E da, i ja sam se malo “ulinia”, pa uz isprike dajem mali “plan rada” o temama koje bi trebalo spomenuti, pisati i diskutirati. Posljednjih par tjedana baš i nije bilo kratkoročnih događaja koji su me zagolicali. Da, turbulencija na tržištu dionica je postala tema za Dnevnik, no ja još nisam uvjeren da je ono u Hrvatskoj postalo silni ekonomski pokazatelj ili faktor. Na dobrom je putu i vrijedno pažnje, no mislim da sa samo malo iznad 200 registriranih broker možemo još pričekati sa nekakvom mogućom raščlambom i pridavanjem veće važnosti od koje trenutno prirodno ima. Evo, ovaj tjedan HDZ sa Okom Sokolovim se obrušio na HNB. Živa smijurija od argumenata, em oko tečaja, em oko izvješća HNBa – propusti u izvješću HNBa. Mariću, šta je sa propustima u “izvješću” Proračun?
Ali, nije prvi put da se HDZ i HNB/Rohatinski namjere, a tko je prošli put upao u gusti problem? Sjeća se netko? Možda bi Marića netko trebao podsjetiti. Da, tu je i novi, izglasani proračun. Ali što sa njime?
On je, u ovom obliku bez ikakvih većih zahvata i reformi samo računovodstvena vježba, tko dobiva više, tko manje. Promjena u zdravstvenom sustavu, brodogradnji, subvencijama, decentralizaciji, poreznoj politici, stopama … – sve manje-više što i EU traži – nema. Bacanje više novca na iste sisteme ne smatra se reformom. Bez reformskih poteza i/ili naznaka promjene fiskalne politike na rashodovnoj i prihodovnoj strani, nema pravog mesa. Ili, kako je Anto Bajo iz IJF opisao proračun u tri riječi u svom Osvrtu – „Dakle, ništa novoga“. O čemu onda raspravljati u vezi proračuna? Ostaje nam neko teoretsko diskutiranje. Trebalo bi tako spomenuti nedostatne informacije i analize u vezi deficita, zaduživanja i smjera javnog duga. Već smo upoznati sa raznim procjenama veličine deficita. Da Svjetska banka ima jednu cifru, MMF drugu, kao i razlike među domaćim analitičarima. Što stoji iza toga? Ako uključimo/isključimo fondove van proračuna (poput mirovinskog) ili jamstva HBORu, dobivamo drugačije brojke.
Potom, razlike su u proračunskim klasifikacijama – državni proračun, proračun opće države, konsolidirani proračun. U medijima se objavljuje uglavnom deficit opće države od 2.3% za 2008. Ali, on je baziran na Vladinoj neobjavljenoj procjeni konsolidiranog proračuna opće države. Primjetite (ako već niste) da se uvijek citiraju prihodi i rashodi državnog proračuna, ne proračuna opće države koji sadrži vanjske fondove i proračune lokalnih jedinica. Ne koriste se ti brojevi jer ih službeno i javno zapravo nema
No, postoji problem i sa tim državnim proračunom za koji jesu objavljeni podaci. To je gotovinska bilanca, što podrazumjeva novac koji država potroši i primi ove godine. Aktualni deficit za ovu godinu. Konsolidirani proračun uključuje vanjske fondove poput mirovinskog, ali je opet gotovinski. U analizu i razmatranje se ne uključuje promjene vrijednosti državne imovine kao ni buduće obaveze od strane države (ponajviše kroz mirovinski fond). Bolja i ekonomski ispravna mjera proračunske bilance (deficita ili suficita) je ciklički podešen deficit, ili deficit pod punom zaposlenošću – koliki bi bio deficit da je ekonomija pod punom zaposlenošću, tj. proračun usklađen za fazu poslovnog ciklusa. Osim toga, takav deficit bi onda trebalo namjestiti za inflaciju, kako bi dobili ispravnu sliku da li država realno koristi više resursa nego što ih prima. Razlike između gotovinskih-aktualnih i namještenih proračuna je ekonomski relevantna.
2) Potom, druga, posebna priča je zaduživanje i najava da će se ići na zaduživanje kroz izdavanje obveznica vani, umjesto na domaćem tržištu. Iako su najavljena nova zaduženja manja, i uglavnom se refinanciraju postojeći dugovi, ipak dolazi do redistributivnih efekata. Dok to ima smisla s obzirom na trošak zaduživanja (vanjske kamate su niže od onih na domaćem tržištu), nužno dolazi do odljeva sredstava van zemlje, umjesto njihove redistribucije između poreznika i kupaca obveznica unutra zemlje. Mirovinski fondovi se žale na depresivne cijene obveznica, što dovodi do crvenila, jer se posljednjih godina država zaduživala obveznicama samo na domaćem tržištu. Kamate na ta zaduženja (prinosi) su shodno tome porasle i kreću se iznad 5.3% (5-godišnje domaće obveznice sa valutnom klauzulom) i 5.9% za čiste kunske obveznice. Prinosi na stranim tržištima su za čitav postotni poen niže. (Prinos i cijene obveznica se kreću u suprotnom smjeru).
Da li su redistributivni efekti takvog zaduživanja jedini faktor o kojem treba misliti? Kako bi bilo da država relaksira obavezu mirovinskih fondova da pod 50% imovine spadaju državne obveznice? Pravilo za kvalitetno i profitabilno investiranje je … Diversifikacija, Divesrifikacija, Diversifikacija. Nije najkvalitetnije riješenje da pola svih jaja ide u jednu košaru.
3) Pod tri, tu je sve-prisutna inflacija. Jedan post u stilu „Inflacija – Making Sense“ bi svakako bio uredu. Dosta je, ne sasvim pogrešnih, ali dosta mutljivih argumenata i objašnjenja po medijima. Začudo u Hrvatskoj, kao zemlji sa hipeinflacijom u svojoj povijesti, nema mnogo radova oko inflacije. Ali recimo 4-5 koji se bave direktno mogućim uzrocima inflacije treba spomenuti i rezimirati kako bi stavili sadašnju veću stopu inflacije u perspektivu. Što ako inflacija kako se upotrebljava u medijima nije dovoljno dobra definicija? Što ako postoji problem precjenjivanja sa našim indeksom potrošačkih cijena? Imaju ga druge zemlje, da li smo mi drugačiji? Inflaciju bi trebali definirati kao kontinuirani porast svih cijena u zemlji, tako da jednokratni skokovi cijena hrane i energije, ionako varljivi zbog sezonskih faktora, nisu dovoljni za objavu elementarne nepogode inflacije. Ali, redefiniranje ne uklanja problem, može ga jedino prosvjetliti. No, svi prognoziraju inflaciju za sigurnih 5% i više ove godine što bi značilo da će veći rast cijena biti kontinuiran. Nadajmo se da neće biti i veći. Da li je i tih 5% strašno. Kako za koga, ali svakako da nije nemoguće spustiti tu stopu. Kako? Da li je riješenje (ili uopće problem) na makro ili mikro levelu? (Da li to netko spominje produktivnost?)
4) Pod četiri, dolazimo do konkretnijih mikroekonomskih „problema“. Počnimo sa nužnom reformom zdravstvenog sustava. Izgleda da se počelo, iako samo šaptom, pričati o tome. Novi Ministar zdravstva ima neke ideje. Oporba ima svoje, ne pretjerano koherentne ideje (Jurčić kaže da se neke bolnice moraju zatvoriti, Ostojić kaže upravo suprotno, da se ne smiju.) Koja je onda SDPova pozicija?) Ključna je promjena u načinu razmišljanja oko zdravstvenog sustava. Prema tome, treba odrediti par temeljnih načela zdravstva u kontekstu javnih financija i po čemu se to tržište, razlikuju od klasičnih tržišta. Što sa troškovima, tko ih plaća, od kuda dolaze? Koja je uloga tržišta, koja je uloga države? Efikasnost ili jednakost kao najvažniji princip? („Čik pogodi“ pitanje, jer sad nemamo ni jedno od ta dva.) Jedan post je nedovoljan za pokriti sva pitanja, ali to je očito. Diskusije o poboljšanju zdravstva nikada neće prestati ni u jednoj zemlji, zbog temeljnog ekonomskog principa – ljudi uvijek žele više nego što mogu imati. Zdravstvo je ogromna tema, ogromne važnosti i na kraju dana je na svakom društvu da ga riješi shodno svojim socijalnim načelima, ali i ekonomskoj snazi. Neki osnovni ekonomski principi i općenito zdrav razum se moraju poštivati, da ne bi završili opet sa ovim što imamo – ekonomski bolestan zdravstveni sustav temeljn na populističkim principima više nego ičem drugom.
5) Peto je isto mikroekonomska tema – privatizacija. Konkretnije, privatizacija brodogradilišta. Za sada, jedino Uljanik je najavljen za ovu godinu kao siguran kandidat. I odmah se javlja silna opozicija i čuđenje. Zašto Uljanik, kad jedini dobro radi? Šta ne bi još mogao ostati u državnim rukama? Tu je i argument „obiteljskog srebra“ – važnije je tko je vlasnik, tko se može busati u prsa, nego kolika je produktivnost, i tako dobrobit za društvo, tog „srebra naših očeva.“ Zar uistinu?
Anyway, stati ću da ne odužim. Nastojati ću ići redom, uz tu i tamo koju digresiju.
Cronomy.org 