on TED.com“, posted with vodpod
13. kolovoza 2009

Thatcher i naopako razmišljanje

autora/ice cronomy


Ja sam malo “zaspao” ovdje, ali Kolovoz je, svi su nekako zaspali, na godišnjem, na plaži. Čeka se valjda “uzbudljiva” jesen. Jesen će biti uzbudljiva za mene sigurno ali i za mnoge druge. U međuvremenu. Nastavi čitati

06. kolovoza 2009

Transparentnost i dug središnje države

autora/ice cronomy

Jedan “na brzaka” napravljen graf iz Newsletter br42. Instituta Javnih Financija Dug hrvatske središnje države: novi pogledi, Srđan Tatomir.

HrDugGraf

Svakodnevno se govori samo o veličini državnog duga, te i tu postoji mnogo misinformacija među građanima. Međutim, vrlo bitan je i sastav tog duga. U grafu izvedenom iz Tablice 2. Newslettera, dug središnje države jednostavno je podijeljen na utrživi (instrumenti tržišta novca, obveznice,…) i neutrživi (direktni krediti banaka državi ili državnim poduzećima, jamstva). Neutrživi je onaj “nepoželjan” dio, jer predstavlja načine financiranja kojima se ne trguje javno na tržištu gdje je svakodnevno vrednovan, pa tako kamatne stope, veličina i uvijeti financiranja su nedostupni javnosti i financijskim tržištima, što ga čini manje transparentnim. Ja sam tablicu pokušao malo podjeliti na dvije prošle Vlade. Iz tablice i iz grafa ‘vidljivo’ je da je neutrživi dio ukupnog duga države rastao ‘više’ od utrživog tokom prve HDZove Vlade, nego za vrijeme koalicijske Vlade. Van toga ne možemo puno zaključiti. osim da je Šuker “uveo reda” u javne financije. Za više grafova i podataka svakako pročitajte vrlo zanimljivi Newsletter. Evo što autor kaže.

Kada se dug hrvatske središnje države podijeli na utržive i neutržive dijelove, usporedba sa zemljama OECD-a daje zanimljivi uvid. Dok se neutrživi dug kao postotak BDP-a u zemljama OECD-a općenito smanjivao, on se u Hrvatskoj vrlo brzo povećavao. Postigao je najvišu razinu od 20% BDP-a u 2003. te se od tada blago smanjivao do 19% u 2007. Još je zanimljivija činjenica da se omjer utrživog duga prema neutrživome od 1995. smanjivao te je od 2001. godine daleko niži nego u bilo kojoj zemlji OECD-a.

Kada se podaci pažljivo razmotre, može se jasno uočiti da je neutrživi dug rastao brže od utrživoga. Na primjer, u 2007. rast neutrživog duga bio je zaslužan za 59,5% rasta ukupnog duga, što se vidi u tablici 2. To upućuje na zaključak da je dug financiran i refinanciran pretežito izvantržišnim načinima poput bankovnih kredita, a ne na tržištu kapitala putem trezorskih zapisa i obveznica.

To je točno, iako su državna jamstva poduzećima katkad činila velik dio povećanja neutrživog duga. Na primjer, u 1998. izdana su jamstva bila zaslužna za 62,3% rasta duga te u 2006. činila 48,8% povećanja u ukupnom dugu središnje hrvatske države.

Oznake: ,
02. kolovoza 2009

Obiteljsko srebro? Uistinu?

autora/ice cronomy

Predsjednik Mesić je bio zanimljivo izjavio neki dan da pokušajem promocije ideje da tržište određuje visinu cijena i kada će se one mijenjati, a ne nakakva dogovorna ekonomija.

Ipak, zbog ekonomskog kadra i mentaliteta u vladajućem HDZu ideja “dogovorne ekonomije” ne iznenađuje. Mesićev plahi iskorak u tržišnu ekonomiju i ako ne pretjerano značajan (mislim da ih je tu i tamo bilo još tokom godina) makar je pohvalan. Znači “ipak se kreće – ipak je tržište” u nekom smislu.

Značajniji je bio sljedeći komentar. Uzmimo ga kao konsenzus uvijek popularne, svima poznate teze, ali ipak već ofucane, neutemeljene i smješne.

Govoreći o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj Mesić je rekao da je tijekom proteklih godina rasprodano i obiteljsko srebro ali i zlato i bakar te je sada potrebno motivirati kapital i tehnologiju da dođu u Hrvatsku.

Barem ja mislim da jest već stara i beskorisna, više parolakška nego smislena, ta ideja “obiteljskog srebra, zlata” i drugih dragulja. Uopće, što su to obiteljska srebra u Hrvatskoj i koja su to prodana? Političari i novinari promoviraju i koriste te populističke i “zvučne ugrize” za svoje društvene ciljeve. Uzimom za primjer Hrvatske Željeznice – tvrtku ne ‘samo’ u državnom vlasništvu nego i pod čistom i jasnom kontrolom politike. Vidjeli smo ovih dana kako su se glave uprave HŽa vrlo lako kotrljale nakon što je ministar Kalmeta to tako “naredio” nakon tragične nesreće. Obrnuto isto vrijedi. Vidjeli smo to sa “Dragi barba Luka.”

No, nije me nedavna tragedija nagnala na razmišljanje. Još prije manje od mjesec dana izašle su (skandalozne) priče oko HŽa i njegovih sindikalnih čelnika koji su tamo “sami sebi svrha”. Nema nekog razloga za sumnjati u pisma i žaljenje ogorčenih radnika na napuhane plaće sindikalnih “profesionalaca”, potpuno neopravdane stručnošću, stažom, a pogotovo ne radnom etikom, na malverzacije, na rentijerstvo. Poreznici bi se također trebali žaliti, ali o napuhanoj platnoj listi. O rentijersko-korupcijskoj spregi sa upravama pročitajte ovdje. Pa onda i ona nedavna uhićenja i istrage USKOKa unutar HŽa, njegovih društava i dobavljača nije bilo moguće zaboraviti.

To je, mislim, zanimljiviji aspekt državnih kompanija – korupcija, nepotizam, privatno raspolaganje poreznim novcem. Onaj dio da HŽ kao i mnoge druge države firme ne posluju ni blizu crne crte – vječiti gubitaši – je već standardna spoznaja. Tako je bilo desetljećima unazad, tako je i danas, tako će biti i godinama unaprijed ako se netko (vladajući političari i njihovi birači) ne trgnu. Subvencije HŽ u stilu 2 porezne kune za svaku 1 zarađenu kunu HŽa (!), što je ministar Šuker nedavno u Otvorenom rekao, samo da bi HŽ preživio (i.e. isplatio sve one plaće koje su početak priče ovdje) i obavio minimalna održavanja, je normalno u Hrvatskoj. (??) Nitko javno ne želi ni spekulirati što to zapravo znači – da je HŽ za sve namjere i namjene bankrotirana kompanija. Ali HŽ je u isto vrijeme “obiteljsko srebro”.

Na jednu ruku, godinama su građani bombardirani parolama i tumačenjima (ne dokazima) kako su tvrtke koje su vrijedile uglavnom bile u državnom vlasništvu i prodane. Velike i važne kompanije (tkz. commanding heights) bilo na nacionalnom ili regionalnom nivou su prodane i to na razno razne, mutne načine. Način prodaje nije toliko bitan sada. Uglavnom prodane su, a one su predstavljale to “obiteljsko srebro”. U grubljoj verziji to “obiteljsko srebro” je prodano strancima, što je prikriveni nacionalizam.

Na drugu ruku te iste državne tvrtke su, izgleda, svrha vladajućima i same sebi. Korupcija, rodbinsko sponzorstvo vladajućih političara, izvlačenje poreznog novca u privatne ruke, neefikasnost, gubitak kontrole nad troškovima (koga uopće briga za troškove kad ih subvencije pokrivaju) i vječno gubitaštvo na trošak svih građana, tipične su karakteristike HŽa i mnogih drugih državnih tvrtki. Brodogradilišta primjerice nisu nešto silno drugačija, a siguran sam da će čitatelji znati i još neke primjere (možda i iz osobnih iskustava). Dakle, ne radi se samo o tome da su te državne kompanije poput HŽa na nacionalnoj razini ili nekih lokalnih kompanija neefikasni, kronični gubitaši na teret poreznih obveznika. Sređivanje toga je stvar reforme i uvođenja poslovnog reda i pravila po kojima žive privatne kompanije.

Već, iznad toga stoji struktura mreža i radionica korupcije, pronevjere poreznog novca i jednog primitivnog nepotizma. Mislim da je to najbolje i najsvježe dokazano u posljednjih par mjeseci sa svim svim pričama/aferama oko HŽa i našeg primitivnog Predsjednika Sabora. (Sad će Škegro da se prvo treba okaniti bacanja blata. I ja nemam kao cilj bezvezno, samo da je, bacati blato. Ali mislim da prvo ipak treba razlikovati između primitivaca i profesionalca. Veliki kadar vladajućih u HDZu ne spada u ovu potonju kategoriju. Kad bude, kada to bude u interesu stranke, onda bacanje blata uistinu postaje suvišno.) Ukratko, državna neefikasnost, nepotizam i korupcija kao “program” pune zaposlenosti. Pogotovo za podobne i rođake. I što je kompanija dublje u crvenom, to bolje, jer država uvijek ima izliku da se ne može izvući zbog lošeg stanja u kompaniji. Prvo je treba “restrukturirati.”

Međutim, upravo se te kompanije kod nas nazivaju obiteljskim srebrom. (!) Kompanije, efektivno bankrotirane poput HŽa, koje ne mogu ni uobičajene poslove obavljati samostalno (i.e. bez poreznog novca) i na zadovoljavajućoj razini kvalitete i troška. Jasno je što se treba napraviti, što je poželjno i optimalno u korist poreznih obveznika i efikasnosti poslovanja. Ali budite bez brige. Čime se progovori o prodaji HŽa ili većine društava pod HŽ, o divesticiji, o privatizaciji željezničkog prometa, ideja “obiteljskog srebra” će se pojaviti. Optužbe, napadi ali i žaljenje medija i opozicijskih političara (koji god bili u tom trenutku) za još jednom “skandaloznom” prodajom “obiteljskog srebra” nakon čega če nam još manje ostati, što će nas još više osiromašiti, ponovo će naći put od političara do dijela javnosti koja će te parole i teze spremno odobravati, umjesto da ih malo kritično preispitaju.

Ono što je ironično je da bi se i samo strašenje prodajom takvog “divnog” obiteljskog srebra moglo koristit kao poluga za ostvarivanje svojih uskih, kratkoričnih, stranačkih ciljeva na benefit manjine, a na štetu većine.

Ali, čini se da me netko već preduhitrio.

29. srpnja 2009

Da, definitivna evazija

autora/ice cronomy

Možda ste već imali priliku vidjeti novi Osvrt IJFa Ivice Urbana o “kriznom porezu.” Svakako pročitajte cijeli osvrt. Mali izvadak i poante Osvrta.

Upravo način primjene poreznih stopa kod predloženog posebnog poreza na dohodak uzrokuje jednu anomaliju koju su odmah primijetili algebarski nastrojeni promatrači. U stručnom žargonu, radi se o pojavi granične porezne stope veće od 100%, a koja se inače izbjegava kod oporezivanja dohotka, pa tako i nije prisutna u slučaju našeg poreza na dohodak. O čemu je riječ? Granična porezna stopa (GPS) je omjer povećanja poreza i povećanja dohotka. Razmotrimo to na primjeru. Ako se dohodak obveznika poveća s 1.000 na 1.005 kuna (za 5 kuna), a porez s 200 na 201 kunu (za 1 kunu), to znači da je GPS jednaka 20% (=1/5×100%). Ako je GPS manja od 100%, povećanje dohotka rezultirat će povećanjem raspoloživog dohotka (dohotka umanjenog za porez). U tom slučaju isplati se imati veći dohodak. Međutim, ako je GPS veća od 100%, to znači da ćete uz veći dohodak dobivati manje novca (!). Drugim riječima, porez će pojesti svu dodatnu zaradu pa i više od toga.

Od dobro dizajniranog poreza očekuje se da GPS ne prelazi 100% ni za koju razinu porezne osnovice. Ipak, posebni porez na dohodak pri dva iznosa osnovice izaziva GPS veći od 100%, i to kod osnovica od 3.000 i 6.000 kuna. Naime, ako vam je osnovica 2.999 kuna, posebni porez iznosit će 0 kuna i dohodak nakon poreza će također biti jednak 2.999 kuna. Međutim, ako vam se osnovica poveća za 2 kune, na 3.001 kune, porez se povećava na 60 kuna; toliko se smanjuje dohodak nakon poreza i iznosi 2.941 kune, odnosno 58 kuna manje nego prije povećanja osnovice. Dakle, povećanje osnovice od dvije kune donijelo je smanjenje dohotka nakon oporezivanja od 58 kuna. Slično vrijedi i za sljedeći primjer. Ako osnovica naraste za dvije kune, s 5.999 kuna na 6.001 kunu, porez raste za 120 kuna. Drugim riječima, na određenim dohodovnim intervalima više se isplati imati manji dohodak nego veći.

Iz malog primjera vidljive su zamršenosti/problematike kod oporezivanja dohotka, nametanje novih poreza na dohodak i ad hoc dizajniranih poreza na dohodak, u usporedbi sa npr. porezom na potrošnju (kroz povećanje stope PDVa). Vidljivo je također upravo ono što autor pita u naslovu odlomka. Manji dohodak je zapravo viši dohodak jer bi radnik sa (neznatnim) povećanjem dohotka bio primoran platiti više poreza koji bi ga ostavio sa manje raspoloživog dohotka nego što je slučaj bio prije (neznatnog) povećanja dohotka. Tri su poante/posljedice toga.

Dizjaniranje takvog sustava je nepoželjno jer dolazi do rerangiranja dohodovnih razreda, kao što se istiće u radu.

Kao posljedica toga, druga poanta je da obveznici “gurnuti” u niže dohodovne razrede (kojima je smanjen raspoloživi dohodak) potaknuti su na evaziju poreznih obveza. Neprijavljivanje viših dohodaka, neprijavljivanje povišenih dohodaka, smanjanje postojećih na nekakve pred-porezne razine, sve to je na stolu i za očekivati. Ne zaboravimo da je krizni porez važeći do kraja 2010. te ne bi trebali biti iznenađeni postupnim povećanjem porezne evazije, plaćanja ispod stola, plavih kuverti i kako to već ide i sve što i do sada nije bi strano u kompenzacijskim odnosima. Po izračunu autora, najveće povećanje poreznog tereta snositi će oni sa dohotkom većim od 6700kn (plus 3.5%). Ako uzmemo gornji primjer, najveću nazovimo “šok vrijednost” kriznog poreza vidjeti će upravo oni sa najnižim dohodcima. Radnicima kojima bi se osnovica plaće trebala malo povećati sa ispod 3000 na malo iznad, odjednom će biti pogođeni kriznim porezom i ostati bez povećanja raspoloživog dohotka – dakle rerangiranje.

Da se ne vrtim u krug, treća poanta je da to smanjenje raspoloživog dohotka zbog dizajna i GPS od 100% nastaje u vrijeme recesije. (!) “Mnogo” nepoželjno za sve dohodovne razrede. Ipak, pogotovo je neprikladno što je taj potencijalni šok za one radnike sa najnižim dohotkom jer znamo da su ti radnici skloni potrošnji većeg dijela raspoloživog dohotka dok oni sa višim dohotkom dobar ili čak veći dio raspoloživog dohotka uštede. Tako, uvođenje ovako dizjaniranog “kriznog poreza” na dohodak u vrijeme recesije dodatno će utjecati na povlaćenje potrošaća, i to onih sa nižim primanjima koji su skloni potrošiti čitav raspoloživi dohodak. Naravno, svako poboljšanje u dizajnu ovog poreza kako bi se izbjegla 100% GPS unijelo bi komplikacije u porezni sistem. Uvijek postoji neki tradeoff. Ispada da bi se trebali nadati da će doći do povećanja porezne evazije, pogotovo kod radnika sa nižim primanjima, kako bi se moguće povećanje raspoloživog dohotka “pretočilo” i u povećanu potrošnju što nam je potrebo i dobrodošlo sada kako bi ublažilo/absorbiralo ukupno smanjenje potrošnje u zemlji od svih ekonomskih subjekata, a ne u porezne prihode države koji nisu iskorišteni u nikakve produktivne svrhe. Na posljetku to je i oblik anticiklična politika. Ovako, država smanjuje svoju potrošnju, i uvodi poreze, a još kao efekt toga može potencijalno oslabiti raspoloživi dohodak one grupe koja ga u biti cijelog potroši usred recesije – sve što još dodatno može i hoće produbiti recesiju. A što je bilo sa automatskim stabilizatorima?

Da li bi povećanje poreza na potrošnju kroz PDV bila blaža opcija po džep građana, mišljenja sam da bi. Porez na potrošnju je sa stajališta javnih financija efikasnija opcija od poreza na dohodak. Mislim da debata o tim opcijama nedostaje u Hrvatskoj. Nema dobrih opcija, sada ima samo manje loših. Od tih, temeljenje rebalansa i sljedećeg proračuna na smanjenju državnih rashoda i konsolidaciji je najpoželjnija opcija, dok diranje u raspoloživi dohodak građana je najgora. Vlada ide obrnuto.

25. srpnja 2009

Vidošević sažeto

autora/ice cronomy

Vidoševićev summa summarum.

“Temelj vođenja ukupne gospodarske politike uvijek se ogleda kroz strukturu proračuna i pogrešno je kretati prvenstveno s mjerama koje se bave povećanjem prihoda jer je to očuvanje dosadašnje politike. Put je u drastičnom smanjenju rashodovne strane proračuna. Problem hrvatskog fiskusa nije u prihodnoj strani proračuna nego u razini rashoda, a posebno u distribuciji tih rashoda koji, nažalost, ni u dovoljnoj ni u mogućoj mjeri nisu bili usmjereni u gospodarstvo. Novi rebalans proračuna morao bi biti rješenje do kraja 2010., a u tom bi se razdoblju izradila proračunska slika za idućih pet godina, što bi bio jasan pokazatelj kakvu Hrvatska ima viziju budućnosti. … “

Zašto Nadan Vidošević ne bi bio ministar financija? Zar ne bi tamo postigao više rezultata nego kao predsjednik republike?

22. srpnja 2009

Zna se tko zna

autora/ice cronomy

Guverner Rohatinski via HRT.

Komentirajući uvođenje novog kriznog nameta na sve plaće Rohatinski je kazao kako povećanje porezne stope uvijek predstavlja rizik jer se često događalo da su prihodi bili manji od onih na koje se računalo. Ekonomski to baš i nije optimalno rješenje, iako ima nekih socijalnih prednosti, u smislu da zahvaća sve, a ne samo javni sektor, poručuje guverner.

I guverner HNB-a Željko Rohatinski upozorava na to da je svako povećavanje poreza rizično jer praksa pokazuje kako to povećava poreznu evaziju, odnosno izbjegavanje plaćanja poreza. Zato je, ističe Rohatinski, s ekonomskog aspekta prihvatljivije smanjivati rashode, nego povećavati poreze.

Primjetili ste ako ste čitali svu silu vijesti oko novog rebalansa proračuna da se oko dogovora uglavnom slažu vladajući političari, koalicijske stranake i “socijalni partneri” dok se ne slažu ekonomisti. (Ne mislim na one koji traže devalvaciju kune. Oni kao da u nekoj drugoj Hratskoj -bez valutne klauzule- žive.) To je iz vrlo jednostavnog razloga. Kao što je i Rohatinski rekao – što možemo uzeti kao konsenzus ekonomista – prihvatljivije je smanjenje rashoda (govorimo o proračunskim rashodima) nego nametanje novih poreza u potrazi za novim izvorima prihoda. Da je smanjivanje proračunskih rashoda poželjnije, dugoročnije ispravnije i sa većim rezultatima postoje i solidni dokazi.

Ali kao i mnogo puta kroz povijest, ekonomiste se ne sluša. Slično kao i većina ekonomista, generalno objašnjenje Ljube Jurčića – da problem nije u poreznom sustavu, da svako nastojanje povećanja prihodovne strane proračuna dovodi do erozije porezne baze, te da je svaka ovakva mjera bez popratnog poticaja proizvodnji recesijska – stoji. Ali to nije poanta. Naravno da svako uvođenje novih poreza i nameta u ovoj situaciji smanjuje kupovnu moć i “želju” za kupnjom i da je to nepoželjno. Mi se sada nalazimo u paradokslanoj situaciji, gdje usred recesije moramo smanjivati proračunske rashode i povećavati prihode, i to bi svima trebalo biti jasno. Sve ekonomske politike u tom smjeru imaju nepoželjne posljedice za ekonomsku aktivnost i jesu recesijske, a ne antirecesijske. Međutim i među tim “paradokslanim” izborima recesijskih mjera ima boljih i gorih izbora. (Koji su to “snažni instrumenti povećanja proizvodnje” u sljedećih 6. mj. kao antirecesijke mjere nitko od ekonomista, pa ni Jurčić, ne navodi, samo da je to nužno.)

Poanta je da država, kako bi svoje financije dovela u red i preživjela jesen, mora i smanjiti rashode i tražiti privremeno veće prihode da se “pokrpa rupa”. Oboje je nužno i ekonomski, ali i zbog političke realnosti oko stvaranja društvenog konsenzusa. Da bi uvođenje reda u fiskalnu politiku bilo kvalitetnije i efektivnije, rebalans se mora bazirati na reduciranju rashoda, uz dodatak privremenog povećanja prihoda kroz npr. viši PDV, viša trošarina ili neki drugi porez na potrošnju. Vladin prijedlog i “dogovor” je međutim sasvim obrnutog karaktera. Povećanje prihoda se bazira primarno na lošijem izboru porezu na dohodak (krizni porez na >3000kn), potom manje na porezu na potrošnju (PDV od 24%) a rezanje rashodovne strane proračuna je manji dio na koji se računa. Tako, za očekivati je da će za par mjeseci, ako ne i za par tjedana, ovaj “dogovor”, čije posljedice još duže vrijeme ne možemo ni znati sa sigurnošću (npr. mislim da porast sive ekonomije i porezne evazije kao posljedice ovog “kriznog poreza” neće biti tako lako riješivo jedno kad krizno stanje proračuna prođe) dovesti nas u nepovoljniji ishod od svih nepovoljnih ishoda koje smo mogli birati.

Ako Vlada želi napraviti bolji potez rebalansom sa boljim ishodom i vjerojatno nešto manjim troškom u izgubljenoj ekonomskoj aktivnosti, mora okrenuti ploču i bazirati rebalans na rezanju svojih rashoda a potom na traženju dodatnih privremenih prihoda. Bolje da vladajući stavite na stranu reizbore jer su ih i ovako već izgubili. Nemaju što izgubiti radikalnijim mjerama rezanja rashoda.

22. srpnja 2009

Instant reakcija na “harač”

autora/ice cronomy

Popularno nazvan Harač, mjera Vlade da si napuni proračun uvođenjem novog kriznog poreza na rad spada u kategoriju najlošijih poteza od svih opcija za balansiranje budžeta. Od svih tih opcija, sve su nepopularne za građane. O tome nema dvojbe. Ali i među izborom od nekoliko dostupnih poteza, ima loših i gorih. Ja ne znam tko smišlja ove ideje i zašto ih Vlada uopće razmatra. (Bolja opcija od privremenog uvođenja kriznog poreza je privremeno povećanje PDVa. Ali to je priča za malo kasnije.)

Opozicija se neće vjerojatno složiti sa bilo čime što Vlada predloži. To je za očekivati. Prve reakacije ekonomista (uvijek iste osobe uglavnom iz privatnog sektora) su isto očekivano neodobravajuće – Vlada smišlja razne načine za povećanje prihoda, a problem je na rashodovnoj strani, kao što nas ministar Šuker već 6 godina (ne samo zadnjih mjesec dana) podsjeća; dodatno porezno opterećenje na prihod građana je manje poželjno od rezanja Vladine potrošnje; konkurentnost Hrvatske (kroz više troškove rada) će biti oštećena; poticaj se daje razvoju sive ekonomije; tako naravno, za očekivati je povećana porezna evazija.

Veći problem ovog prijedloga, od samog izračuna postotnog opterećenja, jesu suptilnije ekonomske posljedice. Čisto aritmetički izračun koliko se može uliti novih prihoda ovako ili onako, koje (predpostavljam) Šuker ili sindikati izlažu, nisu čitava bit problema. Bit je nešto povezano sa zakonom o neželjnim posljedicama i očekivanjima. Očekivanja mogu imati teško sagledive i ne odmah razumljive posljedice, te je klasično za očekivati da će Vladajući koji sada ovo predlažu to sada i ne razumiju. Očekivanja mogu gurnuti ekonomiju u pozitivnom i negativnom smjeru. Ovaj Vladin prijedlog stvara relativno veća negativna očekivanja za potrošaće, od nekih drugih isto nepopularnih poteza, a vjerojatno donosi manje benefita. Staro pravilo kaže da je najbolji porez stari porez. Svako uvođenje novog poreza narušava uspostavljenu, generalno rečeno, “šablonu” ekonomske aktivnosti i uvodi nesigurnost među poduzetnike i potrošaće.

Prvo, vrlo poljuljana i negativna očekivanja potrošaća o njihovom budućem prihodu (plaći koja bi ovim poreznom bila smanjena) što uvođenje ovog novog poreza obećava, potaknuti će ljude da se suzdrže od izdataka (bilo kao potrošaći ili kao investitori/poduzetnici). Vlada vjerojatno to ne želi, ali to će biti sasvim očekivana rekacija svih na koje će se porez odnositi zbog narušene sigurnosti i očekivanja u vezi budućeg prihoda.

Tako, drugo, i važnije. Upravo ta negativna očekivanje i nesigurnost potrošaća i investitora oko novog porez na prihod u skoroj budućnosti, potaknuti će danas onaj efekt koji se želi izbjeći. Vlada ovim potezom, a i samim najavama i bez provedbe, defacto traži da građani na koje će se krizni porez odnositi srežu svoju potrošnju. Naposljetku, ako očekujem manji prihod od plaće sutra (uz sve već ugrađene nesigurnosti oko isplate plaće) moram danas preventivno uštediti od onoga djela plaće koji bi inače potrošio. Smanjenje potrošnje će tako biti prevedeno u brže i veće smanjenje outputa, porast rasta nezaposlenosti. Investitori/poduzetnici će se slično suzdržati od bilo kojih novih izdataka (investicije) za svoj posao, proširenja poslovanja, nove tehnologije, mašinerije i sličnog, svega onog što bi sutra donjelo povećanu ekonomsku aktivnosti.

Da li se ta negativna očekivanja mogu omekšati s obzirom da su svi mogući prijedlozi fiskalne politike nepopularni i nepoželjni? (Već samo smanjivanje deficiti u recesiji je ‘mnogo’ nepoželjno.) Mogu jer postoje loše i gore opcije. Povećanje PDV na privremenih 23-4% je ‘bolja’ opcija. Unjela bi manje nesigurnosti u izračune kućnog budžeta i među investitore, te bi očekivanja potrošaća oko budućnosti bila manje narušena u odnosu na uvođenje novog poreza na plaće. Ovaj prijedlog koji bi (izgleda) bio temelj novog rebalans i na kojem bi se izgradilo prateće snižavanje deficita, ne samo da polazi od krive strane proračuna, već stvara vrlo negativna očekivanja ljudi za budućnost čime sam sebi stvara neuslugu.

Sad da još vidimo reakcije drugih.


Oznake: