Archive for ‘Porezi-Taxes’

« Stariji Unosi  |   Noviji Unosi »
29. srpnja 2009

Da, definitivna evazija

autora/ice cronomy

Možda ste već imali priliku vidjeti novi Osvrt IJFa Ivice Urbana o “kriznom porezu.” Svakako pročitajte cijeli osvrt. Mali izvadak i poante Osvrta.

Upravo način primjene poreznih stopa kod predloženog posebnog poreza na dohodak uzrokuje jednu anomaliju koju su odmah primijetili algebarski nastrojeni promatrači. U stručnom žargonu, radi se o pojavi granične porezne stope veće od 100%, a koja se inače izbjegava kod oporezivanja dohotka, pa tako i nije prisutna u slučaju našeg poreza na dohodak. O čemu je riječ? Granična porezna stopa (GPS) je omjer povećanja poreza i povećanja dohotka. Razmotrimo to na primjeru. Ako se dohodak obveznika poveća s 1.000 na 1.005 kuna (za 5 kuna), a porez s 200 na 201 kunu (za 1 kunu), to znači da je GPS jednaka 20% (=1/5×100%). Ako je GPS manja od 100%, povećanje dohotka rezultirat će povećanjem raspoloživog dohotka (dohotka umanjenog za porez). U tom slučaju isplati se imati veći dohodak. Međutim, ako je GPS veća od 100%, to znači da ćete uz veći dohodak dobivati manje novca (!). Drugim riječima, porez će pojesti svu dodatnu zaradu pa i više od toga.

Od dobro dizajniranog poreza očekuje se da GPS ne prelazi 100% ni za koju razinu porezne osnovice. Ipak, posebni porez na dohodak pri dva iznosa osnovice izaziva GPS veći od 100%, i to kod osnovica od 3.000 i 6.000 kuna. Naime, ako vam je osnovica 2.999 kuna, posebni porez iznosit će 0 kuna i dohodak nakon poreza će također biti jednak 2.999 kuna. Međutim, ako vam se osnovica poveća za 2 kune, na 3.001 kune, porez se povećava na 60 kuna; toliko se smanjuje dohodak nakon poreza i iznosi 2.941 kune, odnosno 58 kuna manje nego prije povećanja osnovice. Dakle, povećanje osnovice od dvije kune donijelo je smanjenje dohotka nakon oporezivanja od 58 kuna. Slično vrijedi i za sljedeći primjer. Ako osnovica naraste za dvije kune, s 5.999 kuna na 6.001 kunu, porez raste za 120 kuna. Drugim riječima, na određenim dohodovnim intervalima više se isplati imati manji dohodak nego veći.

Iz malog primjera vidljive su zamršenosti/problematike kod oporezivanja dohotka, nametanje novih poreza na dohodak i ad hoc dizajniranih poreza na dohodak, u usporedbi sa npr. porezom na potrošnju (kroz povećanje stope PDVa). Vidljivo je također upravo ono što autor pita u naslovu odlomka. Manji dohodak je zapravo viši dohodak jer bi radnik sa (neznatnim) povećanjem dohotka bio primoran platiti više poreza koji bi ga ostavio sa manje raspoloživog dohotka nego što je slučaj bio prije (neznatnog) povećanja dohotka. Tri su poante/posljedice toga.

Dizjaniranje takvog sustava je nepoželjno jer dolazi do rerangiranja dohodovnih razreda, kao što se istiće u radu.

Kao posljedica toga, druga poanta je da obveznici “gurnuti” u niže dohodovne razrede (kojima je smanjen raspoloživi dohodak) potaknuti su na evaziju poreznih obveza. Neprijavljivanje viših dohodaka, neprijavljivanje povišenih dohodaka, smanjanje postojećih na nekakve pred-porezne razine, sve to je na stolu i za očekivati. Ne zaboravimo da je krizni porez važeći do kraja 2010. te ne bi trebali biti iznenađeni postupnim povećanjem porezne evazije, plaćanja ispod stola, plavih kuverti i kako to već ide i sve što i do sada nije bi strano u kompenzacijskim odnosima. Po izračunu autora, najveće povećanje poreznog tereta snositi će oni sa dohotkom većim od 6700kn (plus 3.5%). Ako uzmemo gornji primjer, najveću nazovimo “šok vrijednost” kriznog poreza vidjeti će upravo oni sa najnižim dohodcima. Radnicima kojima bi se osnovica plaće trebala malo povećati sa ispod 3000 na malo iznad, odjednom će biti pogođeni kriznim porezom i ostati bez povećanja raspoloživog dohotka – dakle rerangiranje.

Da se ne vrtim u krug, treća poanta je da to smanjenje raspoloživog dohotka zbog dizajna i GPS od 100% nastaje u vrijeme recesije. (!) “Mnogo” nepoželjno za sve dohodovne razrede. Ipak, pogotovo je neprikladno što je taj potencijalni šok za one radnike sa najnižim dohotkom jer znamo da su ti radnici skloni potrošnji većeg dijela raspoloživog dohotka dok oni sa višim dohotkom dobar ili čak veći dio raspoloživog dohotka uštede. Tako, uvođenje ovako dizjaniranog “kriznog poreza” na dohodak u vrijeme recesije dodatno će utjecati na povlaćenje potrošaća, i to onih sa nižim primanjima koji su skloni potrošiti čitav raspoloživi dohodak. Naravno, svako poboljšanje u dizajnu ovog poreza kako bi se izbjegla 100% GPS unijelo bi komplikacije u porezni sistem. Uvijek postoji neki tradeoff. Ispada da bi se trebali nadati da će doći do povećanja porezne evazije, pogotovo kod radnika sa nižim primanjima, kako bi se moguće povećanje raspoloživog dohotka “pretočilo” i u povećanu potrošnju što nam je potrebo i dobrodošlo sada kako bi ublažilo/absorbiralo ukupno smanjenje potrošnje u zemlji od svih ekonomskih subjekata, a ne u porezne prihode države koji nisu iskorišteni u nikakve produktivne svrhe. Na posljetku to je i oblik anticiklična politika. Ovako, država smanjuje svoju potrošnju, i uvodi poreze, a još kao efekt toga može potencijalno oslabiti raspoloživi dohodak one grupe koja ga u biti cijelog potroši usred recesije – sve što još dodatno može i hoće produbiti recesiju. A što je bilo sa automatskim stabilizatorima?

Da li bi povećanje poreza na potrošnju kroz PDV bila blaža opcija po džep građana, mišljenja sam da bi. Porez na potrošnju je sa stajališta javnih financija efikasnija opcija od poreza na dohodak. Mislim da debata o tim opcijama nedostaje u Hrvatskoj. Nema dobrih opcija, sada ima samo manje loših. Od tih, temeljenje rebalansa i sljedećeg proračuna na smanjenju državnih rashoda i konsolidaciji je najpoželjnija opcija, dok diranje u raspoloživi dohodak građana je najgora. Vlada ide obrnuto.

Posted in Ekonomska Politika, Fiskalna, Javne Financije, Porezi-Taxes | 7 komentara »

Oznake: , ,
22. srpnja 2009

Zna se tko zna

autora/ice cronomy

Guverner Rohatinski via HRT.

Komentirajući uvođenje novog kriznog nameta na sve plaće Rohatinski je kazao kako povećanje porezne stope uvijek predstavlja rizik jer se često događalo da su prihodi bili manji od onih na koje se računalo. Ekonomski to baš i nije optimalno rješenje, iako ima nekih socijalnih prednosti, u smislu da zahvaća sve, a ne samo javni sektor, poručuje guverner.

I guverner HNB-a Željko Rohatinski upozorava na to da je svako povećavanje poreza rizično jer praksa pokazuje kako to povećava poreznu evaziju, odnosno izbjegavanje plaćanja poreza. Zato je, ističe Rohatinski, s ekonomskog aspekta prihvatljivije smanjivati rashode, nego povećavati poreze.

Primjetili ste ako ste čitali svu silu vijesti oko novog rebalansa proračuna da se oko dogovora uglavnom slažu vladajući političari, koalicijske stranake i “socijalni partneri” dok se ne slažu ekonomisti. (Ne mislim na one koji traže devalvaciju kune. Oni kao da u nekoj drugoj Hratskoj -bez valutne klauzule- žive.) To je iz vrlo jednostavnog razloga. Kao što je i Rohatinski rekao – što možemo uzeti kao konsenzus ekonomista – prihvatljivije je smanjenje rashoda (govorimo o proračunskim rashodima) nego nametanje novih poreza u potrazi za novim izvorima prihoda. Da je smanjivanje proračunskih rashoda poželjnije, dugoročnije ispravnije i sa većim rezultatima postoje i solidni dokazi.

Ali kao i mnogo puta kroz povijest, ekonomiste se ne sluša. Slično kao i većina ekonomista, generalno objašnjenje Ljube Jurčića – da problem nije u poreznom sustavu, da svako nastojanje povećanja prihodovne strane proračuna dovodi do erozije porezne baze, te da je svaka ovakva mjera bez popratnog poticaja proizvodnji recesijska – stoji. Ali to nije poanta. Naravno da svako uvođenje novih poreza i nameta u ovoj situaciji smanjuje kupovnu moć i “želju” za kupnjom i da je to nepoželjno. Mi se sada nalazimo u paradokslanoj situaciji, gdje usred recesije moramo smanjivati proračunske rashode i povećavati prihode, i to bi svima trebalo biti jasno. Sve ekonomske politike u tom smjeru imaju nepoželjne posljedice za ekonomsku aktivnost i jesu recesijske, a ne antirecesijske. Međutim i među tim “paradokslanim” izborima recesijskih mjera ima boljih i gorih izbora. (Koji su to “snažni instrumenti povećanja proizvodnje” u sljedećih 6. mj. kao antirecesijke mjere nitko od ekonomista, pa ni Jurčić, ne navodi, samo da je to nužno.)

Poanta je da država, kako bi svoje financije dovela u red i preživjela jesen, mora i smanjiti rashode i tražiti privremeno veće prihode da se “pokrpa rupa”. Oboje je nužno i ekonomski, ali i zbog političke realnosti oko stvaranja društvenog konsenzusa. Da bi uvođenje reda u fiskalnu politiku bilo kvalitetnije i efektivnije, rebalans se mora bazirati na reduciranju rashoda, uz dodatak privremenog povećanja prihoda kroz npr. viši PDV, viša trošarina ili neki drugi porez na potrošnju. Vladin prijedlog i “dogovor” je međutim sasvim obrnutog karaktera. Povećanje prihoda se bazira primarno na lošijem izboru porezu na dohodak (krizni porez na >3000kn), potom manje na porezu na potrošnju (PDV od 24%) a rezanje rashodovne strane proračuna je manji dio na koji se računa. Tako, za očekivati je da će za par mjeseci, ako ne i za par tjedana, ovaj “dogovor”, čije posljedice još duže vrijeme ne možemo ni znati sa sigurnošću (npr. mislim da porast sive ekonomije i porezne evazije kao posljedice ovog “kriznog poreza” neće biti tako lako riješivo jedno kad krizno stanje proračuna prođe) dovesti nas u nepovoljniji ishod od svih nepovoljnih ishoda koje smo mogli birati.

Ako Vlada želi napraviti bolji potez rebalansom sa boljim ishodom i vjerojatno nešto manjim troškom u izgubljenoj ekonomskoj aktivnosti, mora okrenuti ploču i bazirati rebalans na rezanju svojih rashoda a potom na traženju dodatnih privremenih prihoda. Bolje da vladajući stavite na stranu reizbore jer su ih i ovako već izgubili. Nemaju što izgubiti radikalnijim mjerama rezanja rashoda.

Posted in Fiskalna, Javne Financije, Kosor-Lider-Vlada, Porezi-Taxes, Porezni Prihod | 3 komentara »

Oznake: , , ,
27. svibnja 2009

O ‘Iluziji besplatnosti’

autora/ice cronomy

Velimir Šonje ima dobar članak u Poslovnom. Vezano za onu tragediju hrvatske političke ekonomije, Šonje piše o sindromu ‘iluzije besplatnosti’ i beskrupuloznoj redistribuciji. Uz to, mogućnost nastanka hrvatskog liberalnog kapitalizma. Šonje ima zanimljivu tezu (ja to shvaćam kao njegovu tezu, koji bi trebao elaborirati kako sam kaže scientifikacijom) o cehu koji poduzetnici plaćaju radi održavanja ‘iluzije besplatnosti’.

Diskriminirani su od političkog procesa jer su manjina (≈25% glasova) i iskorištavani kao direktan i indirektan izvor poreznih prihoda. Uz to, najzabrinjavajuće je da se vjerojatno radi, po mišljenju Šonje, o duboko usađenom prijeziru kod određenih grupa prema poduzetnicima i što oni predstavljaju. (bazirano na par loših jabuka, ali u biti bez temelja)

Da bi prenio sve ideje koje Šonje iznosi, trebao bih kopirati cijeli tekst, što neću. Ipak, evo par izvadaka sa nastojanjem da ne izvučem previše iz konteksta. (Cijeli tekst pročitajte ovdje.)

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, …

Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. ….

Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. …

Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. …

Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

O čemu sam ja razmišljao, osim te neosjetljivosti za što smatram da je prenaglašen faktor, je da se radi o osnovnom brkanju i nesvijesnosti o pojmovima ‘pravo’ i ‘benefit.’ I to je načina na koji možemo razmišljati i daleko više bi se razumjelo kad bi se razmislilo sa razlikama na umu. ‘Pravo’ na neko dobro i uslugu se kod nas odmah izjednačava sa bezrezervnom besplatnošću, te se bilo koja devijacija od tog modela odbacuje kao uskraćivanje prava i prijevara. Kad bi studenti gledali na besplatno studiranje, dom, prehranu kao na ‘benefite’ razumijeli bi da je to zapravo omogućeni ‘benefit’ jer netko za to snosi i trošak, a ne nekakvo arbitralno pravo koji tamo netko “može i mora platiti” kako bi se održala iluzija besplatnosti. Siguran sam da i ima studenata kojima je to jasno. Šonje stoga lamentira da se troškovna strana i posljedice zanemaruju, te studente i profesore (indirektno) optužuje za svjesno jednostrano računovodstvo – uz ostale skupine koje zahtjevaju besplatno ovo i ono. Ja jedino mislim da se ne radi toliko o namjernom zaboravu, jer studenti, vjerojatno daleko više nego profesori, nisu dovoljno svjesni razlike između (smisla i posljedica) prava i benefita, tj. mehanizama kojim se prava mogu ostvariti. Ako pak jesu svjesni toga, onda jednostavno namjerno savijaju pojmove kako im paše. Kako bilo, ne krivim ih, sažaljevam ih.

Nada da će demagogija biti odbačena od zrelog društva je vrijedna spomena. Kako će doći do tog zrelog društva, ostaje upitnik. Mislim da nismo naučili neke lekcije već desetljećima i da smo “svjetlosnim” godinama iza razmišljanja razvijenih društava. Međutim, još veći problem od toga je da sporo učimo, sporo primjenjujemo i sporo mjenjamo. Zar nije Porter rekao nešto slično nedavno u Zagrebu?

Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

Posted in Ekonomska Politika, Javne Financije, Porezi-Taxes, Porezni Prihod, Sanader-Lider-Vlada | 15 komentara »

Oznake: ,
05. ožujka 2009

Još ispravnijih razmišljanja oko poreza i proračuna

autora/ice cronomy

Tomislav Petrov u SEEbiz citira i piše o rebalansu i povećanju PDVa. Iz članka:

Očito je nekoliko “autoriteta” u području ekonomske politike suglasno sa suludom idejom o povećavanju PDV-a. Da situacija bude još paradoksalnija, ti autoriteti tu suludu ideju koja za izravnu posljedicu ima pad standarda hrvatskih potrošača iznose u epicentru tutnjave recesije globalnog gospodarstva kada se razvijene zemlje svijeta poput Velike Britanije odlučuju na antirecesijsku fiskalnu politiku rezanja svoje stope PDV-a.

Neki analitičari ipak su se usudili iznijeti mišljenje suprotno gore citiranim zagovaranjima više stope PDV-a.

“Rebalans proračuna nužno je tražiti na rashodovnoj strani. Iskustvo nas uči da će državni aparat uvijek potrošiti sav novac koji se prikupi, a pitanje je hoće li se kvaliteta javnog sektora zbog ekstra prikupljenog novca povećati. Upravo zbog toga rješenje treba tražiti u smanjivanju proračunskih izdataka, a ne u prevaljivanju tereta uravnoteživanja državnog proračuna na hrvatskog potrošača”, za SEEbiz je izjavio politički analitičar Davor Gjenero.

Istina je da u žarištu globalne kreditne krize Hrvatska mora smanjivati proračunski deficit i deficit platne bilance te refinancirati otplatu svojih dugova. Zbog toga je nužno provesti fiskalnu konsolidaciju i srezati sve suvišne proračunske izdatke, a do povećavanja proračunskih prihoda kao posljedice povećavanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva dugoročno će dovesti tržišni mehanizam.

Ukoliko se hrvatska Vlada ipak odluči na povećavanje PDV-a izvršit će izravan udar na kupovnu moć građana Hrvatske i na konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Preciznije, uvođenje PDV-a za posljedicu bi imalo izravno otimanje kuna iz džepova potrošača da bi se nahranila glomazna i neefikasna državna aparatura podobnih.

Ukoliko država želi povećati porezne prihode može slobodno povećati carine na uvoz roba i usluga te carinske pristojbe, može povećati posebne poreze na uvezena motorna vozila i ostala luksuzna dobra, može povećati porez na alkohol, kavu i duhanske prerađevine, može povećati porez na dohodak od kapitala ili povećati porez na dohodak imućnijih građana, ali nikako u žarištu recesije ne smije povećati PDV.

Gjenerov stav je “u sridu” i potpuno se slažem. Naravno zdravije bi bilo smanjivati i racionalizirati rashodovnu stranu i graditi suficite u dobrim vremenima, u onih “sedam zlatnih godina.” Sada je opasnost socijalnih nezadovoljstava i političke osvete na izborima velika pa je normalno da netki kažu da niti jedna Vlada to neće učiniti pa do smanjenja potrošnje neće doći. Uostalom, ni za ekonomsku aktivnost u kratkom roku znatno smanjenje državne potrošnje nije poželjna, a uopće nije stimulativno. Naravno, ni povećanje poreza nije poželjno sa pogleda poreznih obveznika/birača, ali ni sa pogleda ekonomske aktivnosti. (Škegro se ne zauzima za povišenje PDVa u sada, u ovakvoj situaciji.)

Povišenje PDVa bi imalo negativne posljedice za ukupnu ekonomsku aktivnost i hrvatske potrošaće kao što Petrov piše, pogotovo u vremenima već nabubrene nesigurnosti i prikočene potrošnje. Ali, problem je da mi ne možemo puno napraviti u vezi tog problema koristeći se standardnim tehnikama fiskalne stimulacije ili monetarne relaksacije. I.e. mi nismo Velika Britanija i standardni Keynesovi alati njima dostupni i dozvoljeni nama zapravo nisu.

Smanjenje državne potrošnje i deficita na vrat na nos, te čak uravnoteženje proračnu se radi zbog očuvanja povjerenja u kreditnu sposobnost države da otplati svoje dugove – jer se za koji mjesec ide na vanjska tržišta po nova sredstva jer se na domaćem ne želi istiskivati privatne domaće sektore. Koliko bi se tog istiskivanja dogodilo i u kojem omjeru je pitanje za diskusiju. Znači, nije toliko da ne možemo, nego ne smijemo raditi to šta razvijena, moderna VB čini. HNB drži čvrstu monetarnu politiku sa istom idejom – kako bi očuvala povjerenje u kunu, jer potencialna hiperdevalvacija ne bi donjela puno dobrog. Kako god okreneš, nema dobrih opcija i što je dobro za očuvanje povjerenja u kunu i kreditni rejting, nije dobro za očuvanje povjerenja u ekonomiju. (Naravno logično je da bi jedno trebali ići sa drugim.) VB je uvidjeli greške Treasury View-a, a mi idemo upravo u tom smjeru, ne nužno jer u njega vjerujemo, već zato jer “moramo.” Da li je to “ludost”? Možda, ali je “racionalna ludost”.

Malo toga, ako išta, nam ostaje na raspolaganju za popravljanje i stimuliranje realne ekonomske aktivnosti. Djelomično je to jer nismo vodili kvalitetnu fiskalnu politiku u posljednjih 7 godina, nismo napunili škrinju u skladu sa nalogom teorije, a djelomično jer smo u škripcu kao zemlja/tržište sa statusom “u razvoju.” I tako je dilema što napraviti u vezi ekonomske politke s kojom se suočavamo velika. To nema toliko silno veze sa strankom na vlasti koliko se pridaje po medijima i salonskim raspravama. (Ima malo veze, ali isto bi nam bilo da je SDP pobjedio na zadnjim izborima.) Stanje u čitavom svjetu je loše, a uz to mi zbog naše etikete moramo igrati na povjerenje umjesto stimulacije.

Posted in Država, Ekonomska Politika, Fiskalna, Monetarna, Porezi-Taxes, Porezni Prihod | 6 komentara »

Oznake: , , , ,
03. ožujka 2009

Bravo Škegro!

autora/ice cronomy

Nakon odgledanog gostovanja Škegre u Nedjeljom u 2 ostao sam ugodno iznenađen dozom žustre, ali oštre argumentacije i rasprave. Da bi bolje razumjeli o čemu je riječ morate pogledati emisiju, jer je nemam namjeru čitavu prepričavati već komentirati.

read more »

Posted in Ekonomska Povijest, Fiskalna, Intervju, Javne Financije, Porezi-Taxes, Privatizacija | 59 komentara »

Oznake: , , , , , ,
02. ožujka 2009

IJF i Katarina Ott oštro….

autora/ice cronomy

…i istinito. U novom Aktualnom osvrtu Instituta za Javne Financije, Katarina Ott je sa opipljivom dozom nezadovoljstva oštro ocjenila Vladinu fiskalnu politiku i “antirecesijske” mjere koje bi trebale biti stimulacija gospodarstvu, a ne destimulacija. Sa malo riječi puno je toga rečeno.

U recesiji ili ne, Hrvatska ima problema s kojima bi se morala suočavati čak i bez svjetske recesije. Hrvatska predugo živi iznad svojih mogućnosti i računi sve više dolaze na naplatu, a u uvjetima svjetske recesije su i sve skuplji. U doba prosperiteta ni jedna se hrvatska vlada nije zamarala sređivanjem fiskusa, obuzdavanjem rasta javnog sektora te provođenjem institucionalnih reformi. To je npr. činila Estonija koja sad zahvaljujući solidnim zalihama može provoditi ekspanzivnu fiskalnu politiku da se odupre recesiji i ne mora provoditi restriktivne mjere kojima bi situaciju još i pogoršala. Hrvatska pak mora u najgorim mogućim okolnostima popravljati konkurentnost, smanjivati deficit proračuna i platne bilance te prikupljati sredstva za otplatu dugova. Po tko zna koji put valja naglasiti da nema druge nego smanjivati potrošnju. Pritom treba ciljano smanjivati rashode koji najviše opterećuju proračun – plaće u javnom sektoru i izdatke za mirovinsko, zdravstveno i socijalu koji čine oko 70% ukupnih državnih rashoda.

Srž i bit fiskalne konsolidacije je rashodovna strana, a Vlada se time nije bavila. Ta priča je zapravo proračunska bajka i ima svoj početak i kraj. Neki mediji su prenjeli provokativan naslov da Ott kaže kako se treba povisiti stopa PDVa. Ne, ne treba ako se smanje rashodi koji najviše opterećuju proračun. Povećanje stope PDVa u odnosu na uvođenje ili povećanje drugih poreza je daleko bolja opcija, ali to nije bit priče! Pročitajte cijeli Osvrt ovdje.

Valjalo bi se možda osvrnuti i na uvijek prisutne sulude ideje o devalvaciji, na ograničavanje rada nedjeljom, ali nemoguće je sve obuhvatiti. Svakako valja spomenuti i Međunarodni monetarni fond. Ako smo kadri sami provesti fiskalnu konsolidaciju onda nam Fond ne treba. Ako je ne provedemo, morat ćemo zvati Fond, a onda će on poduzeti – fiskalnu konsolidaciju.

Da, nemoguće je sve obuhvatiti u pdf Osvrtu, ali možda u blogu IJFa? Možda se kroz blog par puta na tjedan može osvrnuti na temem kako dolaze? Ideje o drugom stupu – blog osvrt. Porezi na SMS poruke – blog osvrt. Trošarine na mobitele – blog osvrt. Zazivanje MMFa – blog osvrt. Nerad nedjeljom – blog osvrt. Devalvacija – blog osvrt. Mislim da ideja za osvrt ima na pretek, a baš mehanizam bloga bi omogućio da se potražnja za osvrtom na sve te sulude ideje uskladi sa njihovom ponudom.

Posted in Ekonomska Politika, Fiskalna, Javne Financije, Politika, Porezi-Taxes, Recesija | 5 komentara »

Oznake: , , ,
15. veljače 2009

Mirovinski tsunami – Becker & Ehrlich (UPDATE)

autora/ice cronomy

Bez obzira da li se radi o premjeru ili blogeru (čije izjave su na istoj razini kvalitete kod nas) prije nego dublje i značajnije krenemo u diskusije i izjave o važnim temama poput mirovinskog sustava, valja se dobro informirati. U Hrvatskoj ne fali radova o mirovinskom sustavu, a i strani radovi su iznimno poučni. Kao jedan uvod, ispod je članak iz WSJ koji su napisali nobelovac Gary Becker i Isaac Ehrlich davne 1994. Bez obzira na datum, članak je svijež u svom pogledu i identifikaciji problema mirovinskih sustava kao da je i jučer napisan. Poučci primjera Čilea, Singapura i Hong Konga su zanimljiv, financijska održivost i utjecaji na realnu ekonomiju mirovinskih sustava važni. Obratite pažnju na omjere radnika i umirovljenika. Projekcije koje i danas manje više vrijede su da bi 2020. u Americi omjerio bio oko 3 radnika za svakog umirovljenika, Njemačkoj 3 ili niže, a Japanu čak samo 2. U Hrvatskoj danas, ne u 2020., taj omjer je 1.4!

UPDATE – Donji članak iz WSJ baziran je na nizu radova Prof. Ehrlich-a i njegovih kolega na Sveučilištu Buffalo o mirovinskim sustavima, posljedicama, utjecajima i otvorenim pitanjima. Neke radove o pitanjima mirovinskih sustava možete pronaći na posvećnoj web stranici Prof. Ehrlich-a. Također, molim vas pogledajte njegov komentar na dnu ovog posta gdje ističe još više radova novijeg datuma i njegovu stranicu na RePEc. Gary Becker-a, nadam se, ne treba previše prezentirati, ipak, njegova RePEc stranica je ovdje.

read more »

Posted in Investicije, Porezi-Taxes, Porezni Prihod, Privatizacija | 4 komentara »

Oznake: , ,
12. veljače 2009

Mirovinsko razglabanje i Sanaderove “projekcije”

autora/ice cronomy

Ostao sam potpuno zabezeknut jučerašnjim najavama o demontiranju i ove mirovinske reforme koja je do sada provedena. Danas u Otvorenom bi trebali raspravljati posebno o ovim idejama (ako se tako mogu nazvati) pa svakako valja pogledati. Izgleda da će biti puno bruje, rasprava i plasiranja informacija oko ovoga, a ja se svakako nadam da hoće. Ne znam što mi sve nije prolazilo kroz glavu kad sam pročitao izjave garniture sa Ekonomskog Vijeća.

read more »

Posted in Država, Ekonomska Politika, Finance, Politika, Porezi-Taxes | 4 komentara »

23. prosinca 2008

Zašto Biser?

autora/ice cronomy

Ivo Banac ima biser godine po business.hr.

“Namjera mi je bila olakšati sebi poreznu situaciju. Ništa više.”

Iako izjava zvući kao biser, nije besmislena. U maniri vrsnog intelektualca, Banac se bavio jedinim zanimanjem  koje donosi nagradu. Možda i J. M. Keynes ima biser godine.

“The avoidance of taxes is the only intellectual pursuit that carries any reward.” – John Maynard Keynes

Posted in JM Keynes, Porezi-Taxes | 1 Comment »

Oznake: ,
27. rujna 2008

“Bailout Nation” via WSJ

autora/ice cronomy

Vodpod videos no longer available.

more about ““Bailout Nation” via WSJ“, posted with vodpod
Barry Ritholtz, autor poznatog TheBigPicture bloga uskoro izdaje knjigu “Bailout Nation”. U ovom videu daje svoj pogled na (ne)poželjnost državnog spašavanja i/ili ulaska u (što je moj slobodni prijevod engleske riječi bailout) propalih, nekonkurentnih, pogrešno vođenih, etc… kompanija. U jednom postu ranije ove godine, Ritholthz je naveo više bailouts od Velike Depresije na ovamo. Ritholtz propituje ispravnost i poželjnost ishitrene državne intervencije u propale financijske gigante sa astronomskih $700 milijardi poreznog novca; niti ima jasnih benefita za poreznog obveznika koji će sigurno morati platiti više od početnih $700 milijardi, te dugoročno je na gubitku, niti je jasno kako/da li će to spašavanje koristiti ekonomiji. Uspijeh bailouta se ne mjeri time da li je kompanija ostala na tržištu ili u industrijskoj grani – metoda koju mi u socijalističkoj Hrvatskoj koristimo za evaluaciju spašavanja poreznim novcem, iz godine u godinu, naših dičnih brodogradilišta. Još gore u Hrvatskoj jer država spašava, iz godine u godinu, brodogradilišta u svojem vlasništvu i pod svojim managementom; znači spašava samu sebe poreznim novcem bez da gleda interes poreznog obveznika. Nitko ne pita za interes običnog poreznog platišu.
Dok kod narudžbe za brodove dolaze u brodogradilišta, godišnje slijevanje poreznih kuna u brodogradilišta su “opravdana”. Nitko da bi ustao, od Sabornika ili pak dičnih Hrvatskih ekonomista, i rekao kako je to samo na štetu poreznih obeveznika i čak bez jasnog (dugoročnog?) benefita za ekonomiju. Nije valjda da nema dobrih ekonomista koji razumiju oportunitetni trošak??
Tako, u maniri dobrog ekonomista, Ritholtz ukazuje da je pravi trošak zapravo ono što smo mogli dobiti, a nismo, kad bi dozvolili propast neke od kompanija koje to i zavrjeđuju. Kao dobar primjer spominje bailout Chrysler 1980. bez kojeg je, potencijalno, moglo doći do unaprijeđenja efikasnosti i troškovnih struktura u toj firmi pod drugim vlasnikom koji bi je otkupio kao i ostalim auto kompanijama ili pak LTCM čiji spas je vjerojatno stvorio moralni hazard za neke od današnjih firmi. Stara uzrečica, koju Barry citira, kaže da je kapitalizam bez propasti kao religija bez grijeha. Propastim i zatvaranjem se očišćavaju loši viškovi/pretjerivanja u sektoru. Zar Hrvatska uživa toliku komparativnu prednost u brodogradnji da je svih 5 brodogradilišta u mogućnosti biti globalno uspiješno? Zašto su onda teret poreznim obveznicima već desetljećima?
Jedna bitna pojedinost, koja je ujedno i novost za Amerikance, je da se ovaj bailout poreznim novcem događa prije nego neke firme propadnu, pod sumnjam da sigurno hoće. Država je u nekim prijašnjim slučajevima poreznim novcem sanirala određene štete nakon što su kompanije propale zbog vlastitih grešaka. U ovom slučaju, za Ritholtza bez presedana, kompanije su se spašavale i još se nastoje spasiti novcem poreznik obveznika od propasti pod izlikom potencijalno većeg budućeg troška ili sistemskog rizika. Možda je bez presedana u Americi, no u Hrvatskoj se porezni obveznik stalno pita za spašavanje kompanija koje bi na svjetskom tržištu bez poreznih potpora već odavno bile uništene od konkurencije. Jedino kod nas mogući problem “sistemskog rizika” ima naziv “socijalni nemir”.

Posted in Brodogradnja, Država, Ekonomska Politika, Intervju, Kriza, Politika, Porezi-Taxes | Komentari isključeni za “Bailout Nation” via WSJ

« Stariji Unosi  |   Noviji Unosi »