22. travnja 2012
Tako mi mlijeka u prahu, zar to dogoditi će se stvarno čak? Privatizirati Petrokemiju (PTKM), relativno uspješu državnu kompaniju posljednjih par godina, hoće li?! Hrvatske zapovjedajuće visine, obiteljsko bogatstvo, zjenicu gospod …. ok pretjerujem.
Samo spominjanje riječi privatizacija u Hrvatskoj vjerojatno donosi mrak na oči mnogima. Možda i opravdano. Ne zaboravimo da je uistinu bilo mnogo nepravilnosti. Ipak, stanje uma našeg državno-političkog miljea je takvo da je privatizacija PTKMa dobra ideja. Postoje dva načina za razmišljati o tome. Dva vrlo dobra razloga zašto se država ne treba mješati u bilo kakvoj funkciji u kompanije poput Petrokemije.
[1] Prvo, država se ne treba baviti proizvodnjom ili prodajom gnojiva. PTKM proizvodi klasičan privatni proizvod (dobro) i ekonomski gledajući teško je argumentirano obraniti zašto bi se država trebala baviti proizvodnjom ili provizijom tog privatnog proizvoda, bilo u funkciji vlasnika, menadžer ili neke treće izmišljenje uloge. Istina, ekonomska teorija ima nešto za reći u vezi javne proizvodnje/provizije privatnih dobara. (Vidi ovdje i ovdje)
Gledajući sa normativne strane, razne tržišne nesavršenosti (eksternalije, ekonomije veličine (razmjera)…), te posebne karakteristike privatnih proizvoda – poput zdravstva – daju razloga za razmotriti državnu ulogu u proviziji privatnih proizvoda. Također, na pozitivnoj strani – zašto postoji javna (državna) provizija nekih privatnih proizvoda – znamo da se radi o političkj odluci, tj. barem u demokracijama o društvenom izboru nekog miksa javne i privatne provizije shodno biračkim preferencijama. Opet se uglavnom radi o privatnim proizvodima sa nekakvim posebnim karakteristikama. Osnovni proizvod PTKM – gnoj – teško da se kvalificira kao takav proizvod.
[2] No drugi razlog je daleko važniji – politika. Većinski državni udio vlasništva PTKM, kao i u mnogo drugih slučajeva, omogućuje direktno političko petljanje u poslovanje i operacije kompanije uvijek i samo na njenu štetu. Naravno sanacija štete onda ide iz poreznog novca. U Hrvatskoj je to pravilo, a ne iznimka. Premjer Milanović je lijepo i za promjenu osvježavajuće ‘priznao’ neodrživost i besmislenost takve situacije (u vezi HEPa iako naravno vrijedi i za druge državne kompanije).
Hrvatska ima izbor ovakvim načinom upropastiti korporacije koje se bave tim poslom pa ih onda sanirati novcem građana ili poraditi na tome da se građanima osigura posao i standard kako bi se bolje radilo i više ulagalo, kaže Milanović.
Još samo da ne ostane na lijepim riječima. Ne radi se toliko o državnom vlasništvu gdje svi porezni obveznici RH imaju pravo glasa i utjecaj na odluke vezane za kompaniju (prilično nemoguća situacija) već o političkom vlasništvu i kleptokraciji. Najmanji od svega radi se o nekakvoj “strateškoj važnosti” ili razvoju.
Prosječan birač nema šanse a ni mogućnosti znati što se u time kompanijama događa “ispod haube”, niti birati svog predstavnika u nadzornom odboru. Sve ovisi o domaćem političaru. Ako potražimo po vijestima neće biti teško vidjeti tko se i kako se zapošljavao po nadzornim odborima. Da ne govorimo da dobit javnih kompanija nikada ne završi u džepu građana RH, na papiru većinskog vlasnika Petrokemije i sličnih državnih kompanija. Naravno svi gubitci HŽa i brodogradilišta redovno ‘završe’ u džepu građana.
Političari sve to znaju. Sindikati sve to znaju. Svatko gleda svoj osobni interes i to je u biti uredu! Ne treba očekivati i htjeti nešto drugačije u ovakvoj situaciji. Ne treba očekivati da sindikati okrenu ploču ili da dođu neki novi, dobronamjerni političari. Vjerojatno najefikasnije rješenje je uopće ne omogućiti da se razne kompanije nađu u ovakvoj situaciji, u lancima politike.
Državne kompanije u rukama političara postaju alat manipulacije, ekstraktivne institucije (Da li ih se u Hrvatskoj u posljednjih par godina može opisati nekako drugačije nego kao ekstraktivne institucije?) koje zamjenjuju političku moć za razvoj, kao što objašnjavaju Acemoglu i Robinson.
Ilustraciju toga imamo i u Hrvatskoj, baš u slučaju Petrokemije.
2008. sam pisao o PTKM koja je u medijima tada isto bila vrlo zastupljena, iako iz pogrešnih razloga. Sjetimo se, političarima se nije svidjelo najavljeno povećanje cijene umjetnih gnojiva i tako poljoprivednih proizvoda (iako su i te cijene više određene na svjetskom tržištu nego doma) pa su zauzeli nekakav stav tobože brige o potrošačima i ograničavali cijene umjetnih gnojiva i uvodili zabrane izvoza. Time su politički pritisci na PTKM direktno štetili njenom poslovanju i perspektivi razvoja. U vrijeme kad su cijena gnojiva na svjetskom tržištu bile najviše, kada je izvoz trebao donositi dobit (!) isti se zabranjivao iz čisto političkih razloga.
Sasvim identičan komentar koji sam imao onda, davne 2008., o PTKM vrijedi i danas. Onda, sve u režiji Vlada-Pankretić-Mesarić-Klaus. [Oprez Bakić! Slika Mesarića na linku! 😉 ] Od onda su neki otpali i nadajmo se da je Vlada zauzela drugačiji stav. Gornje reakcija premjera daje naslutiti da možda i je.
[3] Ako pak sva ta štetna politizacija kompanija u državnom vlasništvu nije dovoljan razloga da se država i politika uklone iz privatne proizvodnje i razvoja, da li nam utjecaj privatizacije u postkomunističkim zemljama središnje i istočne europe može poslužiti kao vodič i razuvijeriti nas od nekih mitova?
Da li se ikad zapravo pitamo, ‘što uopće znamo o efektu privatizacije u posljednjih 20 godina?’ Upravo o tom pitanju se bavi odličan rad Estrin-Hanousek-Kočenda-Svejnar The Effects of Privatization and Ownership in Transition Economies. (Journal of Economic Literature 2009, publikacija AEA) Vrijednost rada je u tome što je zapravo pregled 34 studije o utjecaju privatizacije u CEE i CIS zemljama napisanih u razdoblju 1997-2007. Autori traže jasne odgovore na pitanja poput: Što kažu ozbiljna znanstvena empirijska istraživanja o efektu privatizacije za efikasnost, prihod i profitabilnost privatiziranih kompanija? Koji je utjecaj na ekonomski rast i output? Da li postoji razlika između privatizacije stranim ili domaćim vlasnicima i što je poželjnije?
Iz gornjeg rada:
- Privatizacija, posebice kada je popraćena komplementarnim reformama, može imati značajan pozitivan efekt na ekonomiju, BDP i ekonomski rast. Jedino što se još debatira je da li je bolja brža ili sporija privatizacija.
- Privatizacija ima pozitivan utjecaj na ukupnu produktivnost i rast iste. Efekt je slabiji prilikom privatizacije domaćim vlasnicima i jači kod privatizacije stranim vlasnicima. Efekt na produktivnost radnika je sličan efektu na ukupnu produktivnost.
- Koncentracija vlasnštva je bitan faktor. Većinski privatni vlasnik ima najveći pozitivan efekt na produktivnost. Utjecaj stranih vlasnika je jači od domaćih vlasnika, a efekt radničke privatizacije je nedovoljno značajan.
- Utjecaj privatizacije na profitabilnost je uglavnom pozitivan iako mali. Efekt varira između vrsta vlasništva, gdje domaće i strano vlasništvo ima pozitivan efekt, a radničko vlasništvo ili državno zadržavanje kontrolnog paketa (golden share) nije povezano sa rastom profita.
- Efekt privatizacije na level prihoda i obujam poslovanja kompanija je značajan i pozitivan u CEE zemljama. Opet strano vlasništvo ima jak pozitivan efekt, dok domaće nema značajan efekt.
- Efekt na zaposlenost je isto pozitivan, gdje je tendencija da privatizirane firme posebice u stranom vlasništvu povećaju ili ne smanje zaposlenost u odnosu na firme u državnom vlasništvu.
- Broj studija o utjecaju na plaće je mali, ali državno vlasništvo je povezano sa nižim plaćama i većom šansom neisplate.
- Privatizacija rezultira većem izvozu, Tobin Q, restrukturiranju, većoj šansi isplate dividendi i manjoj šansi neisplati duga.
- Niti jedan grad nije nesto nakon privatizacije.
Svakako pročitajte makar uvod i zaključak, dovoljno da vidite da se daleko kvalitetnije može raspravljati o privatizaciji i da vas razuvjeri od raznih mitova. [Bakić daj pročitaj rad kad stigneš i napiši par riječi. 10x više ljudi će pročitati i poslušati što ti kažeš.]
Primjetite da je ovo diametralno suprotan način razmišljanja od onog ‘uvaženih’ stručnjaka poput Ljube Jurčića ili Željka Klausa koji jednostavno znaju da je privatizacija PTKM loša za mnogo toga i koji nisu u stanju sročiti bolje argumente od bacanja blata na moguće kupce ili trenutne privatne vlasnike, pa i Vladu, konstatirati da se razvoj ne prepušta privatnicima i zaključiti da će cijeli jedan grad nestati.
Nema nikakvo razlog za vjerovati da su njihovi odgovori-iz-rukava i instinkt vrijedniji od kvalitetnih empirijskih studija. No to možemo pripisati njihovom nerazumjevanju, uskom razmišljanju, a i ideologiji. Potvrdu takvih odgovora-prije-pitanja nećete naći u mnogim studijama o privatizaciji.
————————————————————-
Kao i davne 2008. Mali Disclaimer – NE posjedujem dionice Petrokemije niti me zanimaju.
Cronomy.org 